MESUD A. RAMIĆ: Imali smo i mi svoje borce za slobodu i ljudska prava kad državni sistem nije bio naklon svim ljudskim pravima. Neko će tvrditi da su oni ležali samo za vjerska prava koja su bila ugrožena u komunističkom sistemu. Ja ću reći da su se ti bosanski mislioci borili za univerzalna ljudska prava osamdesetih godina prošlog stoljeća. Samim time su sa onima koji su stali pred rijeku ludila devedesetih, i ostali čisti, zadužili i generacije koje dolaze da čuvaju dostignuća demokratije, ljudskih prava i nastave putem pravde i slobode.

Bilo je davno kako sam kao dijete imao kartu svijeta preko čitavog zida u svojoj maloj sobi. Ta karta je ostala urezana u mom sjećanju. Kako je vrijeme prolazilo, centralno mjesto preuzimala je postratna karta BiH sa novim krivudavim linijama ravnopravnih administrativnih jedinica urezanim u vječno tkivo napaćene nam države. Taman kad su te linije postale neprimjetne i kad je postalo normalno da se prelaze bez predrasuda, bez strahova, uz poštovanje i za svakodnevnu životnu potrebu, ponovo su oživljene priče o razgraničenju, o ugroženosti, ponovo ista retorika isključivosti pobuđuje naše još neiscijeljene strahove. Baš kao da im je sve postalo malo i tijesno pa hoće još i više. Sva ta priča mnogo asocira na devedesete i tadašnje užase a onima kojima takvi užasi nisu poznati treba pričati da se ne zanose i da energiju usmjeravaju u blagostanje društva. Imamo li uopšte viziju suštinskih vrijednosti države ili samo ponavljamo fraze zato što ih neko očekuje. Šta će nam NATO ako ne razumijemo šta dobijamo stim, šta će nam EU kad ne razumijemo prednosti i prilike koje sa njom dobijamo. Ako nema nikog da nam svakodnevno objašnava sve prednosti tog pravca onda ćemo slušati one koji hoće senzacionalizam separatističke retorike. Ima li ko da nam govori koliko vrijedimo a ne da nas smatraju ovcama koje čekaju il' će tamo il' će ratovati. Ima li nešto na šta možemo biti ponosni na tom pravcu osim što ćemo im dati ostatak radne snage, resursa i mozgova na raspolaganje. Slovenci su znali svoje vrijednosti, zgrabili su priliku i ostvarili su procvat sa EU, Hrvati se pomalo pate ali ipak pozitivno preovladava, kako stvari stoje mi još nismo sigurni u prednosti tog pravca a Srbija kao da ne bi ni u NATO niti u EU a nije ni čudno jer je još uvijek na talasima SAO separatizama.

Kad se bivša država raspadala što zbog unutarnje dezintegracije, što zbog jačanja separatizama i zapostavljanja zajedništva, zbog rasta zaduženja i slabljenja vanjskih integracija a zbog toga i na preporuke iz svijeta... ko bi naslutio da bi se nakon svega zajedničkog i koračanja prema budućnosti mogao sa jedne strane desiti genocid a sa druge strane udruženi zločinački poduhvat nad jednim od ravnopravnih naroda u jednoj ravnopravnoj republici. I to se desi pred očima svijeta, od komšija sa kojima je taj narod dijelio zajedništvo pod sloganom bratstvo i jedinstvo. Puklo je gromoglasno, i pucalo je svukud..ali što nad nama poduhvati udruženog zločina i genocida, poduhvati koji moraju imati i motiv i plan i izvođače.... Zašto!? Zato se plašimo godina podgrijavanja masa mržnjom, planskog osporavanja i relativiziranja, osmišljenih vojnih strategija i koncentracionih logora, teroriziranja granatiranjem,...a u sumrak raspadanja bivše države bili ravnopravni. A sa druge strane nema odmazde, nema revanša, pružena ruka pomirenja, ...na sve to odgovor za multietničko, za multikulturu, za oprost, za suživot. Znamo mi dobro odgovor zašto je to tako. Nije to zato što se bojimo, nije ni zato što ne možemo biti loši, nije zato što ne vjerujemo već zato što vjerujemo u svoje vrijednosti i principe. To je zato što smo veći od njih u nečemu... veći smo po prirodi karaktera, po kulturi i naravi a to nas čini jačim. I što je njih više mi smo bolji, što su on snažniji mi smo odvažniji, što su oni zaneseniji mi smo razumniji, što su oni bahatiji mi smo odlučniji, što oni više mrze mi više volimo, a što su više u lažima mi smo više istinoljubivi. Što su oni više isključivi mi više jačamo zajedno.



