Mehmed Meša DELIĆ: Vremenom, krupni muslimanski feudalci u Bosni izborili su sebi, praktično, neovisan položaj u odnosu na vezira, službenog predstavnika sultanove vlasti. Iz takvog odnosa će u 19. stoljeću doći do snažnog otpora muslimanskih prvaka reformama iz Carigrada. Taj se otpor manifestirao kao neka vrsta bosanskog autonomizma. Vođe otpora do 1826. godine u Bosni su bili janjičarske age, a poslije, vodstvo prelazi u ruke bosanskog begovata.

Evidentno je da su spoljne promjene brže i vidljive, nego čovjekov ego i njegova duša. U ovom vaktu, čovjek se brže razvija, ali je evidentno da su naslage prošlih i propalih ideologija jako prisutne. Intereantno je da ljudi (ne) znaju, da ono što ne valja treba odbaciti, a ne kao hamajliju čuvati. Šta treba još da se desi da bi pojedinci bili svjesni, to jest, da ne budu u fazi da gledaju šumu, a ne vide drveće.

Mnogi Bošnjaci se, još, nalaze u fazi sna budnog spavača. Zašto? Odgovoriti na ovo pitanje, značilo bi pored realnosti i objektivnosti, vanredno dobro poznavati našu, dalju i bližu nacionalnu historiju.

Što se tiče historije srednjovjekovne bosanske države, pa i turskog perioda do diktature i troture Omer – paše, to je herojsko doba i puno primjera herojstva, prkosa i inata. Tada su se, uspješno, odupirali Rimskoj kuriji, Mađarima, Haubsburškoj Monarhiji i Porti.

Safet – beg Bešagić piše početkom 20. stoljeća o herojstvu i patriotizmu naših predaka i upoređuje njihove izdanke u ovom stoljeću kao žrtve mrtvace u odnosu na prošla pokoljenja. Primjer iz srednjovjekovne bosanske države koji potvrđuje prvu fazu; Bosanska crkva, sa svojim dobrim Bošnjanjima je jedna državna religija u srednjem vijeku u Evropi koja je postojala dva stoljeća, a da nije pripadala ni zapadnoj – katoličkoj, niti istočno – pravoslavnoj crkvi.
Bosanska država, čiji su vladari, u kontinuitetu, nosili titulu banova ili kraljeva 283 godine, (to jest, od 1180. – 1463.), je opstala, iako su protiv nje vođeni krstaški ratovi i djelovala inkvizicija, i iako se radilo na njenom razgrađivanju i uništenju i sa Zapada i Istoka.
Bosna je opstala, zahvaljujući obostranim interesima i saradnji države i crkve, kao i nekim drugim faktorima. Iako se stanovništvo srednjovjekovne bosanske države i crkve dijelili na dva dijela, dvije grupacije, to jest kategorije: Posne i Mrsne, što je dijametralno suprotno, kada su u pitanju vjerski svjetonazori, bili su jedinstveni u odbrani, kada je u pitanju spoljni neprijatelj – faktor, iako je on bio i unutra infiltriran. Ta slika se nije promijenila, ali neki faktori i metode rada i djelovanja jesu.

Jedan rimski „veteran“ (stari – isluženi vojnik) je u Senatu rekao, prije 2120 godina, kada su ga počeli napadati „Homo Novusi“ (skorojevići), sledeće: „Mene koji sam toliko puta gledao oči u oči neprijatelju, neće zaplašiti oni kojima je Italija maćeha“.

Mjesto Italije i onoga što je bilo tako davno, danas je Bosna.

Stara je istina da nauka uvijek pobjeđuje, bez obzira da li je narod pobijeđen ili pobijednik. U prošlom genocidnom ratu je nauka, a posebno obrazovanje, kod pojedinih naroda, instrument dnevne politike. Kakve će biti posljedice toga? To je pitanje sa pojmovima progresije u više smjerova, sa neizvjesnim posljedicama.

Čitavim nizom postupaka, rješenja, upravno – političkih formi, turska uprava uvijek je pokazivala da respektira posebnost položaja Bosne, kao i neke njezine zatečene državne i društvene tradicije.

U 16. stoljeću Bosna dobija punu teritorijalno – administrativnu političku i ekonomsko civilizacijsku fizionomiju pokrajine Osmanskog Carstva.

A u vremenu nakon Bečkog rata (1683. – 1699.), granice Pašaluka su uspostavljene, približno, današnjim granicama Bosne. Ne kaže se, badava, da su granice Bosne najstarije u Evropi. Za razliku od ostalih dijelova Carstva, Turci su u Bosni priznali velikim feudalcima nasljedeno pravo na imanje.

