KOMŠIĆ U BERLINU: Srebrenica je zapravo samo centralna tačka bosanskog genocida, odnosno zločinačke operacije vođene protiv države Bosne i Hercegovine i njenih građana, od početka do kraja agresije, od 1992. do 1995. godine, jer su se isti ili slični zločini počinjeni u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, sa istom namjerom i sa istim ili sličnim genocidnim posljedicama.

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić obrato se na komemorativnom skupu u Crkvi sjećanja u Berlinu, povodom obilježavanja 25. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Obraćanje objavljujemo u nastavku u cjelosti:

Uvaženi svećenici, poštovane dame i gospodo, dragi građani Berlina i Savezne Republike Njemačke!

Osjećam izuzetnu čast što vam se, uz nekoliko rečenica mogu obratiti u ovom gradu i na ovom mjestu znakovitog značenja i imena, u Crkvi sjećanja, a povodom obilježavanja 25. godišnjice genocida koji je počinjen u Bosni i Hercegovini, odnosno u Srebrenici.

Prije nego bilo šta kažem o tome, želim ovom prilikom, a imajući u vidu da je pojam sjećanja, kao jedan društveni institut, ono što nas je danas ovdje okupilo, da se obavezno prisjetimo žrtava užasnog terorističkog napada koji se prije četiri godine, nedaleko od ovog mjesta dogodio, u sklopu Božićnog sajma, kada je ubijeno dvanaest nedužnih ljudi.

Takva užasna manifestacija zločina počinjenog iz bezumlja i mržnje, za nas koji dolazimo iz Bosne i Hercegovine nikako ne može ostati neprimijećena, i ne može olako biti zaboravljena, jer smo bezumlje i mržnju kao građani Bosne i Hercegovine, krajem prošlog vijeka osjetili na svojoj koži. Bio je to, nažalost, dokaz, da zlo nije tek tako prolazno, i da se vraća, čak i onda kada mu se najmanje nadate.

Sama priroda dobroga čovjeka teško prihvata zlo kao objektivnu mogućnost. Ona ga želi potisnuti i isključiti kao realnost, ali toliko puta se u historiji čovječanstva desilo da se zlo unatoč vjerovanjima dobrih, ponovilo. Jer zaborav je prvi preduslov za vraćanje zla, a sjećanje na zlo, prvi preduslov tome da se ono nikada ne ponovi.

Da se u mojoj državi krajem prošlog vijeka nisu ponovila sva ona zla i stradanja koja su se dogodila u Drugom svjetskom ratu, a koja su ostavila nesagledive posljedice, ustvrdio bih da je sjećati se lako. Ja to danas, s obzirom na doživljeno i preživljeno, ne mogu reći. Sjećati se, to je teško. Pa, iako je teško, zaista je neophodno.

Komemorativnom skupu u Crkvi sjećanja u Berlinu, povodom obilježavanja 25. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici

Mi u Bosni i Hercegovini ne možemo, nećemo, niti želimo da zaboravimo ono što nam se dogodilo. Kada bismo na to pristali, dali bismo za pravo onima koji su našu državu željeli da unište i pri tome čitavi jedan narod da istrijebe sa lica zemlje.

Srebrenica je zapravo samo centralna tačka bosanskog genocida, odnosno zločinačke operacije vođene protiv države Bosne i Hercegovine i njenih građana, od početka do kraja agresije, od 1992. do 1995. godine, jer su se isti ili slični zločini počinjeni u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, sa istom namjerom i sa istim ili sličnim genocidnim posljedicama.

Ipak Srebrenica je ta koja je za svijet ostala upamćena kao crna tačka savremene historije, mrlja na savjesti najnaprednijeg dijela svijeta i civilizacije. Za Bosnu i Hercegovinu i najveći dio njenih građana ona je temeljno određenje njene sadašnjosti, i određenje života nekoliko generacija ljudi.

Relevantne presude međunarodnih i domaćih sudova, tek su jednim malim dijelom zadovoljile pravdu, premda te presude teško mogu biti neka naročita duševna satisfakcija za žrtve genocida. One su ipak samo naučni doprinos historiji i istini o činjenicama o kojima danas ne može i ne smije da bude nikakvih pregovora, jer se o činjenicama ne pregovara.

Međutim, neki, pa i u našem susjedstvu, koji za genocid nose odgovornost, kao da još uvijek očekuju da žrtva pruži ruku zločincu u ime neke ugodnije budućnosti - umjesto da zločinac klekne pred žrtvom u ime pravedne i mirne budućnosti.

Mi nemamo pravo da tako danas postavljamo stvari, nemamo na to pravo kao ljudi, jer ne možemo praštati u ime ubijenih i njihovih porodica; nemamo pravo ni kao napredno društvo, jer nasilje ne smije biti vrijednost i put koji se isplati.

Žrtve genocida su toliko puta pokazale spremnost na pomirenje, da ta spremnost naprosto fascinira, što se naročito vidi kod onih koji su pretrpjeli najveće i najteže gubitke. Njima je pomirenje drago, ali im je istina draža, i cijenim da su tu potpuno upravu, jer je pomirenje bez istine lažno pomirenje, i uvod u nove tragedije.

Nama je potrebno partnerstvo bazirano na zajedničkom interesu, a vjerujemo da je upravo mir zajednički interes svih. Niko od nas u Bosni i Hercegovini to više ne želi, i zato upravo više od drugih u regiji insistiramo na suzbijanju svakog znaka pojave ideologija koje mogu ponoviti ili nastojati da ponove genocid. Mi nikada nećemo na tome prestati da insistiramo, jer to nije samo politička nego i moralna odgovornost. Želimo biti odgovorni i prema sebi i prema drugima. Želimo jednom zauvijek prekinuti lanac stradanja koji prožima našu zajedničku historiju.