Molim vas, budite makar vi i svi dobronamjerni razumni,
ovdje je riječ o već viđenom, samo su načini drugačiji,
a na nama je da se borimo kako bi makar
ciklusi stradanja bili što ređi.

Velija MURIĆ: Zločin nad nedužnim ljudima, desio se tu ili malo dalje, sasvim je sve jedno ali uvijek uz istu retoriku i mitsku zakletvu. Očigledno, sve ove godine uz isčekivanje djelotvorne pravde, potvrda su zablude osjećaja o građanskoj i pravnoj državi. U mjesto istine, dobili smo dvodecenijsko čekanje ili pravdu koja se još uvijek ne želi ili to uistinu nije, ko to već može znati.

Skoro da smo istrošili razumne riječi vapaja, vrijeme čekanja i opomena onome od koga sve ove godine čekamo odgovore samo na dva ljudska i pravna pitanja: gdje su grobovi i ostaci tijela žrtava zločina i ko su ljudi za čija imena se vezuju nalozi i izvršenje toga sramnog i strašnog zločina. Kao i svake godine do sada a već je dvadeset i druga, ponoviću, ovo je samo jedna u nizu neslavnih godišnjica stradanja Bošnjaka na ovim prostorima i samo jedno od sjećanja na brojne žrtve koje su to postale samo zbog imena, zbog vjere i tuđe tapije iz vremena davno minulih carevina. Na suprot tome, podsjetiću, nije zabilježeno da su Bošnjaci bili okupatori, osvajači ili pak uzurpatori tuđe zamlje ili drugoga naroda. Ali je isto tako zapamćeno, da su u svim vremenima i prilikama, rame uz rame sa drugima, i oni branili ovu grudu zajedničke nam zemlje. Na žalost, kao da se mi ovdje, uz bitisanje koje traje vjekovima, po svemu sudeći, nismo razumjeli. Dokoni guslari i deseterački stihoklepci, osvjedočeno nisu zaboravili Turke koji su bili i njihovi i naši okupatori, pa valjda, možda i zbog namještene zablude, onih što ih slušaju i istinu što grade na mitu o istrebljenju svakoga ko ne pripada njima, bez kompleksa ljetuju u Antaliji i Ajvaliku, a opet nad nama slovenskoj sabraći se svete. Apsurd nad apsurdima, katarza koja izgleda lijeka nema, da li se to razum oteo kontroli, ako neće ovo, odgovore će nadam se dati neko drugo vrijeme, neki novi ljudi.

Zločin nad nedužnim ljudima, desio se tu ili malo dalje, sasvim je sve jedno ali uvijek uz istu retoriku i mitsku zakletvu. Očigledno, sve ove godine uz isčekivanje djelotvorne pravde, potvrda su zablude osjećaja o građanskoj i pravnoj državi. U mjesto istine, dobili smo dvodecenijsko čekanje ili pravdu koja se još uvijek ne želi ili to uistinu nije, ko to već može znati. Tek krajem protekle godine, kao feniks iz pepela, desi se sramežljivo hapšenje ali samo nekih od onih koji su sve ove godine zbog zločina bili javno slavljeni i veličani do nerazumnog. Kao da je riječ o nečemu što služi samo jednome danu, krupne riječi o zločinu i zločincima za sada ostaše samo na nivou dnevnih novinskih izvještaja. Opet možda, jedno veliko ništa, jer pravnog odgovora još uvijek nema ili je on smješten u zoni neizvjesnog, kao što i osvedočeno biva, sudjenja rad suđenja a ne radi žrtava i naroda, izum je to crnogorske pravde, ne samo u ovome slučaju.



Znam vaše pitanje. Ako nema tijela i kostiju žrtava, bilo je pravo i ljudski, makar ostaviti sjećanje ili osuditi zločin pristojnim spomen obiležjem. U mjesto odgovora, javno svjedočim: od koga tražiti nešto tako, da li od onih novih koji su očigledno imuni na sjećanje i tuđi bol ili od onih starijih koji su samo preobukli šinjele i nakratko zamijenili oznake. Gandijevski prezirem i jedne i druge, pa čak i one, koji se iz straha od kakvih mentora, oficijelno ne miješaju u slučajeve stradanja svoga naroda, već eto očigledno politikanski, ko zna zbog čega, tek sada ali opet diskretno, se prisjetiše zločina i žrtava. Molim vas, budite makar vi i svi dobronamjerni razumni, ovdje je riječ o već viđenom, samo su načini drugačiji, a na nama je da se borimo kako bi makar ciklusi stradanja bili što redji.

Oprostite, nismo tek slučajno tu i vama se obraćam, tvorcima pisane riječi i sljedbenicima antifašizma, vama čije biste vječno krase ovu svojevrsnu oazu mira i čovekoljublja. Ispostavilo se, samo vi, uslišili ste našu molbu, hvala vam na ustupljenom prostoru, jer za sada, mi nemamo drugoga mjesta gdje bi iskazali kolektivnu bol, podsjetili i pozvali druge da ga razumiju. Obećavamo, ako se što ne promijeni, sve dok pamćenje bude trajalo, na ovaj dan i ovdje, svake ćemo se godine družiti, ako ništa drugo ono zbog istine, zbog poruka mira, apela od čovjeka čovjeku i državi kao titularu ovozemaljskog i zla i dobra, koje se htjeli to ili ne, mora trpjeti.