Autor: Mehmed Meša Delić

Mehmed Meša DELIĆ: Mi moramo biti svjesni da naši susjedi vode vlastite politike i da oni vode računa o svojim, a ne našim interesima. Mnogi se (ne) slažu s tvrdnjom da i u Srbiji i u Hrvatskoj još funkcioniraju političke grupe koje su vrlo bliske vladajućim strukturama, a koje imaju pretenzije na Bosnu i Hercegovinu i koje u samoj Bosni i Hercegovini imaju političke saputnike koji kao insajderi razaraju bosanskohercegovačko društveno i državno tkivo.

Ekonomske krize su uvijek u historiji pogodovale rastu radikalizma. Najveći uzrok radikalizma je neznanje. Ova opaka bolest nije zaobišla ni Bosnu i Hercegovinu. Treba ponoviti da je neznanje majka svih predrasuda.
Dakle, zabrinjavajući nivo nepismenosti (to je potvrdio i „Popis stanovništva u BiH iz 2013. godine“), uopće neobrazovanost, viška historije, kvaziintelektualizma, podaničkog mentaliteta, kvazipatriotizma, estradizacije politike, medija i religije faktori su koji omogućavaju „lovcima ljudskih duša“ da nalaze, pridobivaju i regrutiraju sljedbenike koji su proporcionalno radikalniji taman onoliko koliko su uopće zaostali za savremenošću i suvremenošću.
Još kada se ovome doda očajna ekonomska situacija, devastirana porodica, razbijen obrazovni sistem, nepostojanje društva s bitnim unutrašnjim identitetom gdje se pojedinac može osjećati komforno i zaštićeno, krug (tor) se zatvara.
Konačno, što zapuštenije društvo, to radikalniji pojedinci i grupe. A Bošnjaci su i u Bosni i Hercegovini i u regiji (po)dobro zapuštena društva i društva na margini važnih svjetskih pitanja.
Ovome treba (pri)dodati kriminal i vlast. Treba li bi napokon biti svjesni da državu Bosnu i Hercegovinu izjedaju kriminal i korupcija, a mi se pitamo: Ima li organiziranog kriminala bez podrške pojedinaca iz institucija vlasti?
Niko u Bosni i Hercegovini ne (pro)vodi ozbinjne akcije, jer vrana vrani ne kopa oči!
Imali su građani Bosne i Hercegovine (po)dosta vremena da nauče: Organiziranog kriminala nema ukoliko nosioci kriminalnih radnji nemaju izravnu vezu s pojedincima iz državnih ili političkih institucija, a koje je narod (iz)birao.
Zapravo, organizirani kriminal ne treba poistovjećivati s dobro organiziranim kriminalnim grupama i bandama, odnosno ne može se definiranje iscrpljivati samo na tome.
Dakako, kada su te kriminalne grupe i bande u sprezi s državom i politikom, tada govorimo o organiziranom kriminalu. Tada u tome učestvuju pojedinci i iz zakonodavne i sudske i izvršne vlasti, iz političkih stranaka itd.
Ista je stvar i sa korupcijom, a i korupcija nije ništa drugo do organizirani kriminal. Bosna i Hercegovina s ovom problematikom dijeli sudbinu regiona jer je u mreži regionalnog kriminala. Ključni problem u ovom kontekstu je što se iz različitih razloga države u regiji još uvijek razmrežavaju, a kriminalci i kriminalne organizacije itekako interesno umrežavaju, u čemu im čak i države na indirektan način pomažu (zloupotreba dvojnog državljanstva, nedovoljna saradnja sigurnosnih službi i druge stvari).
Ovdje nećemo pisati o drugima, nego o nama. Mi smo počeli Bogu da kukamo. Mi smo više naklonjeni da kukamo o dušmanima nego da kukamo o ekonomiji. Mi smo ti koji nasijedamo na huškačku retoriku. Mi kukamo o historiji učiteljici života za nenaučene lekcije, a ratne strahote nam se ponavljaju, pa ipak duboko krijemo da smo bili i ostali loši đaci. Mi krijemo ono u čemu smo plitki.
Ovdje ne smijemo izostaviti akademsku zajednicu (zajednice) koje se više bave sobom nego stvarima kojima se bave akademske zajednice u drugim državama.
Bošnjaci su dugo lutali u definiranju svojih političkih ciljeva i uvijek su u kriznim trenucima bili zatečeni, zbunjeni i podijeljeni. Nakon odlaska (bježanja) Osmanskog carstva ostali su zbunjeni kao dijete kojem otmete igračku i bacite je u brzu rijeku. Nisu bili nikakav važan faktor prilikom stvaranja jugoslavenske države 1918. godine, a evo pokazalo se ni ove “dejtonske Bosne“, ali su u međuratnoj jugoslavenskoj državi prilično homogenizirali oko jedne političke stranke, Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), a onda 90-tih oko SDA, iako je bilo skupina koje su učestvovale i u drugim strankama.
No, i u JMO su ubrzo zavladali klijentelizam, korupcija i nedomokratičnosti, a Bošnjaci su Drugi svjetski rat opet doživjeli nespremni, zbunjeni, podijeljeni, iznenađeni. Takvi su bili i 90-tih godina.

