Ibrahim ČIKIĆ: Radi vlastitog profita bošnjačke „vođe“ prodadoše Bosnu i Sandžak. Možete li zamisliti bošnjačke „intelektualce i političare“ koji radi profita prodadoše Bosanski jezik u Crnoj Gori i nasilno mu promijeniše ime u bošnjački? Vidio Mile iz Laktaša zvani „ronhil“ da se za sitne pare mogu kupiti glasovi bošnjačkih „predstavnika“ u vlasti pa i on po crnogorskom receptu pokušava uraditi isto i u Republici Bosni i Hercegovini. Isključivo zbog nekažnjivosti zločinaca i licemjernog odnosa međunarodne zajednice srpsko-crnogorski fašisti kao nagradu dobiše genocidnu tvorevinu koju nazvaše koje li drskosti „Republikom srpskom.“ Milovi inspicijenti iz SANU-a dobro znaju da nema naroda bez jezika. Čovjeka (narodu), kojem Meleci Smrti (političari), uzmu dušu (jezik), nazivaju mejitom (lešom). Definitivno, o Bosanskom jeziku nema rasprave!

Ramiz-paša je duša Sandžaka. Nevjerovatno je koliko pamti istinitih priča i događaja iz prošlosti. Svaki susret sa njim je Bajram (praznik). Baš jutros sa sabah namaza u njegovom stanu na Bistriku uz kahvu zaturi muhabet:

„Ibrahime, u selu Potpeći kod Taslidže živio je Latif-aga Ramović, sin od spahije Ramovića. Bio je ugledan čovjek i domaćin. Imao je velika imanja i kuću punu čeljadi. Kako bi pomogao komšiju Crnogorca, vodeći računa da ga ne povrijedi, uzeo mu je dvoje djece za „poslugu“ po kući. Djeca su u kući živjela i stasavala skupa sa njegovom čeljadi. Ni u čemu ih nije odvajao od svoje, kako u hrani, tako i u odjeći i prostorijama za spavanje. Dječak je rastao sa Latif-aginim sinovima, a njegova sestra u odajama sa šćerima. Kada su stigli za ženidbu i udaju došao njihov otac da ih uzme. Međutim, djeca nisu htjela ni da čuju, briznula su u plač i snažno prigrlila agu. Kada je to vidio Latif-aga reče komšiji Crnogorcu: „Iz moje kuće ih silom ne možeš voditi. Od danas oni više nisu moji radnici. Oni su od danas moja djeca. Ja ću tvog sina oženiti i dati mu hise (dio u nasljedstvu) kao i svojoj djeci, a šćerku ti isto tako udati i dati joj miraz.“

Komšija, iznenađen postupkom djece i age pomiješanih osjećaja zadovoljstva i nezadovoljstva vrati se svojoj kući bez djece. Latif-aga je ostao pri izrečenoj riječi. Momka oženi, dade mu dobar komad zemlje i pomože ga novcem i hajvanom i on osnova svoju porodicu i poče da živi samostalno na svom imanju. Za njega ti ne mogu tačno reći gdje je živio i ne bih da pričam napamet. Ali znam da je djevojku udao, po njenom izboru, za uglednog domaćina Adema Kuhinju koji je živio u susjednom selu Katunu. Taj brak je bio jako uspješan i ona svojim ahlakom zasluži zvanje izuzetno mudre i pobožne domaćice, tako da su i stariji ljudi odlazili kod nje po savjet. Izrodila je četiri sina i tri šćeri. Sa porodicom Ramović su ostali u velikoj slozi i ljubavi sve do Latif-agine smrti 1956. godine.“

*****
Upoređujem Latif-agu i njegov vakat sa današnjim tajkunima, biznismenima i vjerskim i političkim „vođama.“ Za razliku od Latif-age, ovi današnji sve pokradoše samo za sebe i svoju djecu. Prvi je dijelio i pomagao vlastitim sredstvima, a ovi pljačkaju naše, ono što smo decenijama stvarali u socijalizmu. Valjda se ugledali na kreatore novog svjetskog poretka. Za razliku od intelektualno i kulturno zakržljalih balkanskih pljačkaša bjelosvjetski plutokrati daju mrvice sa mega sofri i radničkoj klasi.

Radi vlastitog profita bošnjačke „vođe“ prodadoše Bosnu i Sandžak. Možete li zamisliti bošnjačke „intelektualce i političare“ koji radi profita prodadoše Bosanski jezik u Crnoj Gori i nasilno mu promijeniše ime u bošnjački? Vidio Mile iz Laktaša zvani „ronhil“ da se za sitne pare mogu kupiti glasovi bošnjačkih „predstavnika“ u vlasti pa i on po crnogorskom receptu pokušava uraditi isto i u Republici Bosni i Hercegovini. Isključivo zbog nekažnjivosti zločinaca i licemjernog odnosa međunarodne zajednice srpsko-crnogorski fašisti kao nagradu dobiše genocidnu tvorevinu koju nazvaše koje li drskosti „Republikom srpskom.“ Milovi inspicijenti iz SANU-a dobro znaju da nema naroda bez jezika. Čovjeka (narodu), kojem Meleci Smrti (političari), uzmu dušu (jezik), nazivaju mejitom (lešom). Definitivno, o Bosanskom jeziku nema rasprave!

Izbjeglička tragedija koju gledamo ovih dana dovoljno govori o stanju morala „suvremenog“ čovjeka. Svijet je imao prilike gledati iste slike unazad dvadesetak godina i sa bošnjačkim izbjeglicama. Za razliku od arapskih, bošnjačke izbjeglice su prije odlaska morale proći kroz koncentracione logore smrti. Srpsko-crnogorskim fašistima za genocid nad Bošnjacima „obarač“ za pokretanje genocida bio je i ostao mit o stvaranju „Velike Srbije“ dok imperijalistima i kreatorima novog/starog svjetskog poretka oduvjek je bila nafta i profit.

Da su Arapi reagirali onda kada su mogli i morali reagirati u Palestini sada ne bi imali Palestinu u vlastitim državama. Samo je pitanje dana kada će i ostale „islamske“ zemlje doći na red. Dok Turska „TIKA“ i arapski politički četvoronošci po Srbiji i Crnoj Gori grade „Beograde na vodi“ srpsko-crnogorska politika negira Bosanski jezik u Bosni?

Ma koliko se zločinitelji trudili siguran sam da nam nikada neće moći ubiti dušu. U to sam se uvjerio i u dalekom New Yorku. Čak i onda, kada u Sandžaku ne bi bilo ni jednog Bošnjaka politička emigracija Sandžaklija iz Amerike kadra je i spremna da iz pepela obnovi Sandžak. Šehidska džamija na obali Plavskog jezera, dokumentarni film o genocidu nad Bošnjacima i ostali projekti jasan su dokaz da među bošnjačkom emigracijom i danas ima Latif-aga.