Rođen kraj hladne Neretve. U svojim nenadmašnim interpretacijama sevdalinki, ašikovao je od Mostara do Saraj'va. Pjesmom je ljubio svaku snaju i djevojku, pa i udovicu. Jahao je konje, prekrivene zelenim dolamama. Prikradao se djevojačkim pendžerima u akšame rane. Slušao kucanje saza u kasnim jacijskim satima. Volio je Esmu majkinu, bio opčinjen zanosnom Hankom. Pjevao je o svim bosanskim malim i velikim čaršijama, plahovitim bosanskim rijekama, kršnim momcima i prelijepim djevojkama. Pjevao je Sajo o Bosni i ponosnoj, i poharanoj i nepokorenoj… ”Donosio” je generacijama koje dolaze, u amanet, priču o Husein kapetanu Gradaščeviću i braći Morićima, bošnjačkim plemićima, ustanicima protiv tuđinske vlasti. Kroz njegove vrhunske interpretacije, na krilima sevdaha, putovali smo kroz vrijeme. Ono vrijeme koje se sigurno ponoviti neće. Onu Bosnu i Hercegovinu, koju su majstori platna pokušvali da naslikaju, Safet “donosio” u svojim interpretacijama.

Svojim osebujnim tenorom, naprosto je,poput vještog majstora platna,oslikavao svaku svoju interpretaciju. U kojoj je samo rijetko senzibilno uho, prepoznavalo onaj “posebni damar”. Bio je i do danas ostao prvi tenor bosanskohercegovačke sevdalinke. Bio je živi dokaz da je sevdalinka lična karta svih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini i koji je iznad svega vole.

Safet Isović je ostao neprikosoven autoritet na bosanskohercegovačkoj sceni, ali dakako i na estradnoj sceni bivše nam zajedničke države.
Teško je rahmetli Safeta Isovića stavljati u nekakve okvire pa čak i porediti sa nekim svjetskim pjevačkim zvijezdama, kao što su to ponekad u svojim rijetkim natpisima o njemu pokušavali učiniti pojedini novinari pa i njegove kolege sa estradne scene. Bio je pjevač kojem su se divili i oni koji ga nisu voljeli. A biti u toj kategoriji “Da te mrze a da ti se dive” privilegija je ipak samo odabranih.

Rođen kraj hladne Neretve. U svojim nenadmašnim interpretacijama sevdalinki, ašikovao je od Mostara do Saraj'va. Pjesmom je ljubio svaku snaju i djevojku, pa i udovicu. Jahao je konje, prekrivene zelenim dolamama. Prikradao se djevojačkim pendžerima u akšame rane. Slušao kucanje saza u kasnim jacijskim satima. Volio je Esmu majkinu, bio opčinjen zanosnom Hankom. Pjevao je o svim bosanskim malim i velikim čaršijama, plahovitim bosanskim rijekama, kršnim momcima i prelijepim djevojkama. Pjevao je Sajo o Bosni i ponosnoj, i poharanoj i nepokorenoj… ”Donosio” je generacijama koje dolaze, u amanet, priču o Husein kapetanu Gradaščeviću i braći Morićima, bošnjačkim plemićima, ustanicima protiv tuđinske vlasti. Kroz njegove vrhunske interpretacije, na krilima sevdaha, putovali smo kroz vrijeme. Ono vrijeme koje se sigurno ponoviti neće. Onu Bosnu i Hercegovinu, koju su majstori platna pokušvali da naslikaju, Safet “donosio” u svojim interpretacijama.

Kroz svaku narednu kompoziciju, otkrivali smo jednog novog Safeta Isovića. Velikog borca do posljednjeg daha. Borca za pravu vrijednost bosanske muzičke tradicije. Sajo se nije plašio eksperimentisanja sevdalinkom. Pristajao je i na nove muzičke aranžmane oslonjene na bosansku muzičku tradiciju, u kojima se očigledno prepoznavao utjecaj pop, džez pa i duhovne muzike. Nije skrivao da se divi izvedbama Mahalije Džekson, i da onako za svoju dusu često pjevuši šlagere i starogradske pjesme. Uvijek je uspijevao iznova da nam dokaže kolika je ljepota sevdalinke bila ona nova odnosno komponirana, ili izvorna.

Tražio je smisao i poruku svake kompozicije, uporno iznova dokazujući da je sevdah poput energije neuništiv, čak i kada mijenja oblik pa i formu – ostaje lijep i “liježe” u uho svakog plemenitog čovjeka.
U njegovim interpretacija čak i tzv. ”poravne” sevdalinke, postajale su prva mala remek djela.

Posljednji susret sa rahmetli Safetom i njegovim sinom Benjaminom, imao sam prilikom njegovog koncerta u Čikagu 2000-te godine. Ako se to uopće i mogao nazvati koncert. Naime, Safet je imao tada nastup u jednom zaista neprimjerenom ambijentu, sale koja više lići na trećerazrednu željezničku stanicu. Međutim, unatoč totalnom organizacijskom fijasku, ono sto je te večeri doživjela publika, prevazišlo je sva očekivanja. Sajo je pjevao kao da ima nastup u pariškoj Olimpiji! Vrhunski profesionalizam i totalna predanost publici. U malobrojnim kratkim pauzama, Safet niti jednim gestom nije pokazao da je na bilo koji način razočaran ambijentom ili organizacijom koncerta. Za svakog je pronašao vrijeme za kratki razgovor fotografisanje i osmjeh.
Publika je bila oduševljena a pomalo je i podsvjesno je znala da se ovako nešto zaisigurno neće ponoviti.

Tako je Safet Isoviću Chicago-u za jednu vrhunsku zvijezdu neprimjerenim uvjetima, održao vrhunski koncert. Publika je otišla kući, svjetla pozornice su se pogasila, a Sajo nedugo zatim otišao zauvijek u legendu.

Danas nakon nekoliko godina poslije njegove smrti, rijetki su oni koji ga se sjete. Tako to biva sa svim velikim BiH umjetnicima pa zašto bi Safet Isović bio “izuzetak”. Ipak ostaće zapisano na “nosačima zvuka” jedno prošlo vrijeme u kojem su živjeli ljudi poput njega, koji su sevdahu davali jednu posebnu do danas neprevaziđenu dimenziju.