Autor: Sead Zubanović

SEAD ZUBANOVIĆ: Znači da bolest koja se naziva „etnička samomržnja“ nastaje kao rezultat duge okupacije ili kolonizacije. Njen osnovni simptom je krajnja nenaklonost prema svojoj etničkoj skupini, njenoj kulturi i vjeri. Rasprostranjeni osjećaj mržnje prema pripadanju vlastitom narodu siguran je pokazatelj duševnog oboljenja dijela nacije.

Broj Bošnjaka optuženih za ratne zločine počinjene za vrijeme trajanja agresije nad pripadnicima svog naroda, svakodnevno raste! Zahvaljujući sudskim procesima, javnost je upoznata i sa surovim detaljima mučenja, zlostavljanja i psihičke torture nad Bošnjacima i Bošnjakinjama, po logorima, od strane neljudi čija imena i prezimena glase: Sabahudin Kajdić, Džemal Zahirović, Fikret Smajlović, Esad Bekrić i, nažalost, još puno, puno drugih, nazovimo, Bošnjaka. U sastavu vojske RS nalazila se čitava četa imena „Meša Selimović“ koju su sačinjavali isključivo (posrbljeni) Bošnjaci, njih oko sto dvadeset, a komandovali su im rezervni kapetan prve klase JNA Ismet Đuherić iz Broda i njegov zamjenik Nusret Dizdarević (uz pomoć generala Boška Kelečevića i tadašnjeg pukovnika Slavka Lisice, kako navode srpski izvor).

Major Pašaga Halilović je bio komandant treće semberske brigade VRS formirane od nekoliko stotina Bošnjaka iz Bjeljine i Janje, a njegov zamjenik Mujica Jahić. Zijad Žigić – Žiga, sada građanin imena Živko Mičić, koji je svojevremeno od ratnog zločinca Ratka Mladića lično nagrađen pištoljem, osumnjičen je, između ostalog, i da je kao ekspert, konstruisao i postavio eksplozivnu napravu na mezar rahmetli Alije Izetbegovića. Nabrajanje počinjenih zločina nad Bošnjacima u Krajini od strane vojnika, takođe Bošnjaka, koji su bili pod komandom Fikreta Abdića, nije učinjeno, uz dužno poštovanje i iskreno izvinjenje, jer bi uzelo zaista mnogo prostora...

Sve ove naprijed nabrojane bolne činjenice rezultat su kolektivnog i pojedinačnog oboljenja od kompleksa niže vrijednosti, koji nastaje kao posljedica dugog življenja u podređenom položaju jednog naroda, prema nekom drugom narodu. Znači da bolest koja se naziva „etnička samomržnja“ nastaje kao rezultat duge okupacije ili kolonizacije. Njen osnovni simptom je krajnja nenaklonost prema svojoj etničkoj skupini, njenoj kulturi i vjeri. Rasprostranjeni osjećaj mržnje prema pripadanju vlastitom narodu siguran je pokazatelj duševnog oboljenja dijela nacije. Nažalost, o tome se šuti. Posljedice dugotrajne srpske okupacije države Bosne i Hercegovine po psihičko stanje bošnjačkog stanovništva nikada nisu analizirane. Registar od tog kompleksa oboljelih Bošnjaka i Bošnjakinja, bio bi ogroman napredak. Zbog masovnosti oboljenja država Bosna i Hercegovina, iz dana u dan, plaća sve veću cijenu nacionalnih izdaja. Najveći problem su svakako od etničke samomržnje oboljeli političari. Pristajanje na skoro sve ucjene koje se sa suprotnih strana serviraju bošnjačkoj političkoj eliti, kao i poniznost, servilnost i bezkarakternost mnogih vodećih Bošnjaka, postala je skoro pa svakodnevnica. Te izdaje su daleko veći zločini od onih počinjenih oružjem nad pripadnicima vlastitog naroda. Mnogi od tih, na demokratskim izborima izabranih, ali zdravstveno ne pregledanih ljudi, svojim nakaradnim odlukama uporno dokazuju nepripadanje bošnjačkom narodu.

Za početak pokušaja ozdravljenja Bošnjaci bi morali svoje političke vođe oboljele od samomržnje, one koji svoj život žive sramotno pužući pod dušmanskim nogama, zaustaviti i onemogućiti u epidomiološkom nastavljanju širenju ove teške bolesti. Oni koji samom svojom bijednom pojavom ruše svaku nadu u bolje sutra ovom, do krajnjih granica, obespravljenom i njihovim namjernim „griješenjem“ kod donošenju važnih odluka, izluđenom narodu, obavezni su se podvrći medicinskom tretmanu. Milom ili silom!