Mehmed Meša DELIĆ:

Ako smatramo i tvrdimo da pripadamo islamu, onda ne smijemo zaboraviti, ipak, da je islam odredio neka pravila igre, te da nije dao čovjeku previše slobode da se razmaše. Musliman se može koristiti svojim pravom, ali samo do te mjere dok mu se ne suprostavi pravo drugoga. Istraživanje tuđih mana smatra se velikim grijehom. Sumnjičenje, također. Ogovaranje se upoređuje „s jedenjem mesa mrtvog brata“. Ima li išta odvratnije?
O opasnosti gibeta – ogovaranja i njegovoj stvarnoj slici kaže Uzvišeni Allah:
„O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja jer su, doista, pojedina sumnjičenja grijeh! I ne uhodite jedni druge, i ne ogovarajte jedni druge! Zar neko od vas voli da jede meso svoga umrlog brata, a to je vama odvratno?! Zato se Allaha bojte, uistinu, Allah je Onaj koji mnogo pokajanje prima i Onaj koji je Milostiv!“ (El-Hudžurat, 12.)
Gibet – ogovaranje je jedan od najopsanijih bolesti jezika. „Gibet je spominjanje osobe po onom što ona prezire i ne voli (da se o njoj kaže), svejedno da li to o njegovom tijelu, ličnosti, vjeri, dunjalučkim stvarima, izgledu, ahlaku, imetku, djetetu, ženi, slugi, odjeći, pokretima, načinu hoda i drugom što je vezano za njega, i bez obzira da li to spominjanje bilo jezikom, pokretom ili išaretom ruke“ (U djelu El-Ezkar od imama El-Nevevi)
Ovdje prenosim šta kažu islamski učenjaci koji su složni da je gibet strogo zabranjen. Pojedini komentatori Kur'ana stava su da je gibet veliki grijeh. Ljudske mane se mogu istraživati prema islamskom učenju samo u dva slučaja: na sudu i u hadisu. U oba ova slučaja dozvoljeno je kopati po čovjekovim mahanama, kako bi se utvrdilo je li uistinu kriv i je li podoban kao prenosilac hadisa.
Čovjekov mir se, naime, može ugroziti klevetanjem, etiketiranjem, laganjem i tome slično. Ako se prihvati takva komunikacija i takvi odnosi dolazi do totalnog otuđenja i onoga čiji se mir i sloboda ugrožavaju, kao i onoga ko ih narušava. U oba slučaja onemogućen je normalan razvoj ljudske ličnosti. Takvih primjera, na žalost, imamo na pretek.
Kod nas na žalost, ima specijalizovanih listova i portala za blaćenje i diskreditiranje ljudi, pa i onih koji su odavno preselili na ahiret.
U ime čega, (novca), a ponekad ni njima vjerovatno nije jasno. U ime novinarske etike svakako nije. (Po)nekad to čine ljudi koji imaju muslimansko ime i islamsko obrazovanje. Najeli se znanja, a povraćaju neznanjem pa postaju gadljivi. Dakle, svjesni su u potpunosti gnusnosti svoga djela. Istovremeno se smatraju „expertima“ i poučavaju druge. U pitanju je, dakle, čisto licimjerstvo. Njihove žrtve su uglavnom osobe koje su u raznim oblastima kotirale visoko, (više od njih) koje imaju kredibilitet, ali u određenom momentu iako su i mrtvi postaju nepoželjni.
Šta biva dalje?
Kakvu reakciju takva kvalifikacija neke osobe izaziva u narodu (među čitaocima). Neki prestaju čitati takve novine ili portale, neki se dive obavještenosti i sposobnosti, a neki to primaju novo za gotovo i na osnovu tog trač – teksta formiraju svoje mišljenje. Sve troje je, naravno, pogrešno. Treba, dakle, insistirati na istini. Svaka javno izgovorena ili napisana riječ ima težinu. Zna se da riječ ranjava opasnije od oružja.
Možda bi trebali postaviti pitanje:
Koji su to razlozi koji podstiču na ogovaranje kojih se musliman mora klonuti?
Postoje razlozi koji podstiču na ogovaranje običnih ljudi, i razlozi koji se dodatno pojavljuju kod ogovaranja vjernika koji se pridržavaju vjere.
Ima i zavisti prema boljim osobama koje drugi ljudi vole i hvale, pa ova osoba želi da se s tim prestane koja postiče na ogovaranje i kaljanje časti istih osoba da bi se srušio njihov ugled kod drugih ljudi.
Da se određenoj osobi nešto pripiše, pa ona pravdajući se i čisteći se ogradi se od toga ali spomene na koga se to što mu se pripisalo doista odnosi.
Želja za ugledom i isticanjem, pa se svi drugi ogovaraju i spominju po onome što oni ne vole da bi se njihov ugled srušio, a on se preko njihovih ramena i pleća uzdigao i zadobio ugled.
Interesantna je retorika bošnjačkih intelektualaca, koji misle da pripadaju „bošnjačkoj eliti“, kako oni i koga oni ogovaraju većini je poznato, a ta većina je tako i podijeljena, nažalost. Mnogi od njih ne čuvaju jezik od lažnog govora, a znaju kad se treba govoriti istina (uvijek). Ko govori neistinu i podržava smutnju, on je šejtan koji govori, piše: ko prešućuje istinu, on je nijemi šejtan.
Poslanik a.s. je rekao:
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori ono što je dobro, ili neka šuti.“ (Prenosi Buhari).
Pravi musliman mora poštediti muslimane od svog jezika i ruke ako zaista vjeruje u iman i islam. Pa ću na ovom mjestu svima postaviti pitanje:
Kako muslimani mogu jedni druge mrziti i prezirati, javno ogovarati, vrijeđati i omalovažavati?
Mnogi su zaboravili ili nisu (sa)znali da je Poslanik a.s. muslimane uporedio s jednim tijelom?
Kako se organi jednog tijela mogu međusobno napadati?
Ko napada svoga brata, sestru, muslimana, muslimanku, kao da je napao samog sebe; ko ogovara muslimane, ogovara samog sebe.