Alija Isaković (15.januar 1932. – 14.mart 1997.)

PROF. DR. JUSUF MULIĆ: Nakon toga, Alija je još nekoliko puta boravio u Beču. Posljednji put u Sarajevo se zaputio 12. marta 1997. godine. Sutradan je njegovu suprugu nazvao jedan, do tada u kulturi nepoznata ličnost, član Komisije za bosanski jezik i pravopis, u kojoj je bio i Alija, te je upitao kad će se Alija vratiti u Sarajevo. Pošto mu je odgovorila da je on već u Zagrebu i da čeka priluku za nastavak putovanja, prostački joj je odbrusio: Ako do sutra, 14. marta, ne bude u Sarajevu, više neće biti član Komisije.

S rahmetli Alijom duže vremena sam se poznavao, ali smo se više zbližili kad smo 1991. godine izabrani za članove Savjeta Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Poslije sastanaka uobičavali smo sjesti u neku kahvanu i uz kahvu o svemu razgovarati. Kad je otpočela srpsko-crnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu, iz sugurnosnih razloga uredio sam privremeni kabinet u Studentskom domu na Bjelavam. Ujutru bi naišao Alija na putu za grad i svraćao kod mene na kahvu, a na povratku bih mu osigurao jednu ili dvije vekne hljeba. Ponekad bi se našao i neki slatkiš za sinove. Ja sam iz Sarajeva izišao 16. marta 1993. godine i u Beču 29. aprila promovisao ministra vanjskih poslova Republike Austrije Alojza Moka (Alois Mock). S Alijom sam se ponovo susreo u Sarajevu krajem 1995. godine, ali je žurio na neki sastanak i samo smo nakratko imijenili pozdrave i upitali se za zdravlje. Tada jer bio na dužnosti direktora Narodnog pozorišta, a supruga Emina je bila ambasador Bosne i Hercegvoine u Republici Austriji, pa je povremeno boravio u Beču.

Kad je početkom 1995. godine otišao u Beč, list Bošnjački avaz, koji je izlazio u Frankfurtu (SR Njemačka), na strani 5 u broju 32 od 1. ožujka (marta) 1995. godine objavio je raazgovor svoga urednika s jednim akademikom pod stravičnim naslovom napisan po pravopisu srpskog jezika: Alija mora da se vrati u Sarajvo, a onda može i da umre; Baš me briga (možda je akademik već naučio pravopis bosanskog jezika, pa bi tada njegova izjava glasila: Alija se mora vatiti u Sarajevo, pa onda može i umrijeti; Baš me briga). Imena urednika lista i akademika izostavljam, jer bi im to dobrano moglo ugroziti društveni ugled. Urednik je izjavio da je Alija Isaković, akademikov najbolji prijatelj otišao iz zemlje i da nema riječi kojima bi zbog toga izrazio svoje ogorčenje. Upitao je akademika za mišljenje o tom i pošto ga je ovaj nahvalio, od njega je zatražio da se vrati u Sarajevo i završi Priču o Sarajevu koju piše trideset godina (po ugledu na emigranta temišvarskog Srbina Miloša Crnjanskog, koji je napsao Priču o Londonu) i izjavu završio onim što je stavljeno u onaj, ni za bilo kojeg živog roba, nedostjan naslov (poznata Mešina izreka: Ako nekoga želiš poniziti, prvo ga dobro nahvali). Novinara sam dobro poznavao i kad sam ga mnogo kasnije upitao kako je mogao objaviti intervju pod onakvim naslovom, nešto mi je smušeno i nesuvislo odgvorio kao da se on toga ne sjeća i produžio. A nema dokaza da je patio od zaboravnosti. Alija je za ono što se o njemu piše, vjerovatno, saznao i ubrzo se vratio se u Sarajevo, ali više nije imao snage da udovolji akademikovoj želji i završi Priču o Sarajevu. Onako samozatajan, kakvim ga je Svevišnji stvorio, očito je ovu optužbu teško prihvatio i nosio ju je na svojim plećima, zacijelo, s dubokom ranom u duši.

Nakon toga, Alija je još nekoliko puta boravio u Beču. Posljednji put u Sarajevo se zaputio 12. marta 1997. godine. Sutradan je njegovu suprugu nazvao jedan, do tada u kulturi nepoznata ličnost, član Komisije za bosanski jezik i pravopis, u kojoj je bio i Alija, te je upitao kad će se Alija vratiti u Sarajevo. Pošto mu je odgovorila da je on već u Zagrebu i da čeka priluku za nastavak putovanja, prostački joj je odbrusio: Ako do sutra, 14. marta, ne bude u Sarajevu, više neće biti član Komisije. Alija je stigao u Sarajevo 14. maarta ujutru, a da li je prisustvovao sjednici Komisije, nije mi poznato.

Istog dana kad je stigao u Sarajevo, na kioscima se pojavio magazin Naši dani, u kojemu je objavljen prilog jednog poznatog sve (ne)znalice i tračera koji je odrekao vrijednost AlIjinog djela.

Mezar rahmetli Alije Isakovića

Nema sumnje u činjenicu da su ovi, izvjesno od nekoga potaknuti i usklađeni napadi na Aliju, bili previše za ovog nježnog čovjeka, pa je istog dana doživio infrakt i preselio. Tako se nije obistinila akademikova poruka da umre nakon što napiše Priču o Sarajevu.

U Narodnom pozorištu je održana komemoracija, na kojoj je govorio tadašnji predsjednik Vlade BiH dr Haris Silajdžić. Uz prisustvo velikog broja Sarajlija, sahranjen je po islamskom vjerskom obredu 17. marta u haremu Ferhadije džamije, a dženazu je klanjao reisu-l-ulema dr Mustafa ef. Cerić. Duboko sam uvjeren da mu je Svevišnji podario Džennet, u kojemu je našao svoj mir.

Po nečijem nalogu izrađena su dva bašluka, a na čeonom je uklesan neugledni natpis (tarih) na bosanskom i arapskom jeziku: Alija Isaković književnik. Mezar ničim nije ograđen i da nema onog čeonog bašluka, ne bi se ni znalo da se radi o mezaru. Kad rodbina čisti susjedni mezar, smeće nabaca na zemlju kojom je prekriven Alijin, što jako ružno izgleda. Čovjek ne može, da se ne zacrveni i postidi, te da se ne upita: evo gdje nam leži jedan od najvećih sinova Bosne.

Upitao sam prijatelja Nihada Halilbegovića, muteveliju (upravitelja) vakufa Ferhad-begove džamije ima li ikakvih izgleda da se Alijin mezar i susjedni mezar uglednog slikara Ibrahima Ljubovića, ali u istom stanju, urede onako kako to priliči ovoj dvojici merhuma. Odgovorio mi je da se obraćao gradskim vlastima i rečeno mu je da su sredstva osigurana samo za uređenje mezara šehida. Pa zar Alija i Ibrahim među njih ne spadaju.