Dr. Ibrahim KAJAN: Nije čudo da se pred ovim kompleksom zaustavi - fascinacijom ljepote, svako ljudsko oko! Raskošni dom Velagića, zapisano je, predstavlja „najcjelovitiji skup obiteljskih kuća sa okućnicom, u punom manifestnom dometu stambene kulture hercegovačke prošlosti“.

Zastali smo gotovo na početku blagajske ceste što se spuštala prema ribnjaku i tekiji, baš na onom mjestu gdje se od nje odvija jedini, kratki strmi sokak na desnoj strani. Velagića sokak, tako su ga zvali od doba kad Velagićevina bi izgrađena i od kada Velegići tu obitavaju.

Sokakom su se, baš tog trenutka, uspinjali konji pod teškim džakovima i hararima, praćeni koščatim agama iz kuće Velagića, s poslugom s fesovima obavijenim platnom, ili gologlavim, ili s ahmedijama nevješto složenim. Oni izađoše, a s dna sokaka tad izjahala djevojka u sedlu, licem velom prekrivenim. Bila je - Vlasta Knezović! Snimao se film, jedan od najuspješnijih, Ugursus, po romanu mladog Nedžada Ibrišimovića.

Te slike historije prekrivene su novim kalendarom, ali Velegićevina je ista, tu, na istom mjestu, s novim vlasnicima, nasljednicima četvorice prošlostoljetnih, u socijalizmu osiromašenih Velagića, Ali-bega, Omer-bega, Muhamed-bega i Mehmed-bega, čiji je sin Teufik nedavno na Ahiret preselio i narod ga u haremluk džamije Ali-pašine u Sarajevu pokopao.

Velagići su, po porodičnoj predaji, Bošnjaci porijeklom iz Mađarske. Protjerani su u Bosnu nakon pada turske uprave u mađarskim i austrijskim područjima Like i Korduna krajem 17., a po historijskim podacima, u Blagaju obitavaju – od početka tog tog stoljeća.

Velagićevinu u Blagaju čine obiteljske kuće s popratnim objektima, avlijama, londžom, aharom, mlinicama i stupom na bistrom rukavcu Bune pune pastrmki.



Svaki put smo ulazili na drugu kapiju u raskošnu ljepotu kompleksa. Oručeviću smo dolazili s Teufikom na ulaz u neposrednoj blizini ribnjaka. Muhamedu smo, čini mi se, ušli s ocem mu Fuadom kroz kapiju ahara, a Milaviću, kroz glavni ulaz niza sokak gdje smo davno pogledom susreli Vlastu Knezović na vilinskom atu.

Porodična predaja ne zna precizan datum početka gradnje kompleksa, ali po „arhivskim zabilješkama, analogiji i stilskim obilježjima“, došlo se do spoznaje da su ga započela podizati trojica braće Velagića u godini 1776. Fantastičnu porodičnu naseobinu strukturiraju tri zasebne cjeline odvojene od ostalog svijeta - zidom i rijekom.

Jedna stambena cjelina se sastoji od kuće, avlije i bašče. U avliji su kuhinja, drvarnica, ostava, ahar, predaharluk, česma, kapija, kapidžik i cvjetnjak. U kućama za stanovanje prostorije su nanizane oko središnjeg predsoblja. Gotovo u svakoj odaji bogato su rezbarijom ukrašeni strop i drveni namještaj, ugrađeni dolafi za knjige i musandere za posteljinu i sobna kupatila, hamamdžike. U divanhani je peć od glaziranih lončića. Kuće su pokrivene kamenim pločama, a stoljetne fasade, s brojnim pendžerima okrenutih suncu, razigrane su i otvorene poput emocija „prema prirodom okruženju i rijeci Buni“. Avlije su povezane stazama popločanim riječnim oblucima. Nije čudo da se pred ovim kompleksom zaustavi - fascinacijom ljepote, svako ljudsko oko! Raskošni dom Velagića, zapisano je, predstavlja „najcjelovitiji skup obiteljskih kuća sa okućnicom, u punom manifestnom dometu stambene kulture hercegovačke prošlosti“.



Historija i predaja pamte obitelj kao vrijedne i dobroćudne ljude. Po zakladnici se pamti Velija Velagić. On je prije 1634. uvakufio mlin s pet vitlova i stupu za valjanje sukna na rijeci Buni. Po učinjenu dobru pamti se i Belfa-Kadira, kćerka Ali-bega Velagića, jer je most Karađozbegov o svom trošku g. 1849. obnavila. Pamti se i Teufik Velagić, mladomuslimanski robijaš kojem su, osim oduzimanja slobode, oduzeli i pravo na imovinu. Naši stari, austrijski emigranti i nedavni prognanici dobro se sjećaju njegova prilježnog humanitarnog rada, njegova intelektualnog truda u pustoj zapadnoj emigraciji i, najposlije, znaju ga i kao jednog od obnovitelja bošnjačke nacionalne renesanse s ljudima oko „Bosanskih pogleda“, vakifom Adilom Zulfikarpašićem i akademikom Smailom Balićem.

Najposlije, zna se: ljepotu iza sebe ostavljaju samo dobri, oni koji su koristili drugima. Ljudi, koji su djelima dosegnuli svoje vizije – svojom čežnjom!