Piše: Mr. sc. Albinot MALOKU: Nedostatak volje, i političke i kulturne, za kompromis je jedini razlog. A od produžetka 'finalne faze' aktuelnog dijaloga najviše koristi imaju aktuelni vlastodršci u obje zemlje, dok najviše škodi evropskoj perspektivi kojim obje teže. A građanima?

Već osam godina se razgovara i pregovara o dijalogu između dvije države, Kosova i Srbije; potpisano i parafirano je trideset tri sporazuma, ali državne delegacije Kosova i Srbija nisu sazrele potpišu jedan sveobuhvatni i zakonsko – ustavni obvezujući sporazum. „Finalna faza“ dijaloga još nije zaživjela svoj oblik i pitanje je kad će doći osjećaj da će biti blizu da se desi. Zašto propade i Brisel, i Berlin, i Paris, iako vide da kao medijatori olakšavaju stranama, Kosovu i Srbiji da dođu do sporazuma o normalizaciji međudržavnih odnosa i znaju da bi to skinulo neprijateljstvo i netrpljivost kao instrument manevrisanja aktuelnih političkih klasa u svojim sredinama?

Tokom aprila ove godine državni predstavnici zemalja Balkana sreli su se u Berlinu, na sastanku organizovanom od strane njemačke kancelarke Merkel i francuskog predsjednika Makrona. Najveću pozornost su privukle Kosovo i Srbija. Rezultat ovog sastanka za njih je bio planirani sastanak u Parisu prvog jula ove godine. Koga neće biti. A da ga neće biti predvideli su ne samo analitičari na Kosovu, već je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sam rekao da 99% odsto neće biti sastanka u Parisu. Od zvaničnog sastanka u Berlinu, tamo se do sada desio još jedan sastanak među delegacijama Kosova i Srbije. To je bio tajni sastanak. Po svim kalkulacijama, tajni sastanak je prethodio tome da se ne desi sastanak u Parisu. Predsjednik Kosova, Hashim Thaçi je kritikovao institucije na Kosovu zbog ovog sastanaka, kazavši da brze, nekoordinirane i pogrešno donošene odluke i postupci državnih institucija Republike Kosovo su ozbiljno ugrozile poštovanje i podršku zapadnih partnera Kosovu. S druge strane, premijer Kosova Ramush Haradinaj je upozoravao da ako pripreme ne budu završene može se destiti da će se odložiti. Ujedno je Haradinaj u nekoliko navrata kritikovao predsjednika Thaçia za tajne sastanke, posebno što nije očekivao da će on biti taj koji će nastaviti tradiciju tajnih sastanaka. Dodajmo još to i da je za taj tajni sastanak u Berlinu preskočio i Državnu delegaciju Kosova koju vodi Shpend Ahmeti.



Ko je odgovoran što nema „finala“ u Parizu nije sasvim jasno, posebno što je predsjednik Vučić rekao da se ono može odložiti, a premijer Haradinaj je sve to povezivao sa pripremama. I Evropska Unija ima svoj dio odgovornosti. Ona od početka dijaloga nije bila sposobna da uzme i prenosi stvari s jasnoćom, već je dodatno komplikovala stvari. Interesantno, ima i onih koji pozdravljaju premijera Haradinaja, da je on znao da će biti priče o Asocijaciji Općina sa srpskom većinom na Kosovu, i da je to bio razlog da padne Paris. Ista je dio briselskog sporazuma pa se mora formirati kad - tad, iako za formiranje Beograd nije bio ažuran, a Priština nije bila zrela.

Reakcije od Parisa nije bilo, osim vijesti od strane kancelarije predsjednika da nema Samita. S druge strane, mediji prenose da je SAD spremna slušati i Srbiju i Kosovo i EU za moguća rješenja.

Dok građani Srbije, a ni Kosova ne žive dobro i suočavaju se sa različitim problemima od zdravstva do obrazovanja, od ekonomije do ljudskog digniteta i dostojanstva, pa su očekivanja bila velika – put kojim se išlo bio je jasan da će Paris propasti. Nedostatak volje, i političke i kulturne, za kompromis je jedini razlog. A od produžetka 'finalne faze' aktuelnog dijaloga najviše koristi imaju aktuelni vlastodršci u obje zemlje, dok najviše škodi evropskoj perspektivi kojim obje teže. A građanima?