Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo

Poštovani predsjedniče,

u Vašoj zemlji žive ljudi koji ovih dana poste u ime Boga - u ime istine, čistote i ljepote koju očekuju na ovom, i onom svijetu. Ti ljudi u ovom mjesecu Ramazana, ne samo da se odriču hrane i pića, već i loših djela, odnosno u ovom mjesecu posebno pokušavaju da čine dobra djela.

Zar je to demokratija u današnjem vremenu? Ja ne vjerujem da je to savremena Srbija, kojoj Vi stremite, zato Vam pišem i molim za jednu majku, za hiljade majki, za milione majki koje zbog nepravde pate... Vidjela sam tu tužnu ženu, kako se grčevito bori godinama za istinom. Odzvanjaju mi u ušima i sad njene riječi: - Porodica Zečevića nosi istu bol kao i mi Mavrići. Zločin nije kažnjen! Ispaštaju nevini. Voljela bih kada bismo se mi unesrećeni udružili u borbi da se istina sazna, pa da umrem ne bih zažalila...

Ja sam dio tog naroda, i najsretnija sam kada uspijem u ovim danima da makar jedan mali kamen sa nečijeg životnog puta pomjerim ustranu. Zato Vam se sada obraćam, u nadi da ćete izaći u susret tom svom narodu, te da ćete osvijetliti jednu crnu mrlju koja godinama kola mojim gradom, Tutinom iz kojeg sam se upravo vratila u svoju novu domovinu Njemačku sa osjećajem i velikom potrebom da Vam pišem i molim da pomognete jednoj majci koju sam tamo srela u velikoj tuzi i bolu. Radi se o majci zatvorenika Fahrudina Mavrića, koji je osuđen na 30 godina zatvora za ubistvo policajca Zečevića.

Znam da za ubicu ne treba moliti, i to ne bih nikada učinila da ne osjećam da on najvjerovatnije nije ni bio ubica nesretnog policajca Zečevića. Raspitivala sam godinama po svom gradu i tiho tražila istinu o tom poznatom slučaju, i došla sam sada do zaključka, da taj slučaj ne da nije uopšte rasvijetljen, već da je kao bauk koji kruži Sandžakom i pokušava da zastraši taj jadan narod tamo, koji niti ima mogućnosti da tu živi, niti može da sa svog praga ode. (U ranijim otvorenim pismima sam Vam već opisivala naše neputeve, zagađenu vodu, te mrak, jer nemamo najčešće sturje, a kamo li neke fabrike, gdje bi se moj narod mogao zaposliti.) Da, došla sam do zaključka da se za tog madog čovjeka Fahrudina Mavrića, sina te nesretne majke trebamo boriti, ne da se oslobodi (ako je kriv), nego da se po pravdi Boga taj slučaj riješi, jer se po Tutinu strašan šapat širi o tome da je on nedužan. U strahu i najvećoj tajnosti drži taj moj narod svoje mišljenje, da Fahrudin Mavrić već 9 godina leži u zatvoru nevin. Žalosno je da su ljudi u tom mom gradu tako prepadnuti, i da se boje onih koji ih trebaju čuvati. Ali, tamo su mnogi nepravde iskusili, zato se eto i sada boje vlasti, boje se da ne izgube posao i da nemaju za hljeb djeci, ako kažu samo istinu.



Zar je to demokratija u današnjem vremenu? Ja ne vjerujem da je to savremena Srbija, kojoj Vi stremite, zato Vam pišem i molim za jednu majku, za hiljade majki, za milione majki koje zbog nepravde pate... Vidjela sam tu tužnu ženu, kako se grčevito bori godinama za istinom. Odzvanjaju mi u ušima i sad njene riječi:

- Porodica Zečevića nosi istu bol kao i mi Mavrići. Zločin nije kažnjen! Ispaštaju nevini. Voljela bih kada bismo se mi unesrećeni udružili u borbi da se istina sazna, pa da umrem ne bih zažalila...

Ostala mi je nezaboravna slika te žene - majke koja kopa po svom živom srcu, da iskopa istinu u Srbiji. Ispričala mi je s bolom kako su ga prebijali i lomili u zatvoru, samo da prizna ubistvo, ali on ni nakon mnogobrojnih mučenja i tortura nije htio potvrditi to, jer nije to ni učinio. Pričala mi je u grču o tom nesretnom događaju i suđenjima i nepravdama i podmetnutim neistinama i istinama. I sav njen jad i čemer bi zaboravila samo kada bi se otkrila prava istina i zadovoljila pravda... Da, i najvećem laiku koji sve činjenice čuje, vidi da je tu sve čudno i nemoguće.

Zato Vas molim, poštovani predsjedniče, da pokrenite novi postupak, i uz pomoć današnje moderne tehnike, rasvijetlite ovaj slučaj, radi tog i mog i Vašeg naroda tamo u toj zabiti Srbije, radi pravde i Boga, jer spasiti jedan nedužan život je kao i spasiti cijeli svijet.