Noel Malcolm: Turci su zapravo rabili riječ „Bošnjaci“ (bosnaklar) za sve one koji žive u Bosni; ali na domaćem jeziku jedini narod koji je sebe tradicionalno nazvao Bošnjacima bili su bosanski muslimani.

Mehmed Meša DELIĆ: Nesporno je da Bošnjaci već odavno imaju svijesti i samosvijesti o svojoj etničkoj posebnosti, da ih je preko 85% od ukupne populacije živjelo u Bosni i Hercegovini što je znatno manje disperzivnost nego kod susjednih nacija, da govore jednim jezikom, imaju svoju historiju, vjeru, kulturu, tradiciju. Međutim, Bošnjaci su svoje nacionalno pitanje uvijek pokušavali rješavati i potvrđivati u političkoj sferi (odbrana historijskog i državnog individualiteta Bosne i Hercegovine isl.), dok tim nastojanjima sfera ekonomije nije bila dovoljno tretirana i „uvezana“, a istovremeno, najvećim dijelom zbog objektivnih datosti, nije razvijan bilo kakav sistem nacionalne indoktrinacije i institucionalizacije. Za razliku od Srba i Hrvata Bošnjaci nisu osnovali svoje nacionalne institucije: maticu, akademiju, biblioteku, pozorište, muzej itd. A ako nešto i osnivaju (po)dijele se i stvaraju svoje tabore.

Nešto više od stotinu godina nacionalno pitanje bosanskih muslimana postavlja se i razriješava u okviru strukturiranja ukupnih nacionalnih odnosa na Balkanu, a prije svega u međuodnosima srpskog (pravoslavnog) i hrvatskog (katoličkog) naciona.

U tim relacijama ovo pitanje i onda kada je bilo predmet čisto teorijskih razmatranja nosilo je u sebi značajne primjese „političkog trenutka“ i u svojoj suštini njegovo problematiziranje je, gotovo redovito, bilo vršeno u sjeni tuđih državnih ili nacionalnih interesa. Malo je koji evropski narod u nacionalnom smislu osporavan, svojatan i denacionaliziran kao što su to bosanski muslimani.
Zbog čega nacionalnu verifikaciju bosanski muslimani i u ovom 21. stoljeću obilježava izvjesna nedovršenost i „historijska zadocnjelost“?

(Pri)sjetimo se posljednjeg popisa stanovništva 2013. godine u Bosni i Hercegovini i ogromnu raznolikost u teorijskim pristupima određivanja nacije, većina autora osim onog „iracionalnog“ što pripada naciji i odlikuje je (samosvijest, porijeklo, ideologija, vjerovanje, rodoljublje i sl.) kao objektivne kriterije nacionalnog definisanja uzimaju teritorij (državu), jezik, institucije (političke, kulturne, vjerske i dr.), ekonomiju. U tom smislu neophodno je sagledati geopolitičku situiranost bosanskih muslimana u historijskom okviru koji se problemetizira.

Polovinom 19. stoljeća kada u Evropi završavaju procesi nacionalnog profilisanja Bosna i Hercegovina se nalazila u izuzetno kompleksnim i slojevitim geopolitičkim okolnostima gdje su se (s)udarali i miješali Istok i Zapad, Osmanska i Austro Ugarska imperija, katoličanstvo, pravoslavlje i islam, hrvatske, srpske i crnogorske nacionalne težnje.

U tom konglomeratu različitih uticaja, s nedovoljno razvijenim građanskim i intelektualnim potencijalima, u Bosni i Hercegovini se se nije uspio dinamizirati bilo kakav pokret koji bi je integrisao na nacionalnom programu i njen historijski identitet, kao sastavnicu, pretočio u nacionalni subjektivitet.

Upravo to, nešto kasnije pokušava realizovati Benjamin Kallay, austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, međutim, njegova politika promovisanja višekonfesionalnog „bošnjaštva“ unaprijed je bila osuđena na propast.

U Srbiji i Hrvatskoj već je bio završen proces nacionalnog profilisanja i, osim toga, na konfesionalnoj istoznačnosti prenesen na pravoslavce i katolike u Bosni i Hercegovini.
To veoma dobro uočava historičar Noel Malcolm koji u svojoj knjizi „Povijest Bosne“ (nedavno prevedena i na bosanski jezik) navodi:

„Kallayeva politika u Bosni težila je za tim da očuva zemlju od nacionalističkih političkih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj i da promiče ideju o bosanskoj naciji kao zasebnom i integrativnom entitetu... Da je Kallay mogao na neki način potpuno izolirati pravoslavne i katolike u Bosni i Hercegovini od vjerskih, kulturnih i političkih zbivanja u susjednim zemljama, negova bi politika možda imala i nekih izgleda na uspjeh, ali je takva izlolacija bila posve nemoguća.“



Slomom Kalayevog projekta krajem prvog desetljeća prošlog stoljeća, malo po malo, gubi se i termin „bošnjački“ u smislu nacionalnog, a bosanski muslimani se u narednih šezdesetak godina u okviru rješavanja „jugoslovenskog pitanja“ denacionaliziraju, „određuju“ odnosno „opredjeljuju“ kao Srbi ili Hrvati, nešto kasnije kao jugoslaveni, u jednom periodu su „nacionalno neopredjeljeni“ (vrhunac besmisla!!!), odnosno kroz čitav ovaj period priznaje im se samo religija, a od pojedinih teoretičara i izvjesna etnička posebnost, ali ne i nacionalnost.