Vremenom, krupni muslimanski feudalci u Bosni izborili su sebi, praktično, neovisan položaj u odnosu na vezira, službenog predstavnika sultanove vlasti. Iz takvog odnosa će u 19. stoljeću doći do snažnog otpora muslimanskih prvaka reformama iz Carigrada. Taj se otpor manifestirao kao neka vrsta bosanskog autonomizma. Vođe otpora do 1826. godine u Bosni su bili janjičarske age, a poslije, vodstvo prelazi u ruke bosanskog begovata.

Najsnažniji izraz je dobio u velikoj pobuni Husein – kapetana – Gradaščevića (1831.), u kojoj je, prvobitno bosanska vojska imala veligog uspjela (juli 1831. kod sela Lipljana na Kosovu polju). Taj se otpor produžava do 1850. godine, kada je ugušen od sultanovog maršala Omer – paše Latasa.

Kada su bosanski prvaci pozvani u Carigrad na pregovore – vijećanje, pošto sila i krvave mjere nisu dale očekivane rezultate, Bošnjaci će ići u vojnu van Bosne. Po pričanju fra Grge Martića, sljedeća anegdota najbolje ocrtava Bošnjaka, prkosna, hrabra i spremna da se i samom sultanu suprostaviti u Carigradu. Naime, svi prisutni, pred sultanom, čalme s glave skinuše, samo to ne učiniše Zlatarović i derventski kapetan Mahmut – beg. Sultan reče: „Znaš li ti, da bih ti mogao skinuti i glavu?“ on pritisne jednom rukom čalmu na glavi, a drugom pokazuje na vrat i kaže: „Čuješ, care, ovako je s glavom skupa možeš skinuti, ali s glave ne možeš.

To je taj „blesav“ Bošnjo, kome je viteštvo, ponos i dostojanstvo iznad svega, a ono je posljedica stoljetne tradicije autohotnog čovjeka ovih prostora.

I sledeća anegdota to najbolje potvrđuje. U narodnoj pjesmi stoji sljedeće: kada su upitali, narodnog junaka Kopčić – bega: Bojiš li se koga, odgovorio je: „Boga malo, a cara nimalo, a vezira ko dorata svoga“.

Kada su Bošnjaci 1831. godine krenuli u susret turskoj vojsci, a i da se sastanu sa skadarskim pašom Mustafom Buštalijom, knez Miloš (Obrenović) ih je počeo „savjetovati“ da to ne čine, da će se on za njih zauzeti kod sultana, pa i malo priprijetio.

Koliko se Husein – kapetan bio uzdigao, pokazuje njegov odgovor knezu Milošu: „Uzmi sam to jestiva pred sobom, ja sam svoje činije ispreturao. Baš za tog padišaha neću da znam, kod koga bi se ti za mene mogao zauzeti. Da te dočekam, gotov sam u svako doba i na svakom mjestu. Moja je sablja sjekla prije, nego što je tvoja kovana“. (Dr. Milan Prelog).

Postavši vezirom, odmah je uredio u Travniku veoma sjajan vezirski dvor, postavio dvorjanike: ćehaju, divan efendiju, haznadara itd. Potpisivao se „Vitez od Bosne“, dijelio mjesta i lena
Thaloci ispravno primjećuje da nas ovaj bosanski velikaš vrlo podsjeća na Hrvoja Vukčića svojim ponašanjem. Staka Skenderova u svom „Ljetopisu Bosne“ (1825. – 1856.) veli da je vladao ne kao bosanski paša nego kao car.

Jedan franjevac kaže kako je Husein – kapetan, dao pokupiti po Bosni sve najbolje krojače i zlatare, koji su izrađivali odjela i opremu za vezira, njegove dvorjanike i konje, od srebra i zlata. Vezirski pečat dao je napraviti od zlata.

Da nismo iz povijesti učili, dokaz su i genocidi koji nam se ponavljaju.

Za nas je bila tabu tema, kao poruka i pouka, slijedeća konstatacija Petra Kočića o prikazu muslimanske duše: „Troma do srži u kostima i indolentna do besvijesti, prepuna odvratnih anacionalnih, antisocijalnih i feudalno – konzervativnih ideja i navika, egzotična do gađenja.“
Takvih i sličnih natpisa i djela u praksi je bilo bezbroj, ali to nije bilo dovoljno. Zašto? To bi bila dobra zadaća za svakoga, a vjerujem da bi bilo i takvih, koji bi rekli, da nam se ništa ne događa. Danas se više reauguje na ono što pojedini Bošnjak „kritički“ napiše ili prozove drugog Bošnjaka, a manje na stvari napisano protiv svih Bošnjaka.

