Emir RAMIĆ: 12. septembra 1831. Husein Gradaščević, gradačački kapetan i ugledni Bošnjak, proglasio autonomiju Bosne i Hercegovine u sklopu Osmanskog carstva. To je dan koji ima posebnu vrijednost za državnu povijest Bosne i Hercegovine. Tim događajem iz 19. stoljeća je iskazano da u Bosni i Hercegovini postoji svijest o svojoj državi, te da se iz toga razvio koncept koji ćemo tek ‘90-ih godina 20. stoljeća ostvariti internacionalnim priznavanjem Republike Bosne i Hercegovine kao 177. članice Ujedinjenih nacija, na koju će odmah poslije internacionalnog priznanja biti izvršena višestruka agresija i genocid.

Na današnji dan, 12. septembra 1831. u Sarajevu je proglašena autonomija BiH u okviru Osmanskog acrstva. To je jedan od velikih i važnih datuma u historiji bosanskohercegovačke državnosti.

12. septembra 1831. Husein Gradaščević, gradačački kapetan i ugledni Bošnjak, proglasio autonomiju Bosne i Hercegovine u sklopu Osmanskog carstva. To je dan koji ima posebnu vrijednost za državnu povijest Bosne i Hercegovine. Tim događajem iz 19. stoljeća je iskazano da u Bosni i Hercegovini postoji svijest o svojoj državi, te da se iz toga razvio koncept koji ćemo tek ‘90-tih godina 20. stoljeća ostvariti internacionalnim priznavanjem Republike Bosne i Hercegovine kao 177. članice Ujedinjenih nacija, na koju će odmah poslije internacionalnog priznanja biti izvršena višestruka agresija i genocid.

Pod vođstvom Husein kapetana u Pokretu za autonomiju po prvi put je okupljeno stanovništvo Bosne i Hercegovine, svih klasa i slojeva i svih konfesija u borbi za odbranu zemlje Bosne i Hercegovine i dobrobit cijeloga naroda.

Šta su htjeli Bošnjaci:
- da sami upravljuju svojom zemljom bez stranaca,
- da prisile sultana da promijeni svoju odluku o ustupanju teritorija s desne strane Drine Srbima,
- da prisile sultana da natjera Srbe da ponište sve kupoprodajne ugovore koje su pod prisilom napravili sa muslimanima u Smederevskom sandžaku,
- da sami biraju svoga gospodara, a da to sultan samo potvrđuje i da sva pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine oni sami rješavaju, a pogotovo vojna pitanja jer njima ne odgovara opća regrutacija koju sultan uvodi, jer su svi Bošnjaci od 7 do 70 godina vojnici kada to zatreba.



Davanje nahija Srbiji označilo je početak priprema pokreta autonomije. Situacija sa Srbijom dodatno se pogoršala kada je Obrenović trebao da dobije i ferman o nasljednom kneževstvu, a zatim zatražio i nahije, koje mu je obećala Rusija. Sultan se zvanično protivio ustupanju nahija i slao je namjesnike na pregovore u Beograd, ali nije uspio ništa da učini. Bošnjaci su tada odlučili da nešto učine i prešli su preko Drine. Tada su bili vojno najmoćniji u regionu. U Tuzli se okupljaju predstavnici svih kadiluka, a na listi prisutnih velikaša koji su vodili skup i kasnije izdali proglas, Gradaščević se našao tek na trećem mjestu i još nije bio izglasan za vrhovnog komandanta. Na saboru u Travniku je izabran za komandanta i civilnog namjesnika. Na tom saboru se nije pojavio Alijaga Rizvanbegović, budući da je već pripremao izdaju. Na saboru je donesena odluka da se digne vojska i krene protiv sultana. Bošnjaci su krenuli na Kosovo, gdje su savladali vojsku velikog vezira, njega protjerali i zarobili arhivu. Sa vezirom su kasnije pregovarali o nahijama, teritoriji Bosne i pitanju vlasti. Porta je smatrala da je to borba za separaciju i samostalnost, dok su Bošnjaci željeli samo autonomiju. Bošnjaci su se vratili u Sarajevo i u ponedjeljak, 12. septembra 1831. godine, proglasili autonomiju i samostalnost.

BiH je zapostavila ovaj pokret. Bošnjaci su prvi put nakon 400 godina izabrali svog vladara i ovaj datum je jednako važan kao i dan kada je izdata Povelja Kulina bana, Dan državnosti i Dan nezavisnosti. Nadamo se da će doći trenutak kada ćemo u bosanskohercegovačkim gradovima napraviti veliki spomenik u znak sjećanja na Huseina Gradaščevića - Zmaja od Bosne.