Povodom najnovijig Dodikovog napada na suverenitet Bosne i pokušaja zloupotrebe zdravstvene kataklizme u provođenju planova separatizama manjeg entiteta.

Džavid Begović, Mr. Sci.: I danas je Dodiku, kao i 1992. god. Karadžiću, potpuno otvoren put kao provođenju samovolje po istom scenariju. Niko ga ne zaustavlja, niko ga ozbiljno ne upozorava, a srpski narod se polakho predgrijava za rat kao i 1991. god., kao Srbija u doba Miloševića. Njima je već odavno ispran mozak da su u Bosni svi bili jednake žrtve, da u Bosni nije bilo genocida, da su njihovi ratni zločinci zapravo narodni heroji i da će Republika srpska moći glatko, kao patkica, otploviti iz BiH.

Svako ko misli da da neće biti rata u Bosni ili je naivan do bola ili je neprijatelj koji nas želi uljuljkati i na taj način obezbijediti da budemo nespremni i onesposobljeni za odbranu.
Stojao sam u sali u Nirnbergu (Nürnberg), mjestu gdje je održano suđenje njemačkim ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata. Ranije sam bio u logorima Mathauzen (Mauthausen) i Aushvic (Auschwitz), djelu tih zločinaca zbog kojih im se, između ostalog, sudilo ovdje u ovoj sali prije sedamdesetak godina. Slušam Hitlera kako je pjeni o potrebi odbrane Njemačke (koju realno niko nije ugrožavao) i vojsku i narod u delirijumu koji su spremni otići u smrt za svojim Firerom.

Razmišljao sam o tome: gdje je sada taj nekadašnji njemački nacionalizam, nagon za osvajanjem i ratom kod današnjig generacija Njemaca. Nema ga!



Razmišljao sam i o tome: „Zašto ga nema?“. Odgovor na pitanje je prilično pouzdan:
- zato što su Njemci poraženi do kraja, a time i njihova ideologija;
- zato što su priznali svoj zločin;
- zato što je Njemačka kažnjena;
- zato što su krivci individualno kažnjeni;
- zato što su još decenijama poslije rata plaćali ratnu odštetu;
- zato što su 50 godina bili pod čvrstom kontrolom međunarodnih snaga sve dok im se glave nisu izbistrile.

Pratim sadašnje događaje u Bosni. Sve što se događa neodoljivo podsjeća na stanje iz 1992. god, neposredno prije početka rata:
- priča o ugroženosti Srba;
- naoružavanje srpskog naroda „lovačkim“ puškama;
- naoružavanje policije RS-a dugim cijevima;
- postrojavanje četnika u Višegradu;
- najava povlačenja srpskih generala iz Oružanih snaga BiH;
- najava referenduma o otcjepljenju RS-a;
- nepoštivanje odluka Ustavnog suda i neučestvovanje u odlučivanju u institucijama BiH;
- i sada najnovije:

DODIK NAJAVIO: "Svi državljani FBiH koji se nalaze u RS-u bit će sprovedeni na teritorij Federacije"!

Naravno, sve ove aktivnosti prati priča za naivne o tome da se želi održati dejtonska Bosna.
Dakle, ako je slično stanje bilo uvod u rat u Bosni 1992., ne vidim nikakav razlog da ne mislim da je ovo stanje uvod u novi rat npr. 2022. god.

Tu tvrdnju baziram na analogiji sa dijagnosticiranjem neke bolesti. Ljekar, koji je već vidio bolesnika sa simptomima neke bolesti, kod sljedećeg pacijenta vrlo lahko preopozna istu bolest na osnovu istih simptoma. Ljekar, koji prepozna bolest, ne mora čekati rezultate laboratoriskih i drugih pretraga da bi uspostavio dijagnozu već može odmah početi sa pripremama ili liječenjem kako ne bi došlo do tragičnog kraja. Simptomi novoga rata sa istim bolesnikom su isti kao i 1992. Sve je isto, samo su izvršioci drugi, djeca osuđenih i neosuđenih ratih zločinaca.
No sada sebi postavljam pitanje: Kako je moguće da se u Njemačkoj, nakon Drugog svjetskog rata nikada više nisu pojavile ideje o novom ratu, o velikoj Njemačkoj, o ponovljanju zločina, o novom Međunarodnom sudu, a da Milorad Dodik otvoreno vuče konce koji direktno vode do novog rata, novog genocida, novog pokušaja stvaranja velike Srbije. Zašto se tako lahko bude ultra-nacionalistički i separatistički nagoni u RS-u?

Odgovor na to pitanje je, takođe, prilično pouzdan:

- zato što Republika srpska nije potpuno poražena;
- zato što nije priznala genocid;
- zato što Republika srpska nije kažnjena;
- zato što krivci nisu adekvatno kažnjeni;
- zato što Republika srpska nije vratila ono što je otela;
- zato što nije platila ratne odštete;
- zato što RS objektivno nije bila dovoljno dugo i dovoljno energično pod kontrolom međunarodnih snaga, sve dok se njenim akterima ne izbistri glava.



I danas je Dodiku, kao i 1992. god. Karadžiću, potpuno otvoren put kao provođenju samovolje po istom scenariju. Niko ga ne zaustavlja, niko ga ozbiljno ne upozorava, a srpski narod se polakho predgrijava za rat kao i 1991. god., kao Srbija u doba Miloševića. Njima je već odavno ispran mozak da su u Bosni svi bili jednake žrtve, da u Bosni nije bilo genocida, da su njihovi ratni zločinci zapravo narodni heroji i da će Republika srpska moći glatko, kao patkica, otploviti iz BiH. Nisu svjesni da se to neće dogoditi, da će ponovu ući u stanje delirijuma, da će se ponovo smrzavati i truhnuti par godina u rovovima, da će ponovo počiniti zločine i genocid, da će izginuti i izgubiti svoje sinove, da će se mnogi raseliti, da će ponovo biti neki novi mirovni sporazum negdje u svijetu, da će mnogi prati svoje krvave ruke u nekom novom Hagu ili Nirnbergu i ono što je, možda najtužnije, da će nakon svega toga srpski borci ponovo lutati ulicama bez penzija, pomoći i hljeba, bez obećanih jela sa zlatnim kašikama.

Na ovom mjestu u Nirnbergu, sjedeći u klupi u kojoj su 1946. god. sjedeli nacisti koji su čekali na svoju omču oko vrata, ne može čovjek a da spontano ne uporedi događaje i predvidi rezultate novog bezumlja sa kobnim posljedicam i po krvnika i po žrtvu.