Združena namjera genocidne bratije (Ilustracija: Šukrija Meholjić)

Pa i danas postoji veoma rašireno uvjerenje da su se bošnjačke političke stranke, najvećim dijelom, pretvorile u interesne skupine Bošnjaka koji na unutrašnjem planu kroz klijentelističke mreže, stječu moć, bogatstvo, i utjecaj u društvu, a u vanjskopolitičkom smislu, iako zvanično okrenute ka Evropi i Zapadu, faktički su Bosnu i Hercegovinu okrenule ka Istoku. Neki su se toliko zacopali u taj Istok da idu tamo i glave da izgube, dok sa tog Istoka čitavi narodi bezglavo bježe na Zapad.
Bošnjački političari se utrkuju da za interese Bosne i Hercegovine lobiraju u Turskoj i islamskim zemljama, a oni bi se morali utrkivati da za interese Bosne i Hercegovine lobiraju u Njemačkoj, a ne u Turskoj. Turska nam je svakako prijatelj, a Njemačka je ključni lider u Evropi. Ovdje treba misliti i na bošnjačku dijasporu u Njemačkoj. U Turskoj nepostoji bošnjačka dijaspora!
Zanimljivo bi bilo, naprimjer, vidjeti koliko su sastanaka u posljednjih desetak godina dominantni bošnjački političari imali s Angelom Merkel, a koliko sa Redžepom Tajipom Erdoanom. Bošnjacima su potrebni dobri odnosi sa susjedima u regionu i snažna podrška moćnih zemalja Evrope. Bošnjaci trebaju iskoristiti svoj identitet i postati spona Istoka i Zapada. To je ključ i za otvaranje temeljnog nacionalnog interesa – očuvanje cjelovite nam države Bosne i Hercegovine.
Znamo da je ovo lahko reći, a veoma komplicirano provoditi u političkoj praksi iz razloga što političarima nije u interesu da rješavaju komplicirane stvari.
Moramo biti iskreni i sami sebi priznati da je Bosna i Hercegovina najranjivija i najslabija zemlja u regionu i nama nije u interesu zaoštravanje odnosa, a svađama sa susjedima mi sami sebe dovodimo u izolaciju.
Mi moramo biti svjesni da naši susjedi vode vlastite politike i da oni vode računa o svojim, a ne našim interesima. Mnogi se (ne) slažu s tvrdnjom da i u Srbiji i u Hrvatskoj još funkcioniraju političke grupe koje su vrlo bliske vladajućim strukturama, a koje imaju pretenzije na Bosnu i Hercegovinu i koje u samoj Bosni i Hercegovini imaju političke saputnike koji kao insajderi razaraju bosanskohercegovačko društveno i državno tkivo.
Nažalost, postoje i postojaće i dalje snage i politike i unutar i van Bosne i Hercegovine koje ovu napaćenu državu ne žele stabilnu, pa i kao zaseban državni subjekt. One su opasne utoliko koliko su remetilački faktor koji ne dozvoljava Bosni i Hercegovini stabilniji i mirniji razvoj. Nisu opasne u drastičnijem smislu s aspekta međunarodnog prava, eventualno nasilne promjene međunarodno priznatih granica.
Razne špekulacije u regiji o Bosni i Hercegovini, njenoj budućnosti, njenom ustroju, rezultat su bijega od vlastite stvarnosti i rješavanja vlastitih problema.
Tekstovi o Bosni i Hercegovini u raznim „prestižnim“ dušmanskim novinama ili časopisima, na internet portalima širom bijelog svijeta koji „skrajaju i prekrajaju“ Bosnu i Hercegovinu, najčešće su naručeni i plaćeni pamfleti za račun „velike“ Srbije, Hrvatske, ove ili one zainteresovane strane, za uticaj na Balkanu (Rusija, Turska).
A (pre)davno je kazano da „nema vječnih prijatelja i vječnih neprijatelja, vječni su samo interesi“.
A kada ove stvari ogolimo, skinemo šlajer sa njih, onda dolazimo do zaključka, da se ovdje ne radi o gomili primitivaca ili poremećenih osoba koje su nastale na nekoj balkanskoj ledini ili nekoj pustari. Iza njih uvijek neko stoji. To treba otvoreno da kažemo da iza toga stoje i susjedne nam države, a sve čine tako da se to ne može njima pripisati. Tu dušmanski subjekti imaju „armiju“ ljudi, a koje (pred)vode kvaziznastvenici, kvazinovinari, kvazieksperti, kvazihumanitarci, kvazisineasti itd.
No, najveći problem su „mangupi iz vlastitih redova“, koje ne želim pominjati i davati im prostor koji ne zaslužuju. Ti pojedinci i njihovi istomišljenici, kada zadovolje svoje potrebe, nerijetko na vrlo sumnjiv način, kako se ne bi moglo normalno raditi, spinuju priče o nemogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine i/ili kontinuiranoj nužnosti preuređivanja.