Ilustracije radi navešćemo mišljenja nekolicine teoretičara koji su u Jugoslaviji determinisali političku misao svoga vremena. Napr. Rodoljub Čolaković zagovara ideju „da se Muslimani u Bosni i Hercegovini mirnim evolutivnim putem nacionalno opredijele“ (kao Srbi ili Hrvati). M. Pijade smatra da „izraz – musliman – označava pripadnost određenoj muslimanskoj vjeroispovijest i nema nikakve veze sa pitanjem narodnosti“, dok Edvard Kardelj tvrdi da bosanski muslimani nisu nacija, mada se „individualno uzevši ne osjećaju Srbima ni Hrvatima i, s obzirom na to, svakako sačinjavaju posebnu etničku grupu.“

Ni nakon toga, i pored navedenog oficijelnog stava, pa i pored faktičkog ustavnog definisanja nacionalnosti bosanskih muslimana (pod imenom „musliman“), nisu prestali procesi indoktrinacije i „opredjeljivanje“ za srpstvo ili hrvatstvo bosanskih muslimana i razbijanja njihove etničke strukture. Bez obzira na teorijska polazišta, sva ta nastojanja i procesi uvijek su imali dublje političke implikacije od pukog poricanja nacionaliteta jednom narodu. Na sceni su bile tendencije da se putem svojatanja i negiranja zamagli historija, kultura, jezik i sve drugo bosanskih muslimana, te da se svođenjem na dva nacionaliteta (srpski i hrvatski) stvore pretpostavke za podjelu i nestajanje Bosne i Hercegovine. Negiranjem nacionaliteta bosanskih Muslimana negirala se njihova historija, tradicija, jezik, književnost i sve drugo što podrazumjeva nacionalno profilisanje. U tom okviru najpomnije se izbjegavao atribut „bošnjački“ ili „bosanski“ u smislu nacionalnog. Taj stav zasigurno nije imao lingvističku premisu, već duboku političku utemeljenost. Naziv „Bošnjaci“ bosanske muslimane, uz već postojeće nacionalne atribute, veže za zemlju, za teritorij, za državu, za Bosnu i Hercegovinu, a ne kvazi entitete. Stoga je i danas (a biće to i ubuduće) izrazit oportunitet u srpskim i hrvatskim političkim (i ne samo političkim) krugovima prema ovom imenu. Međutim, ovo ime je jedino logično i prirodno je što su ga bosanski muslimani, pred i naročito tokom prošlog rata, prihvatili kao dio svog nacionalnog i historijskog naslijeđa. A da ono jest dio tradicije svjedoči i historičar Malcom: „Turci su zapravo rabili riječ „Bošnjaci“ (bosnaklar) za sve one koji žive u Bosni; ali na domaćem jeziku jedini narod koji je sebe tradicionalno nazvao Bošnjacima bili su bosanski muslimani.“

Dakle, nesporno je da Bošnjaci već odavno imaju svijesti i samosvijesti o svojoj etničkoj posebnosti, da ih je preko 85% od ukupne populacije živjelo u Bosni i Hercegovini što je znatno manje disperzivnost nego kod susjednih nacija, da govore jednim jezikom, imaju svoju historiju, vjeru, kulturu, tradiciju. Međutim, Bošnjaci su svoje nacionalno pitanje uvijek pokušavali rješavati i potvrđivati u političkoj sferi (odbrana historijskog i državnog individualiteta Bosne i Hercegovine isl.), dok tim nastojanjima sfera ekonomije nije bila dovoljno tretirana i „uvezana“, a istovremeno, najvećim dijelom zbog objektivnih datosti, nije razvijan bilo kakav sistem nacionalne indoktrinacije i institucionalizacije. Za razliku od Srba i Hrvata Bošnjaci nisu osnovali svoje nacionalne institucije: maticu, akademiju, biblioteku, pozorište, muzej itd. A ako nešto i osnivaju (po)dijele se i stvaraju svoje tabore.

Zašto Bošnjacima nedostaje nacionalna ideologija?

Upravo je u tome privid „nedovršenosti“ i dosadašnje uslovljenosti, ali, ujedno, i perspektivna mogućnost bošnjačkog nacionaliteta.

Da li je popis stanovništva 2013. godine u Bosni i Hercegovini bio koristan i uspješan za Bošnjake i njihov nacionalitet saznat ćemo kada rezultati popisa budu konačno objavljeni.
Da li će popis Bošnjake (po)dijeliti na stalne (rezidentne) stanovnike ili će biti otpisani i tretirani kao protjerani u dijasporu (nerezidentni)?