U svemu tome, nameće se nekoliko važnih ali i razložnih pitanja: ako je država vlasnik zemljišta po namjeni groblja, logično je da bi ona, tj. Vlada bila ovlašćena da odlučuje kome će se groblja povjeriti na upravljanje, održavanje, uređivanje i sve drugo. Na protiv, sve što je u ovom slučaju rađeno mimo toga, nastale posljedice imaju sve atribute pravnog nasilja sa prepoznatljivm namjerama vršenja pritiska nad nezaštićenom manjinskom zajednicom.

Odavno se Islamska zajednica u Beranama nije našla u većem problemu od onoga što joj ga je nametnula izvjesna nedavna odluka lokalne samouprave, kojom su muslimanima praktično oduzeta mezarja / groblja, lokalnom imamu pravo a manjinskom narodu određena nova pravila ukopa / sahranjivanja, tj. mimio pravila tradicije, vjere i kulture. Čak šta više, po mjeri odluke, i nadgrobni nišani/spomenici se trebaju urediti „kako valja“ a ne kako su do sada izgledali. Očigledno, sa ili bez „zle“ namjere, sa nivoa lokalne vlasti, direktno ali i veoma jako, udarilo se u historijsko trajanje, kulturu, tradiciju a prvenstveno u način vjerovanja i odnos živih prema mrtvima. Bilo da je to propisano zakonom ili kakvom odlukom, u najblažem – što je mnogo, mnogo je, a ispostavilo se i bizarnim, da je odlukom i oduzimanjem prava na mezarja/grobljima, praktično razvlašćen lokalni beranski imam Rahim-ef., a da je sve ono što mu je po vjeri i kanonu pripadalo, prešlo u ruke izvjesnog Save, lokulanog komunalnog „moćnika“.

U ovom slučaju, nije sporno da su mezarja/groblja, osim objekata i mezara/grobova na njima, vlasništvo države Crne Gore, ali se i te kako čini spornim, da li je ustavno-pravno, pa ako se hoće i ljudski opravdano, da sve ono što se odnosi na muslimanska mezarja, trebalo biti povjereno lokalnoj DOO Komunalno. Konkretno, da li će lokalni imam u buduće morati da se obrati izvjesnom Savi, da mu on, radi vršenja vjerskog obreda, odobri da uđe na kapiju mezarja/groblja, koliko će se zadržati, ko će i na koji način vršiti iskop mezara/goba, dali će se obred obaviti u Gasalhani ili Kapeli, kako će izgledati nadgrobni nišani/spomenici i sve drugo.

Bez svake sumnje, ovakvim grubim „otimanjem“ mezarja/grobalja, pa makar donijeta odluka ali samo formalno, bila zakonita, jer često „ono što je zakonito ne mora biti i pravično“, može uzrokovati višestruke posljedice a posebno može poljuljati teško stečene i tradicionalno dobre međunacionalne i međuvjerske odnose na prostoru Berana.

Na drugoj strani, da li to što se u odnosu na muslimanska mezarja, ovih dana događa u Beranama, priziva neku nemilu prošlost, da li je riječ o već viđenom, te da li je zaista stvarnost ono što je Savo nedavno saopštio predsjedniku Islamske zajednice: „Rifate, ako mi nedaš ključeve od grobalja, eno ti Petnjica pa se tamo sahranjujte, za ovo se ja pitam i biće kako ja kažem“, što takođe indirektno stoji i u ultimativnom pismu potpisanom od toga Sava a dostavljenom tome Rifatu. Na žalost, beranske muslimane još uvijek opterećuju nemila sjećanja o utiru i bezrazložnom prekopavanju starog tzv. Ramusovskog mezarja/groblja, o kome na sadašnjoj lokaciji Elektro-distribucije i Autobuske stanice, nema ni traga. Isto tako, rušenje Haremske a potom i Čarši džamije, što je za beranske muslimane, praktično značilo vjersko obezglavljivanje naroda za čije ime se vezuje i samo osnivanje beranske naseobine, je dio pamćenja koje neminovno vraća akt lokalnle uprave i upornost DOO Komunalno. Kada je riječ o tom, ne tako davnom vremenu, zna se da je to bilo djelo onih poratnih ali „preobučenih“ komunista, koji se očigledno nisu bili odrekli ideologije „čistih“ prostora. Da li su ovi čija je „perjanica“ Savo, prvi čovjek u Komunalnom i oni što staviše potpis na većinski izglasanu odluku o lišavanju muslimana od njihovih mezarja/grobalja, sljedbenici te ideologije, skoro i da nije važno, ali je i te kako važno ono šta će se u najskorijem vremenu, ali veoma ozbiljno, događati u Beranama. Dakle i neminovno, na jednoj će se strani naći problematična lokalna odluka i Savo sa mašinama i tehnikom, a na drugoj, moralno i opravdano da brane mezare/grobove svojh mrtvih, građani, koji se u nijednoj varijanti neće složiti da im Savo preuzme ono što je (vjera, obredi, tradicija i kultura) portfelj imama.

