Sead ZUBANOVIĆ: Posebno bi Bošnjacima trebao biti sada jasan interesantan, skoro neobjašnjiv jako pozitivan odnos politike, kritike i čitalačke Srbije prema romanima „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“ na kojima je kao autor samo potpisan bezlični Meša, prezimena Selimović. Ništa od onoga na što su Srbi neizlječivo alergični, kao što su riječi i pojmovi: Islam, Kur'an i citiranje prevoda njegovih sura, opisi muslimanskih vjerskih obreda, tradicije i tako dalje, nije ih odvratilo od glorifikovanja i riječi hvale koje generacije za generacijama upućuju ovim knjigama i njihovom srpskom zetu, koji je pristao da ga kao vrhunskog pisca „izmisli“ Dobrica Ćosić, zaista je malo reći, zlo od čovjeka.

Evo, zarad kompletiranja njegovog lika, promišljanja za koja se sa sigurnošću može garantovati da su izvorno vlasništvo Meše Selimovića jer su objavljenja u intervjuima publikovanim u zagrebačkom ilustrovanom listu Start i katoličkom vjerskom listu Glas koncila. Treba znati da je tada dati intervju ovom vjerskom listu za komunistu bio čisti jeres, kraj svijeta, ukratko politička smrt. Selimović je to znao, i ne samo da je pristao na razgovor, nego je taj zakleti ateista tada rekao javno da je vjera sastavni dio čovjekovog života što se u osnovi kosilo sa biti partijske ideologije, negiranja postojanja Boga. Ova izjava mu nije smetala da se kasnije ponovo deklariše bezbožnikom, pa i mnogobošcem ! Ali, za ovozemaljsku slavu i obećanu Nobelovu nagradu ništa mu nije predstavljalo problem. Postao je Srbin, a zatim i četnik članstvom u Književnoj zadruzi Jedinstvo samo da ostvari tu nakanu. Zbog toga je pozivan na razgovore u CK i uzaludno ubjeđivan da napusti tu stožernu četničku udrugu. Cvjetin Mijatović mu je čak dolazio kući da ga vrati na partijski kurs, ali sve bi uzalud. Ovo što slijedi su doslovce citirani Mehmedalijini životni zaključci:

-- Sve bih mogao postati, samo ništa dobro. Vucibatina, lupež, ubica, krvnik..

-- Da Darka nije bila pored mene u životu ne bih uradio ni djelić onoga što sam uradio. Bez nje bih bio sitni profesor ili srednji partijski rukovodilac. (Znači bez nje ne bi došao do Ćosića pa zatim Andrićevom književnom sposobnošću za javnost postao veliki pisac)

-- Čudo se desilo da sam našao najboljeg čovjeka na svijetu, moju ženu Darislavku, i tako smo se udvoje držali svog praktičnog moralnog kodeksa, koji nas je ispunjavao ogromnim zadovoljstvom. (Zaista im je moralnost bila „par ekselans“)

-- Ljubav je jedna. Bogovi su različiti!

-- Volim brzinu. Pojurio bih ja i stotinu dvadeset na sat, ali ne da žena!

-- Srećan sam da je moje prijeratno pisanje propalo jer je sigurno bilo loše!

-- Mislili su neki da ja u romanu tumačim filozofiju Kur'ana. Bože sačuvaj! Naprotiv.

Kroz primjer Meše Selimovića postaje kristalno jasno zašto su Petar Petrović Njegoš, Ivo Andrić i on toliko važni velikosrbima i njihovoj političkoj ideji i zbog čega se njih trojica nalaze za koplje iznad svih srpskih književnika, čak i onih čiji je literarni rad po vrijednosti najmanje rame uz rame, a u mnogim slučajevima i mnogo bolji od djela pomenute trojice?

-- Sanjam kadkad da sam nezavisan. Ala su to lijepi snovi. Ala je to rajsko uživanje.

-- Ja sam iz muslimanske porodice, iz Bosne, ali po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin.

-- Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže.

-- Ja mislim da je ženska moda uvijek u pravu. Recimo ta mini suknja. Ja nisam protiv nje. Sad se otkriva sve što ima da se otkrije i gotovo. Šta tu da se mistificira. Zar je romantika da se suknja vuče po zemlji, a tamo iza vrata odmah skida?! To je svejedno...

-- Ja sam pomalo, kako se to kaže, papučić i to priznajem i nije me stid toga. Uhvatim metlu i sa užitkom metem cijeli sat vremena, pa čak kad i više ne treba. (Svojevremeno je jedna bliža Mešina rodica mudro konstatovala očiglednu istinu, rekavši da se on „previše prepustio ženi“)

-- Rekli su da sam krivotvorio Kur'an. Pa, to je istina. Prijevodi dijelova Kur'ana nisu vjerni zato što nisam imao odakle tačno citirati značenje.

(Nije još mogla biti potvrđena vrijednost Korkutovog prevoda kojeg je koristio, a polovljenjem i tako kombinovanjem dijelova sura smisleno je narušio njihovo stvarno značenje.

-- Mržnja je divna stvar. Mržnja je stimulans. Ona aktivira, ona navodi na akciju. To se naročito vidi u književnosti.

-- Sto puta sam se pokajao što sam počeo da pišem. (Ovo je zaista iskreno kazano. Kad nije prije, zašto je krenu raditi ono što ne zna u šestoj deceniji života pa pristao, zarad sujete i na ponuđeno mu prisvajanje tuđeg rada)

-- Bosna je pandemenijum! (To znači: Prebivalište svih đavola, zlih duhova, carstvo sotone i pakao. Prevedeno na bosanski jezik za vrlog Mešu je njegova domovina: Mjesto okupljanja svih šejtana i zlih džina, Iblisovo carstvo i džehenem! )

-- Bog je laž. Kako mogu vjerovati u ono što znam da ne postoji. ( Ostrvo)

Kroz primjer Meše Selimovića postaje kristalno jasno zašto su Petar Petrović Njegoš, Ivo Andrić i on toliko važni velikosrbima i njihovoj političkoj ideji i zbog čega se njih trojica nalaze za koplje iznad svih srpskih književnika, čak i onih čiji je literarni rad po vrijednosti najmanje rame uz rame, a u mnogim slučajevima i mnogo bolji od djela pomenute trojice? Sada se zna kako i zašto su oni kao pripadnici crnogorske, hrvatske (?) i bošnjačke nacije postali prve književne perjanice srpstva? Zašto samo u njihovom slučaju Srbi, koji su užasno skloni ismijavanju, omalovažavanju i potcjenjivanju tuđeg, više cijene komšijsko od svoga? Bjelodan je i odgovor na pitanje, kako je bilo moguće da po imenima njih trojice dobije nazive ogromna većina obrazovnih i naučnih ustanova u Srbiji? I tako dalje i tako redom. Posebno bi Bošnjacima trebao biti sada jasan interesantan, skoro neobjašnjiv jako pozitivan odnos politike, kritike i čitalačke Srbije prema romanima „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“ na kojima je kao autor samo potpisan bezlični Meša, prezimena Selimović. Ništa od onoga na što su Srbi neizlječivo alergični, kao što su riječi i pojmovi: Islam, Kur'an i citiranje prevoda njegovih sura, opisi muslimanskih vjerskih obreda, tradicije i tako dalje, nije ih odvratilo od glorifikovanja i riječi hvale koje generacije za generacijama upućuju ovim knjigama i njihovom srpskom zetu, koji je pristao da ga kao vrhunskog pisca „izmisli“ Dobrica Ćosić, zaista je malo reći, zlo od čovjeka.