ELMEDINA MUFTIĆ: Dan kada su nosioci fašističke ideologije - bojovinici HVO Vareš i Kiseljak ubili, žive zapalili, Bošnjake Stuponog Dola, njih trideset i osam nevinih bošnjačkih civila. Među ubijenim je bilo djece od dvije i tri godine, bilo je žena, staraca. Ali zar je zločincu bilo važno koga ubija, zar da zločinac bira žrtvu. Ne zločincu je bitno da posije smrtno sjeme, da zatre trag jednog naroda, da ubije ljepotu, da uništi nešto što se uništit stoljećima ne može. Nije bilo bitno zločincu što pali živu djecu, njemu je bilo bitno da nestane Bošnjaka i da nema Bosne.

Oktobar je. Budi se tuga iz odloženog sjećanja. Kuca na vrata svijesti. Poziva čovjeka da podigne glas. Glas koji će značiti riječ tešku kao istina, a izgovorenu samo za čovjeka.

Oktobar je, vrijeme kad se čita priča ispisana krvlju nevino ubijenih, kad se dugo čuvana riječ izgovara s poštovanjem, jer svako ko u oktobru progovori o zločinu neviđenih razmjera kojeg su zločinačke jedinice Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) Vareš, sa zločinačkim jedinicama „Apostoli“ i „Maturice“ iz Kiseljaka, izvršile nad Bošnjacima Stupnog Dola i Vareša 23.10.1993.godine, zna da postaje glasom nevino ubijenih.

Bio je oktobar 1993.godine. Bio je Vareš. Bio je Stupni Do. Bili su zločinci. Bile su žrtve. Bila je Republika Bosna i Hercegovina. Bila je i zločinačka paradržavna tvorevina HR HB. Bila je trostruka agresija. Bio je UZP. Bila je krvava historija, koja se na ovim prostorima u kontinuitetu ponavlja.

Osvanuo je dvadeset treći dan oktobra 1993.godine. Dan koji će zločinima počinjenim u njemu ostati zapisan na najmračnijim stranicama historije čovječanstva. Dan poslije kojeg ništa ne može biti isto. Dan kada su nosioci fašističke ideologije - bojovinici HVO Vareš i Kiseljak ubili, žive zapalili, Bošnjake Stuponog Dola, njih trideset i osam nevinih bošnjačkih civila. Među ubijenim je bilo djece od dvije i tri godine, bilo je žena, staraca. Ali zar je zločincu bilo važno koga ubija, zar da zločinac bira žrtvu. Ne zločincu je bitno da posije smrtno sjeme, da zatre trag jednog naroda, da ubije ljepotu, da uništi nešto što se uništit stoljećima ne može. Nije bilo bitno zločincu što pali živu djecu, njemu je bilo bitno da nestane Bošnjaka i da nema Bosne. Zločincu nije bilo bitno što dijete umire u najtežim mukama, zločinac je bio tu da izvrši zadatak, da provede u djelo ideju velikohrvatske politike. Nije zločinac čuo krik silovane djevojke. Čuo je poklič da brani dom, zamislite došao bojovnik HVO da brani dom u tuđoj avliji, da brani svoj dom u bošnjačkoj kući. Nije zločinac čuo vrisak smrti, jer je slušao plač kojim se najavljuje rađanje neke samo njima znane velike Hrvatske.

Da, zločinac je u smrti Bošnjaka, koje je ubio na njihovom kućnom pragu, u njihovoj avliji, zapalio žive u njihovoj kući, vidio rađanje Hrvata. Bože, kako je samo ovo pomračen um, da se u smrti nevinog čovjeka može nazirati rađenje nečega, ma šta to značilo.

Ali zar je zločincu bilo važno koga ubija, zar da zločinac bira žrtvu. Ne zločincu je bitno da posije smrtno sjeme, da zatre trag jednog naroda, da ubije ljepotu, da uništi nešto što se uništit stoljećima ne može. Nije bilo bitno zločincu što pali živu djecu, njemu je bilo bitno da nestane Bošnjaka i da nema Bosne.

Epilog UZP, koji je za cilj imao stvaranje hrvatske države na tlu međunarodno priznate R BiH, je četrdeset šest nevino ubijenih Bošnjaka, od njih 38 na Stupnom Dolu koji su ubijeni za samo nekoliko sati, mučenje muškaraca koji su odvedeni u logore, silovanje žena koje su poslije odvođenja muškaraca u logore, ostavljene na nemilost zločincima, uništavanje materijalnih dobara, džamija i drugih vakufskih dobara. O zločinu planetarnih razmjera kojeg su izvršili bojovnici HVO po naredbi vojnog i političkog vrha R Hrvatske i domaćih izdajnika, govori pravosnažna presuda Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Hagu, izrečena 29.11.2017.godine, kojim je hrvatskoj šestorki potvrđena kazna zatvora od 111 godina, te izrečena presuda za Udruženi zločinački poduhvat, a R Hrvastka se proglasila odgovornom za umješanost u međunarodni sukob. U ovoj presudi u nekoliko tačaka optužnice nalaze se i zločini počinjeni u Stupnom Dolu i Varešu.

Tog dvadeset trećeg oktobra, neko je odlučio da zločinom zatvori 46 knjiga života, neke od tih knjiga su bile tek počete pisati, onim dječijim rukopisim, istisnuo je zločinac tintu iz pera ubijenih Bošnjaka. Na nama preživjelima je da čuvanjem od zaborava, njegovanjem kulture sjećanja, svjedočenjem o izvršenom zločinu budemo tinta kojom se ispisuje istina, da budemo riječ kojom progovaraju oni kojima je tog 23.oktobra, oduzeto pravo govora.

Trebamo biti svjesni da je danas naša riječ, njihovo paravo na istinu. Da kad progovorimo o njima ubijenim, mi svjedočimo o njima živim. Da je naša obaveza da sjećanjem na njih, sačuvamo nove generacije, da se nikad i nikome i nigdje ne ponovi Bosna od 1992.-1995.godine, a u njoj i Stupni Do i Vareš.
Koliko je ovakvih krvavih priča biti zapisano, a da se zločinac nikad postidjeti neće…

I svjedočim da se zločinac postidio nije…

Bošnjaci pamte, pišu, govore... i neće zaboraviti zločine i zločince koji su provodili ideologiju zla u državi BiH.