Sead ZUBANOVIĆ: Meša Selimović je bio onoliko dobar književnik, koliko su njegov mentor Dobrica Ćosić i stvarni autor Derviša i Tvrđave, Ivo Andrić, bili dobri ljudi. Njih trojica su zajedno dali i nažalost još uvijek daju, svoj veoma veliki doprinos u dovođenju bošnjačkog naroda na ivicu grobne jame.

Ova informacija koja slijedi, sama po sebi mnogo govori o sve većoj vrijednosti koju predstavlja Srbiji Ćosićeva podvala imena Meša i prezimena Selimović.
-- U prostorijama SANU, a povodom stogodišnjice Mešinog rođenja pred najvećem državnim, političkim i akademskim zvanicama Srbije 27. aprila 2010., održan je dvodnevni naučni forum: „Skupu su prisustvovali predsednik Srbije Boris Tadić, ministri Nebojša Bradić, Žarko Obradović i Sulejman Ugljanin, Mešine ćerke Maša i Jasenka, akademici, univerzitetski profesori, pisci, književni kritičari... Svoja sećanja na Mešu izneli su njegovi dugogodišnji prijatelji Dobrica Ćosić i Matija Bećković. U besedi naslovljenoj “Skica portreta Meše Selimovića” Ćosić je dao uzbudljivu hronologiju svojih susreta, druženja i porodičnog prijateljstva sa Mešom, još od 1944. kada ga je upoznao, primetivši njegovo “gospodstveno držanje, svojstvo koje je odlikovalo retko koga od nas u partizanskoj vojsci”. Prijateljstvo je uspostavljeno na Kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Podgorici: “Uvideo sam da je to čovek široke književne kulture, iskrenog jugoslovenskog i srpskog ubeđenja, prijatan, razgovorljiv, staložen, samouveren i stamen, ali izrazito tolerantan prema drugačijem mišljenju. (Ovo „tolerantan“ se čita: “Nije imao svog stava“.)

Dobrica Ćosić u svom uvodnom, čak dvosatnom referatu između mnogo toga reče i ovo:
-- Nijedan pisac, istoričar i etnolog nije tako dubinski, iznutra osvetlio i razumeo raspeto biće bosanskih muslimana kako ga je razumeo i tumačio u svojim romanima i autobiografskim tekstovima Meša Selimović! Duhovno ukorenjen u srpskoj kulturi, pisac evropskih vidika, sav okrenut Beogradu i srpskoj opoziciji, sa trona vezira i prestola knjaza, pružio je otpor komunističkom bošnjaštvu muslimansko-nacioanalističko-unitarističkom proglašenju jedinstvene bosanskohercegovačke književnosti i zasnivanja bošnjačkog jezika.

Jedna od posljedica indoktrinacije ovim skupom je i izjava, zaista slabo mislećeg dvodecenijski prvog političara Sandžaka, Sulejmana Ugljanina, data četiri godine nakon ovog skupa (2014) u kojoj je rekao da je on potomak Svetog Save. Patrijarh srpski se odmah složio sa njim i ekspresno izašao u javnost sa saopštenjem rekavši: „Svi su Bošnjaci, a ne samo Suljo, Savini potomci i to treba da znaju!“ Krunski dokazi ovakvih nebuloznih tvrdnji, elaborirani su u nazovi historijskim romanima Dervišu i Tvrđavi! Namjernim sprječavanjem pisanje povijesti Bosne, dokumentovano i arheološki dokazano najstarije države na ovim prostorima, od strane osnivača i ideologa fašističkog SDS- a, tadašnjeg rektora Filozofskog fakulteta u Sarajevu Milorada Ekmečića i predsjednika komisije zadužene za formiranje timova istoričara koji su trebali raditi na tom jako kompleksnom zadatku, nastala je naučna praznina koju su velikosrbi popunjavali i još uvijek pune njima svojstvenim lažima pretočenim prvo u romane pa kasnije u igrane filmove i kojekakve TV serije. U tom kontekstu posebno Mešine zasluge su ogromne jer ove dvije knjige potpisane njegovim imenom, iz kojih se cijedi gnoj (samo)mržnje i lukavo kamuflirane (Andrićeve) odvratnosti prema baš svemu što ima dodirnu tačku sa bošnjaštvom i Islamom, prekodrinskoj mitomanima daju krila. Ogromna težina leži u činjenici da nam njihovu istinu elaborira i potvrđuje „naš“ vajni Mehmed, najveći srpski pisac, nesrpskog „porekla.“ A, kada je nekoliko godina pred smrt želio javno reći istinu, spriječen je u toj namjeri kućnim pritvorom i strogom odabirom gostiju. Eto, šta je razlog „porodičnog zaveta ćutnje“ o njegovim beogradskim godinama (ne)življenja. Da li će njegove kćerke Maša i Jasenka za svoga života smoći snage i hrabrosti da progovore o Ćosićevoj SANU-ovskoj prevari i psihičkoj torturi nad njihovim ocem?



