ŠEFKA BEGOVIĆ LIČINA: Danas je tugom i čemerom natopljena bošnjačka duša, srce joj se naživo sječe. Nemadoh priliku lično upoznat rođaka Iljaza Ličinu, djevera, prijatelja, Bošnjaka, insana... Danas ga upoznah i mrtvom mu se divim. Znam da dušmana za život molio nije, da mu je prkosom u katilsko lice pljunuo. Znam da je u zadnjem udahu, na nebu drage oči Azrine tražio, sinove, uzdanice svoje i Đulsino rame, glavu umornu tu da nasloni. I majčin topli džamadan htio, da u njemu dušu što drhti, ugrije, da se pod skutima njenim od bola sakrije..

Poslije dugih godina tuge, strepnje, čekanja, prolivenih suza, kući u rodno selo, vratio se Iljaz Ličina, napaćeni putnik iz voza smrti, u Štrpcima davno zaustavljenim. Stigao je u svoju Loznu, gdje su ga dočekale, od isplakanih suza osušene oči njegovih najmilijih, prihvatile ga bratske ruke, privio ga zagrljaj zavičaja...

Danas sa Iljazovom porodicom i bratstvom Ličina, cijeli Bihor ječi, nebo tješi otvorenu sandžačku zemlju i kišom vlaži Iljazove kosti, nedavno otkopane.

Ovdje je danas zamukla frula, stada ne pasu, gora ne šušti, ptice ne pjevaju. Danas cvjetovi ne otvaraju bokore, neprocvale mirise kriju. Od isplakanih suza, nadošli Lim, polahko se primičući Drini, tiho se jada: "Sestro, danas i mene, k’o nekad tebe, jednako boli.."

Stideći se stravičnog zločina, danas se i guje otrovnice pod zemljom duboko skrile. Preko bihorskih brda, vrisak stopljen sa bolom odzvanja čak do Radmanaca, Korita i Kruščice, do kuće dragih rođaka i prijatelja.

Danas je tugom i čemerom natopljena bošnjačka duša, srce joj se naživo sječe.

Nemadoh priliku lično upoznat rođaka Iljaza Ličinu, djevera, prijatelja, Bošnjaka, insana... Danas ga upoznah i mrtvom mu se divim. Znam da dušmana za život molio nije, da mu je prkosom u katilsko lice pljunuo. Znam da je u zadnjem udahu na nebu drage oči Azrine tražio, sinove, uzdanice svoje i Đulsino rame, glavu umornu tu da nasloni. I majčin topli džamadan htio, da u njemu dušu što drhti, ugrije, da se pod skutima njenim od bola sakrije...

Danas, iz Štrpca tugom govori istina, moje pero nemirom tjera, pa mi drhti, škripi, zastane da mastilom suzu krvavu prolije...

Htjedoh zločincima uputit kletvu, ali bi mi preča Fatiha Iljazu - kurbanu, uputit dovu Allahu za smiraj njegov i sabur najmilijih. Još uvijek vjerujem u ljudsko dobro, al’ bi ga se danas rado odrekla...

Danas poželjeh krila od ptice posudit, da u Hag do zločinaca odletim. Da ih na tereni sportskom potražim, tamo gdje se "’eroji" rekreiraju. Da im u krvničkim licima mrvicu kajanja ljudskog pronađem. Da ih pitam, dok danas moja rodbina skupljene kosti Iljazove i u Loznu u zavesku nosi, koji je klub ušao u finale za Svjetsko prvenstvo. Bezbeli, da znaju. Da im ne pobrkam boju kravate spram svečanog odijela i odaberem kul frizuru za scenski nastup haške šarade, kad svjedocima sopstvenih zločina oni budu tužitelji. Da provjerim kako im se doktori o zdravlju brinu, da im, slučajno u konforu nešto ne fali. Da im čestitam na besplatnoj hrani i udobnom smještaju i možda ordenje za njih potražim za "čojstvo" nji’ovo. Da im poželim iste hotele za Bošnjake odabrane, Omarsku i Manjaču sa “deset zvjezdica”.

JEDAN OD ŽRTAVA OTMICE I RATNOG ZLOČINA U ŠTRPCIMA: Rah. ILJAZ LIČINA

U Hagu da glasno viknem:
"E, moja Evropo!
E, Svijetu bijeli!
Jazuk vam bilo!
Gdje ste, da danas makar suzu na Iljazov mezar pustite?
Gdje ste zaturili zakone o pravdi ljudskoj?
Tražite li bošnjačke kosti, il’ su za vas to samo brojevi nestalih?
Mi smo sami našeg Iljaza našli i evo, kući svojoj ga doveli. Vi ste ga odavno tražit prestali i precizno precrtali.
Nek vam je na dušu i obraz!!!
Pišete i pištite kad vam slinavo pašče lipše. Za nas ne brinete, jer mi paščad nismo.
Mi smo Bošnjaci i ljudi i Bogu mili.
Samo On nas sebi uzima, kad hoće. Drugome živote vise nikad ne damo!!!"

….
Htjedoh zbog nepravde zaključat pero, da ne pišem, da me više bošnjačka rana ne boli, al' mi ne daju šehidi...

"Piši, da se pamti i da se ne zaboravi" - šapnu mi sinoć, u snu, Iljaz Ličina.
"Piši, nek se zna, da se opominje!" – kliče sa mosta nesuđena doktorka Suada Dilberović.
“I nas su bačene granate ubile dušmanske” - dovikuju mi sa sarajevskog mezarja moji bratučedi, jedihnici Džemko i Jusko, komšija Tarik, očinji vid, Ehlimanin.
“Mene I moje drugove su loptom ubili”, - sa Kovača, ručicom, maše mi Samir, maksum Emirin...
"Piši!!! Što nije zapisano, nije se ni desilo - bilo, pa umrlo” - savjetovao je književnik Meša - napominju me maturanti Tuzlanske Kapije.
"Ne zaboravi i nas pomenut"- dovikuju šehidi Markala.
"Prebroji koliko nas ovdje ima i koliko smo živjeli godina" - jecaju šehidi mezarja Lav, Kovači i Faletići.
"Zar ćeš zaboraviti nas na hiljadama umrle”? - dovikuju šehidi Srebrenice.
"I nas u Ahmićima pobijene, žive spaljene, ne zaboravi upisat!"
"I Foču, i Foču, i Drinu uz Višegrad, i Rogaticu, i Prijedor, i Goražde i bolom opiši Bosnu, zemlju našu ranjenu, prekopanu, razorenu, uništenu...
I Štrpce, i Štrpce, i ljudski sram zapamti i sve one gluhe i slijepe za zločin prozovi. I amanet, kajanje im ne primi, pred noge da kleče, ne halali, dok je Svijeta i vijeka...

Svemogući, danas Ti dovimo:
Tebi, koji istinom zločin obejaniš, učini da katile dostigne kazna pravedna Tvoja.
Ti koji sve znaš i vidiš, koji nam Odredbom Tvojom dušu uzimaš, smjesti Iljaza, rođaka našeg napaćenog i sve nevino pobijene, tamo gdje borave najdraži robovi Tvoji…

(Iz knjige "Vrisak krvi" autor Šefka Begović Ličina)