U svemu tome, nameće se nekoliko važnih ali i razložnih pitanja: ako je država vlasnik zemljišta po namjeni groblja, logično je da bi ona, tj. Vlada bila ovlašćena da odlučuje kome će se groblja povjeriti na upravljanje, održavanje, uređivanje i sve drugo. Na protiv, sve što je u ovom slučaju rađeno mimo toga, nastale posljedice imaju sve atribute pravnog nasilja sa prepoznatljivm namjerama vršenja pritiska nad nezaštićenom manjinskom zajednicom. Što groblja, kako je to slučaj i u drugim crnogorskim sredinama, nisu povjerena onome ko se vjekovima o njima starao, već privrednom subjektu registrovanom kao Društvo sa ograničenom odgovornošću, koje u svom pisanom dostavljenom „ultimatumu“ u zaglavlju koristi atribute lokalne samouprave, niko nije dao pravi odgovor. Praktično, gaženjem već stečenih prava i statusa vakufske imovine, imovine donirane od vjernika i gradjana, a posebno one koja se tiče sopstvenog ulaganja u održavanje i uređenje Gasalhane (a ne Kapele) kako su one definisane odlukom i pravom Komunalnog, ali sve mimo sudske pravde, pa makar se radilo i o lokalnoj odluci, Islamska zajednica je grubo lišena svega toga.

Opšte je poznata činjenica da je staro beransko muslimansko mezarje/groblje vakufska imovina, ko zna još kada donirana Islamskoj zajednici a novo je od 2003. g. pa nadalje, rađeno uz aminovanje loklane uprave i sopstsvnim ulaganjima sredstava koja nisu manja od 120.000,00 €. Ako se tome doda, da je oko jedna trećina novog mezarja/groblja stečena donacijom dvije lokalne porodice, te okolnosti su i te kako spriječavale, ne samo donošenje odluke o oduzimanju mezarja/grobalja, već prije svega da DOO Komunalno (bez sudske odluke) uđe u posjed nečega što je drugi stekao. Upravo zbog toga, u nemogućnosti da spriječe donošenje odluke, (čije primjedbe nisu ni raspravljane), Islamska zajednica je ovih dana Osnovnom sudu u Beranama podnijela svojinsko-državinsku tužbu a posebno i prijedlog za obezbjeđenje nenovčanog potraživanja. Na žalost, i ako su zakonski rokovi za odlučivane o prijedlogu veoma kratki a sudsko postupanje po zakonu urgentno, na štetu Islamske zajenice, desila se neobjašnjiva sudska apstinencija.

Prema saznanjima autora ovog teksta, muslimani, pripadnici Islamske zajednice Berana, odlučni su da će se na svaki način suprostaviti činu pravnog i drugog nasilja, posebno što se u ovom slučaju radi o udaru na mezaja/groblja kao vjerske i nacionalne svjetinje. Isto tako, predstavnici Islamske zajednice riješeni su da radi upoznavanja i zaštite, traže urgentni prijem kod Predsjednika Vlade.

Zaključiću, gospodine Predsjedniče Vlade, javno vas pozivam a ujedno i podsjećam da su i beranski muslimani osvjedočeno odani državljani Crne Gore, što vas obavezuje da ih nećete prepustiti slučaju ili nasilju bilo koje vrste – jer njima je neodložno potreba državna zaštita.

---

Autor je advokat – izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

---