Kćerku iz prvog braka, Slobodanku, Mehmedalija nije ni spomenuo u testamentu, a slika njene majke, njegove prve žene koja je te davne kišne noći u kućnoj haljini trčala za njim i plačući preklinjala da se vrati, prizna da ga nikada nije prestala pratiti. Ko zna na kakav je način, prije svega mimo porodične cenzure, prošla i objavljena u knjizi Mešinih memoara naslova Sjećanja jedna rečenica, u kojoj se on retroaktivno pokajao što je otišao Darislavki rekavši kako je: te noći osjetio da je ugazio u govno! Nije Mehmedalija Selimović Meša samo ugazio u nečist. On je kompletan upao i proveo veliki dio života u Ćosićevoj i Darislavkinoj septičkoj jami smrada, laži i mržnje prema narodu kome htio ili ne, nažalost, on pripada! Koliko samo podlosti ima u onoj Darkinoj rečenici kojom pravda Mešin kukavički bjeg u Beograd: “Bosna ga nikada nije prihvatila zbog toga što se nije htio saviti, što je bio svoj“! Priču o Mešinom karakteru najbolje je zaključiti promišljanjem iz romana „Tvrđava“čiji je autor, kao i Derviša, normalno, Ivo Andrić:
- Njega nije trebalo lomiti, on se savijao prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno, ako mu je korisno.
„Za laž za koju niko ne zna, kojom se nesvesno vara, niko nije kriv!“
Ovo je misao koju je Meša Selimović bezbroj puta izgovorio i napisao potvrđujući njome ogromnu grižnju savjesti koju mu je vremenom bilo sve teže nositi. Pogotovo što nije dobio obećanu mu, za njegovu podlu ulogu, Nobelovu nagradu. A, kako nešto može biti laž, a da niko ne zna da je to laž. Ni onaj ko je izgovara, a ni onaj ko je sluša. Apsurdno rečeno. Zar je stvarno mislio da se istina o podvali koja je imala i još uvijek ima grozne posljedice po Bosnu i Bošnjake u režiiji Dobrice Ćosića, a u kojoj je on nosilac glavne uloge, nikada neće razotkriti?
A, evo još jednog biserli promišljanje rahmetli Nedžada Ibrišimovića:
-- Četrdeset i pet godina roman Derviš i smrt je batina kojom muslimane tuku po glavi! I što je najgore, mnogi od nas još uvijek, sami sebe tom istom knjigom udaraju po glavi. Zato je za mene Meša Selimović izdajnik bošnjačkog naroda, pa ma kakve su ga god pobude nagnale na takav čin.
Nema se šta mnogo ovome ni dodat ni oduzeti.
Meša Selimović je bio onoliko dobar književnik, koliko su njegov mentor Dobrica Ćosić i stvarni autor Derviša i Tvrđave, Ivo Andrić, bili dobri ljudi. Njih trojica su zajedno dali i nažalost još uvijek daju, svoj veoma veliki doprinos u dovođenju bošnjačkog naroda na ivicu grobne jame.

P.S.
29. augusta 2014. godine u svim vrstama medija BiH objavljena je informacija sljedećeg sadržaja:
– Na sceni Međunarodnog centra za djecu i omladinu Novo Sarajevo na Grbavici sutra će biti premijerno izvedena duodrama „Derviš i smrt“.

Roman je dramatizirala rediteljica iz Srbije Ljiljana Jovanović, koja potpisuje i režiju...
Ulogu Ahmeda Nurudina igra glumac Danijel Kovačević, inače glumac Narodnog pozorišta „Toša Jovanović“ iz Zrenjanina...

Poslije premijere u Sarajevu, nastavljeno je jako uspješno gostovanje te duodrame po gradovima širom BiH. Evo, kako smišljeno i bez knjige o Dervišu, Srbija pronalazi nove načine da ponovo ispire pamet bošnjačkoj omladini, nameće kompleks inferiornosti i vrši mentalne pripreme nad budućom žrtvom za novi, po svemu sudeći završni, genocid!

Oni od ostvarivanja svojih ciljeva nikada neće odustati, a Bošnjaci ...?!

K R A J