Autor: Šemso Agović

ŠEMSO AGOVIĆ: Nejse, onda je ustanova tražila ko hoće; kome društvo sa Karadžićem godi. I ubrzo ga našla: Saladin Dino Burdžović. Crnogorski pjesnik, koji je emigrirao iz Crne Gore 1999. godine. Nastanio se u Njemačkoj, tamo je i član književnih klubova, u koje, kako izjavljuje za Monitor, neće da uđu neki književnici jer u logotipu udruženja stoji crnogorski grb. Taj grb njemu ne smeta; on na svom FB profilu ima svoju sliku preko koje se nalazi crnogorska zastava. Da se odmah vidi njegov nacionalni identitet.

Bila jednom u sandžačkoj varošici Bijelo Polje jedna prekrasna javna i kulturna ustanova imena Ratkovićeve večeri poezije. Okupljala ona oko sebe najbolje pjesnikinje i pjesnike širom – ne samo Crne Gore, nego čitavog Zapadnog Balkana. Svake božje godine birala najbolje od najboljih poetesa i poeta i darivala ih nagradom. Pjesnici – i stari i mladi, žudili da budu njeni laureati. Ta nagrada će dokazati ono što su potajno već znali – da su pravi pjesnici.

Ali, đavo nit ore nit koplje: tmurni oblaci iznenada pritisnu Zapadni Balkan. Uskovitla se nevrijeme, a posebno ljudski razum. Zaurlaju ratne trube, pokrenu se topovi i tenkovi, jurne silovita agresija na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Agresori su Srbija i Crna Gora.

Tada se desilo čudo: jedna prekrasna javna i kulturna ustanova imena Ratkovićeve večeri poezije se preko noći pretvorila u epicentar mržnje prema muslimanima i Bosni i Hercegovini. Tako je Crna Gora uz Radovana Karadžića za agresiju na Bosnu i Hercegovinu dala i tu ustanovu, koja je svoje bjesnilo krunisala dodjeljivanjem nagrade nikom drugom do vođi uništavanja Bosne i Bošnjaka – Radovanu Karadžiću, monstrumu ispod Durmitora. Za njegove ratne uspjehe. Nikako ne za poeziju; njegova poezija je sublimirana u stihu siđimo u gradove / da bijemo gadove. Cilj je bio nagraditi zločin. I to u pravom tajmingu – 1993. godine, na vrhuncu agresije na BiH. Radovan Karadžić, najbolji pjesnik!

Tako to biva na brdovitom Balkanu.
A onda je ipak jednog dana agresija prestala. Bosna i Hercegovina je počela vidati rane, a agresori su počeli pilatovski prati krvave ruke. Javna i kulturna ustanova Ratkovićeve večeri poezije također. Najbolji način da se operu bio je da nađu časnog i kvalitetnog – pravog pjesnika i da ga nagrade. Izabrali su Marka Vešovića. Nakon petnaest godina ustoličit će Marka Vešovića rame uz rame pored samog Radovana Karadžića. Ali, Vešović, častan kakvog ga je majka rodila, sa gnušanjem odbija nagradu. Može, poručio im je on, ali prethodno povucite nagradu koju ste dali krmku. A to se nije desilo – nije se ni u snu moglo desiti; đe će povlačit najmiliju nagradu najmilijem laureatu.

Nejse, onda je ustanova tražila ko hoće; kome društvo sa Karadžićem godi. I ubrzo ga našla: Saladin Dino Burdžović. Crnogorski pjesnik, koji je emigrirao iz Crne Gore 1999. godine. Nastanio se u Njemačkoj, tamo je i član književnih klubova, u koje, kako izjavljuje za Monitor, neće da uđu neki književnici jer u logotipu udruženja stoji crnogorski grb. Taj grb njemu ne smeta; on na svom FB profilu ima svoju sliku preko koje se nalazi crnogorska zastava. Da se odmah vidi njegov nacionalni identitet. Kao onaj čovjek iz Ćamilove pjesme^[*], koji kad uđe u mehanu zabije nož u sto – da se zna ko je, sa oznakom na kapi, da se također zna ko je.

A mi znamo ko je Saladin Dino Burdžović. On je samocenzurirani pjesnik, jedan od bezbroj takvih njegovih zemljaka, koji se ne usuđuje prekoračiti granicu i otvoreno reći koja je to mržnja, u kojoj je ogrezla Crna Gora, o kojoj sam kaže da je takva da je možeš rukom hvatati. On se ne usuđuje progovoriti da je ta mržnja zabetonirana u školskoj lektiri, koju je i sam morao učiti napamet; on ne smije mrko pogledati Gorski vijenac.

Nije Saladin ni Marko Vešović, ni Rifat Burdžović, njegov časni i hrabri rođak. Saladin je pjevač o slobodi zbog koje je emigrirao, i zbog koje denuncira zemljake-pjesnike što zaziru od crnogorskog grba.

E, Saladinu nije jasno zašto su oni takvi.

^*ĆAMIL SIJARIĆ
Taj čovjek,
s oznakom na kapi –
da se zna ko je,
sjeo mirno na stolicu,
i isto tako mirno nož zabo
u sto –
da se zna ko je.

I ništa zasad: nož mu tu,
tu on mirno sjedi –
i ništa zasad: do što u kafani
o gredi
lampa i dalje gori.

Napolju je lijepa noć.
Kad bi se otvorili prozori,
vidjela bi se mjesečina –
i ništa zasad: do što niko
ne zbori.