Čula nas (ne)varaju! Ne vidimo svoje trepuške, a vidimo na stotine metara daleko. Ili. Ne vidimo balvan u svojoj avliji, a kod svog komšije vidimo slamku. Dakle, vidimo sve tuđe, a ne vidimo svoje. Mnogo za pouku i da izvučemo adekvatnu poruku. Mi to nismo vidjeli, ili smo se pravili, a ne vidimo ili nismo htjeli da vidimo, ili smo vidjeli ono što su drugi htjeli da vidimo.

Fatamorgana. Takve treba shvatiti, što ništa ne shvataju.
Safet – beg Bašagić kaže: Bošnjaci i Hercegovci se mogu ponositi što su im djedovi doveli Otomansku Imperiju na vrhunac moći i veličine. Oni, također, mogu reći da je Tursko Carstvo, čim su njihovi preci potisnuli s dvora, počelo propadati. Najprezentativniji dokaz koji to potvrđuje je period Oromanske Imperije od 1544. – 1612. godine. U periodu od 68 godina sjedilo je na stolici velikih vezira devet naših zemljaka, koji su u tom razdoblju tresli Istokom i Zapadom. U tom periodu je bilo pet zamjenika velikih vezira, više vezira i bezbroj beglerbegova i begova koji su upravljali raznim vilajetima i sandžacima. To razdoblje čini najslavniju epohu turske povijesti.

Iz ovoga se vidi koliko naša historija obrađuje uspjeh svojih ljudi. Zato ću ovo dodati, da Bošnjaci nikada i nikome nisu bilo šta nažavo učinili, ničije stvari otimali ili prisvajali, nisu agresori bili, već su drugi njima zla svih vrsta činili. Ni po vjeru nigdje nisu išli, jer su je u svojoj Bosni imali. Islam vjeru koja je svim narodima svijeta objavljenu su bez prisile primili.

Mada su puno okupatora doživjeli, ni jedan od tih okupatora nije mogo njih asimilirati. Poznato je da ima onih koji (pre)više publiciteta daju Turcima nego Bošnjacima (historijski i vjerski), mada može biti: „Baška Turci, baška Bošnjaci.“

Znamo, da su nam Turci braća po vjeri islamu i ništa više od toga. A koliko imamo „braće po vjeri“ kojih bi se trebali kao braće odreći, jer islam koriste kao paravan, da bi njima bilo što bolje.
Pored ovog rata je izvjesna reinkarnacija (lat. re in caro – ponovo vraćanje duše u tijelo nakon smrti) onih osobina o kojima Bašagić, sa zanosom, govori, kada su u pitanju naši preci. Međutim, to je jedan dio Bošnjaka, koliko to je teško reći. Svakako, nije mali. Među te treba ubrajati i sve žrtve ovog rata. Šta je to što je u tako velikom broju vratilo duh „Dobrih Bošnjana“ i Bošnjaka do Latasovog perioda? Treba imati u vidu više faktora, da bi se dao, iole, zadovoljavajući odgovor. Neviđeni teror je izazvao buđenje nacionalne svijesti, vjere i ljubavi u islamske vrijednosti posebnosti bošnjačkig identiteta, vraćanje vjeri, primanje, poimanje pouka i poruka islama čovjeku, za čovjeka i ljudski rod uopšte. Ovo događanja o buđenju nacionalne svijesti je fenomen, a ne posljedica političkih agitacija i raznih uticaja, pa i djelimične pomoći sa strane.

Pomoć drugoga – pogotovo onog koji nam nisu istinski prijatelji – uglavnom je, također, u funkciji našeg uništenja osjećaja dostojanstva, ubijanje volje za otporom, pothranjivanja vlastite beskorisnosti, nemoći i neupotrebljivosti, poticanje i potpuno gađenje prosjačke psihologije, sve do proizvođenja gađenja prema samom sebi.

Nijedan narod nije nestao, pa ni bošnjački prvenstveno, zbog iznutarnje istrošenosti i slabosti, zbog nedostatka volje da se suprostave snagama uništenja. To neprijatelju neće poći za rukom, ukoliko ne budu imali saveznika u nama.

Jedan narod nije slab zato što je malobrojan, nedovoljno naoružan, napušten, izoliran, nego zato što je vjera oslabila i što ga sumnje razdiru (oni koji sumnjaju ne mogu pobijediti, ili ko se bori može da izgubi, a ko se ne bori već je izgubio).

Šta je pobjeda?
Mir. Sloboda. Ljubav. Ljepota. Život u zajedinštvu, to jest u svim, onim principima, koji su zacrtani i predstavljaju osnov i temelj politike države Bosne i Hercegovina.