Bahatost je odnijela plemenitost današnjem bosanskom čovjeku. Moramo priznati da je mnogima bahatost postala jača strana. Onda nije ni čudo sto živimo isključivost, separatizam u idejama i razmimoilaženje u razgovorima. Plemenitosti nam treba danas...plemenitost u Bosancu, kao mudrost u Hercegovcu, kao i hrabrost u Krajišniku, ambicioznost kao u Podrinjca a kosmopolitizam kao kod Sarajlija nam treba.... Sanjamo i čekamo nove izdanke generacija koje dolaze, čekamo da vidimo šta donose na svojim idejama, šta donose za sebe a šta za druge. Može li u mozaiku ove zemlje plemenitost i plemstvo da bude u bosanstvu, viteštvo u bošnjaštvu a zagarantovana sloboda izbora u ljepšem i specifičnom izdanku srpstva i hrvatstva? Čekamo da vidimo šta su spremili.

Imali smo i mi svoje borce za slobodu i ljudska prava kad državni sistem nije bio naklon svim ljudskim pravima. Neko će tvrditi da su oni ležali samo za vjerska prava koja su bila ugrožena u komunističkom sistemu. Ja ću reći da su se ti bosanski mislioci borili za univerzalna ljudska prava osamdesetih godina prošlog stoljeća. Samim time su sa onima koji su stali pred rijeku ludila devedesetih, i ostali čisti, zadužili i generacije koje dolaze da čuvaju dostignuća demokratije, ljudskih prava i nastave putem pravde i slobode. Sa druge strane su administrativci zbog izostanka svojih originalnih ideja sa bosanskim sadržiocem bili zanešeni ideologijom isključivosti nastalim u susjednim državama. Šta to znači? Sve dok ne budemo istinski radili i zagovarali jednaka i univerzalna prava ljudi i našu zajedničku slobodu samo ćemo se baviti krizama, nacionalističkom retorikom i bez mnogo sveopšteg berićeta ćemo ubrzanije razvaljivati povjerenje ljudi u ovo društvo. Sa aspekta politike i političara idealna situacija..sa aspekta održivog života katastrofa! Onog trenutka kad počnemo pričati san da su svi ljudi jednaki, da nemaju nikakve barijere u ovoj svojoj državi i da su im sva prava zagarantovana od strane integralnog državnog sigurnosnog i vrijednosnog sistema, počećemo vraćati povjerenje.

I tako plovimo iz krize u krizu, tako i ova zadnja, ali ne i krajnja, kriza će proći. Proći će baš kao da je nije ni bilo a naša stvarna briga ostaće nezapažena. Da li i šta smo spremili za našu budućnost, šta je to što nas čini boljim, humanijim, vrijednijim... Država ko država, sud ko sud, politika ko politika..da li smo uznapredovali kao ljudi od rata pa na ovamo, da li smo više insani i da li smo svjesni da je ovaj svijet samo trenutno tu nama na korištenju... sutra će već druge generacije koristiti njegove blagodati, da li smo ih podučili kako da se oni odnose. Tako i ova zemlja Bosna i Hercegovina koliko pripada nama sada ovdje, pripada i naraštajima koji ce doći i onima koji su porijeklom odavde a nisu je nikad ni vidjeli. Ove krize što se generišu redovno i ne razaraju tako mnogo sada u ovom trenutku. Ove krize prouzrokuju višestruku štetu u budućnosti jer danas urušavaju potencijale dobrog iz budućnosti koje nije ni dobilo svoju priliku da se desi. I tako ukrug na Balkanu...ako Bosna poplavi sada, Sava poplavi malo kasnije a za nekoliko dana i bujice Dunava poplave svoja polja. Ustrajno pričamo sa onim svjesnim, onim većinskim i mnogobrojnijim da se pozabave sobom da se nebi loši bavili njima sad i zadugo.