ADMIR F. BEGANOVIĆ: Nije priznao Toma vlastito dezerterstvo prema svom šefu Voji ali je nastavio da ljubomorno čuva četničku brazdu. Na mitskom terenu svoje države nastavio je da igra staru igru zbog „viših ciljeva“. Želio je vratiti Kosovo, želio je ujediniti Srpsku, želio je Veliku Srbiju.... Jadno je gledao „rupu“ na jugu, tužno je gledao kolone kamiona i žutih „lada“ sa jednim narodom koji jure prema Beogradu. Na Tominoj raskrsnici postoje samo dva kraka - jedan vodi u nebesa drugi u zemlju. Bez tv prijenosa sahranio je Kosovo ali sa željom da jednog dana--- Postao je tužni tata mrtvog Carstva.

Davno sam spoznao da su odluke koje donosi Gospodar bolje od mojih želja, al insan ko insan...zamišlja... Svako ima želje. Sjećam se kako sam želio jedan kliker, jednobojac, plav ko nebo, sjećam se da sam želio da postanem pilot, sjećam se da sam želio da ona bude moja, sjećam se da sam želio da „Željo“ proleti „Videoton“ i da bude u finalu, sjećam se da sam želio da prestane agresija na moju zemlju, da prestanu granatirati moj grad, da tuđi poklopci ne budu poklopci mom loncu, da... ali...nije baš kako ja hoću.
Eh, puste želje....

Sjedim tako sa rajom kad za susjednim stolom čujem kako jedan momak govori društvu: - Eto, vama do zajebancije a Toma Nikolić ode u penziju.

Nije mi se pojavila želja da razmišljam o njemu ali misli same, tihe kao lopov krenuše u akciju.

Toma Nikolić. Koliko je samo taj imao želja?
I to kakvih???

A i nadimak koji mu dadoše nosi sa ponosom. Toma Grobar.

Naučio je mnogih belaja uz arhitektu vojvodu Voju, da je vlast ono čudo koje samo kažnjava, samo nagrađuje, naučio je da postane neosjetljiv na tuđu bol i tragadiju, naučio je da je politički koktel bez leda gorak i mlak. Bolje je sam...

Postao je „alfa mužjak“ sa željom da će dominirati. Ali partiju pokera sa sudbinom svaki čovjek gubi. Narod jeste žirant vlastima i svi igraju svoje igrice sa željom da budu prvi, naravno.

Vojnik se igra ratovima, kriminalac pravdom, policija zakonom, Toma mitologijom...

Odlazak vojvode Tome

U regiji, toj amazonskoj džungli Toma je vladao Srbijom pokušavši joj nametnuti da su točak i vatra jedini izumi dok svijet razmišlja o novoj generaciji mikročipova. Ma, jebeš svijet- šta oni znaju!?

Toma mrzi sve što je različito od njega i njegovih. Ko drugačije misli, ko slavi drugog Boga, ko priča drugačijim jezikom. Imao je malo medija koji su rušili nepodobne, razotkrivali korumpirane, razvaljivali demagoge, lažirali slike kao je Grobar želio.

Takvi mediji raznose emocije umjesto informacija ali razumijem i to. Svaka finansijska pomoć politike podrazumijeva i obavezu prema njoj.

Nije priznao Toma vlastito dezerterstvo prema svom šefu Voji ali je nastavio da ljubomorno čuva četničku brazdu. Na mitskom terenu svoje države nastavio je da igra staru igru zbog „viših ciljeva“. Želio je vratiti Kosovo, želio je ujediniti Srpsku, želio je Veliku Srbiju....
Jadno je gledao „rupu“ na jugu, tužno je gledao kolone kamiona i žutih „lada“ sa jednim narodom koji jure prema Beogradu. Na Tominoj raskrsnici postoje samo dva kraka - jedan vodi u nebesa drugi u zemlju. Bez tv prijenosa sahranio je Kosovo ali sa željom da jednog dana---
Postao je tužni tata mrtvog Carstva.

Naučio je mnogih belaja uz arhitektu vojvodu Voju

Možda će Srbija bez Tome izabrati budućnost umjesto prošlosti, snagu umjesto očaja, pamet umjesto hipnoze, život umjesto...

Okretao se Istoku al nije želio da prizna zemljacima da od Istoka nema ništa, da ni sunce ne bi izlazilo tamo da se Istok pita.

Možda će sada kada je u penziji pisati memoare pod nazivom „Izmišljeno prena stvarnim događajima“, možda biti savjetnik za mitologiju, možda igrati šaha ili ovu novu igricu „Plavi kit“.
Eh, želje, puste želje....