Dr. Mustafa CERIĆ: Čuo sam te kako šapćeš da ti je drago što nije došao. Bilo ti je teško prošle godine kad su ga neki ljudi napali u Potočarima. Ne zbog njih, već zbog nas. Sad si poravnao i zaključio: a što bi od njih ikad iko dolazio u Potočare? Da se raduju što vide hiljade naših nišana? Da im bude drago što čitaju stotine imena ubijenih Bošnjaka iz samo jednog plemena? Zašto bi iko od nas od njih išta ikad tražio? Izvinjenje? Mi njih da molimo? Pomirenje? Mi njih da učimo? Neka sami svojom glavom razmisle! Neka sami u svoju dušu pogledaju! Ako imaju razum? Ako imaju dušu?

Jučer, u Potočarima, bio si skroz drugačiji. Nisam te nikad vido takvog. Nisi bio ni tužan ni žalostan. Bio si ravnodušan. Tvoj pogled bio je ravan. Tvoja čehra bila je zaleđena unatoč jarkom suncu. Ruke su ti bile svezane oko pojasa kao da si u namazu na kijamu. Micao si se korak po korak, a onda bi stao kao ukopan. Vidio sam te, dugo si stajao na jednom mjestu okrenut licem prema bijelim nišanima. Gledao si ih, sve jednog po jednog. Svi su jednako čisti, bijeli i nevini. Ali, za tebe nijedan nišan nije isti. Svaki je poseban. U tvom sjećanju svaki ima svoje ime. Ime koje si ti svakom od njih nadio. I nikom ga ne kazuješ. Čuvaš ga za sebe kao tajnu da ga dušman ne otkrije. Onaj dušman što ne odustaje da ti opet brata ubije.

Ti se ne bojiš za sebe. Nije te strah ni bliženjeg ni daljneg krvnika. Ti si nadjačao i jednog i drugoga životom svoga bosanskog prkosa. No, tebe muči nešto sasvim drugo. Ta mučnina razlikuje se i od srama i od straha od smrti. To si ti preživio na Kameničkom brdu. Ali, ostalo je traga od tog strašnog osjećanja. Tebe muči što nisi spasio brata. Što nisi spasio mnogo braće, koji ne mogaše preći sami barikadu Kameničkog brda. A ti im nismo mago pomoći. Često pomisliš da si bogdo ti šehid a tvoja poginula braća gazije. Ali, brzo se sabereš pa zaključiš da je Božja volja najpreča. Vjeruješ i poštuješ volju Božju. Tako te hodža iz sela Zalazje naučio da vjeruješ. Nikad nisi sumnjao u vjeru, niti si posumnjao u svoja vjerovanja, koja si naučio od hodže. Ali, nakon srebreničkog jula obuzima te Ibrahimova Alejhisselam radoznalost. Nikako da se oslobodiš pitanja odakle je i kako je nastalo zlo? Stvoritelj je objasnio Ibrahimu kako oživljava mrtvog. Ibrahim nije imao više pitanja. I ti bi volio ako bi ti neko objasnio kako se oživljava zlo? No, i više od toga. Volio bi da znaš zašto se zlo održava u životu? Vidio si kako zlo nastaje, ali nisi vjerovao da će zlo da preživi. Sada vidiš da je i to moguće. Vidiš da nastalo zlo još uvijek živi. Isto ono od kojeg si se jednom spasio. Vidiš ga ima istu glavu, isto lice, istu bradu, iste zube, istu kamu. Čuješ ga ima iste riječi, istu pjesmu, iste zvuke, iste gusle, istu prijetnju. Gledaš ga ima istu boju, isti znak, istu oznaku, istu plimu i oseku. Zlo ne miriju, već se diže i spušta po zloćudnoj naravi.

A ti, ti si ostao isti. Nisi ni šehid, ni gazija. A morao si jedno od toga dvoga biti. Jer u Bosni nema trećeg izbora, osim sramnog poraza. To si osjetio na svojoj vlastitoj koži. Teško ti je što to još uvijek mnogi ne shvataju, već pristaju da budu hamali. Znam te, nisi maliciozan. Ali, vidim da si nespokojan. Ne bojiš se njihova zla, već te strah od nedostatka dobra u nama. Zlo nastaje tamo gdje nestaje dobro, baš kao što i mrak nastaje tamo gdje se gase svjetla.

Jučer na putu do mezara u Potočarima čuo si srpsku pjesmu na srpskom radiju. Oni ne poštuju nikoga osim svoju glupost i grubost. Nisi iznenađen, jer znaš da je to srpski moralni kod po kmojem su neki od njih sretni u tuđoj nesreći. No, ipak te iznenadilo kad si čuo da im je palo na pamet da obilježe godišnjicu od napada na Aleksandra Vučića u Potočarima. Kažeš, toliko si se gluposti od njih naslušao, ali ova je, zaista, prevršila svaku mjeru. Ali, ima u tome i nešto što ti se dopada. Dopada ti se što u tome vidiš njihovu bruku. Nisi sretan zbog toga, ali nisi ni pogođen što oni sami sebi nanose bruku. No, sretan si što te njihova bruka i sramota ne dotiču nikako. A bilo je vremena kad su te se njihove bruke i sramote ticale.

Da, tako je. Sada razumijem tvoj ravni pogled, tvoju zaleđenu čehru, tvoje svezane ruke oko tvog pojasa. Htio si da pokažeš svijetu da si gazija. Nećeš dozvoliti da ti još jednom ubiju brata. Odbijaš ugostiti u Potočarima sve koji ne poštuju šehida i ne priznaju gaziju. Oni zapravo i ne znaju koliko u nama jačaju svetost šehida i smjelost gazije. Od njihove glupsti mi pravimo našu mudrost; od njihove grubosti mi pravimo našu hrabrost; od njihove negacije zla mi pravimo afirmaciju našega dobra; od njihove notorne laži mi pravimo našu nepobitnu istinu; od njihove mržnje mi pravimo našu ljubav; od njihove krivde mi pravimo našu pravdu; od njihove pakosti mi pravimo našu radost i sreću.

Čuo sam te kako šapćeš da ti je drago što nije došao. Bilo ti je teško prošle godine kad su ga neki ljudi napali u Potočarima. Ne zbog njih, već zbog nas. Sad si poravnao i zaključio: a što bi od njih ikad iko dolazio u Potočare? Da se raduju što vide hiljade naših nišana? Da im bude drago što čitaju stotine imena ubijenih Bošnjaka iz samo jednog plemena? Zašto bi iko od nas od njih išta ikad tražio? Izvinjenje? Mi njih da molimo? Pomirenje? Mi njih da učimo? Neka sami svojom glavom razmisle! Neka sami u svoju dušu pogledaju! Ako imaju razum? Ako imaju dušu?

Nama je dovoljan naš razum i naša duša!
Njihova nam ne treba!
Neka im je na dušu njihova duša!
Neka je sami nose!

Mi smo već odavno upravili!
Pravim putem do bosanske časti i bosanske slobode!
Samo kad bi oni to znali!
No, važno je da mi to znamo i da ih se ne bojimo!
Od sada pa nadalje!
Svakog dana!
Sve do Sudnjega Sata!
Amin!