Teško je biti “Bakir” narodu koji iznjedri takve izdajnike kojima ni mrtve kosti očeva i braće nisu svete. Teško je biti “Bakir” narodu u kojem svako misli da je sposoban da bude lider, narodu u kojem se politikom izgrađuju ličnosti, umjesto da izgrađena ličnost ulazi u politiku. Teško je biti “Bakir “ narodu, koji ima više političkih subjekata i kandidata na izborima nego djece upisane u prvi razred osnovne škole.

ELMEDINA MUFTIĆ: Nije lahko biti “Bakir” narodu koji oprašta genocid i ako znamo da pravo na oprost imaju samo žrtve, a preživjeli tek samo golemu obavezu na pamćenje, bez obzira što se zločinac ne kaje niti traži oprost. Teško je biti “Bakir” narodu koji poslije dvjesto hiljada žrtava, genocida, etničkog čišćenja, četrdeset hiljada silovanih žena, logora smrti, hiljada masovnih grobnica, primarnih, sekundarnih i tercijalnih, poslije izrečenih presuda...

Sve što bi mogla reći, a što se odnosi na stanje svijesti Bošnjaka, koje je ovih dana kulminiralo s tendencijom daljeg rasta, prema najtežem obliku samoomraženosti koja vodi ka uništenju, a što se ogleda u podijeljenosti, oholosti, mržnji, spletkarenju, izdaji, prodaji, urušavanju autoriteta, i svih drugih pratećih nus pojava, prouzrokovanih konzumiranjem prevelike količine želje za vlasti i precjenjenosti vlastitih mogućnosti.

Teško je biti...
Sagledavajući situaciju prvo što mi dođe na pamet je “teško je biti Bakir ovom narodu”, koji je pogubio konce s realnosti, narodu koji se debelo zamaštao u bratstvo i jedinstvo sa drugim narodima, dok nam se oni ponižavajući cerekaju u izbezumljene face. Da, teško je biti “Bakir” narodu koji ne ljubi sebe, ali zato se ubi ljubeći tuđe, bez obzira na šamare koje prima.

Nije lahko biti sa onima koji ne priznaju genocid
Nije lahko biti “Bakir” narodu koji oprašta genocid i ako znamo da pravo na oprost imaju samo žrtve, a preživjeli tek samo golemu obavezu na pamćenje, bez obzira što se zločinac ne kaje niti traži oprost. Teško je biti “Bakir” narodu koji poslije dvjesto hiljada žrtava, genocida, etničkog čišćenja, četrdeset hiljada silovanih žena, logora smrti, hiljada masovnih grobnica, primarnih, sekundarnih i tercijalnih, poslije izrečenih presuda Međunarodnog suda pravde i krivičnog suda za ratne zločine, koje jasno dokazuju ko je ko, tvrdi kako su isti SDS, HDZ i SDA, kako je isti Miloševic, Tuđman i Alija, danas kako su isti Dodik, Čović i Bakir.

Teško je biti “Bakir” narodu koji se ubi pravdajući što je preživio genocid, narodu koji je zaboravio i prije nego je upamtio da mu je spreman, da mu se sprema i da će mu se spremati nestanak.

Ko svjedoči protiv svojih generala?
Teško je biti “Bakir” narodu koji svjedoči protiv svojih generala, komandanata, boraca, narodu koji najboljim sinovima ove zemlje zahvalnost pokazuje nepravdom.

Teško je biti “Bakir” narodu koji uživa u krizi identiteta, koji s ponosom i danas maše trobojkom pod kojom je izvršena agresija i genocid, narodu koji priziva, slavi i veliča Tita, koji je mrtav već četrdeset godina, a pri tome prezire svoje žive autoritete. Teško je biti “Bakir” narodu koji iznjedri takve izdajnike kojima ni mrtve kosti očeva i braće nisu svete. Teško je biti “Bakir” narodu u kojem svako misli da je sposoban da bude lider, narodu u kojem se politikom izgrađuju ličnosti, umjesto da izgrađena ličnost ulazi u politiku. Teško je biti “Bakir “ narodu, koji ima više političkih subjekata i kandidata na izborima nego djece upisane u prvi razred osnovne škole. Teško je biti “Bakir” narodu u kojem je svaka ubleha Mejsija, svaki karijerista lider, svaka želja za vlasti borba za pravdu i narod.

Teško je biti „Bakir“ narodu
Teško je biti “Bakir” narodu koji ne poznaje svoju prošlost, koji ne zna kome duguje zahvalnost za državu, slobodu, mir, opstanak i dostojanstvo.

Teško je biti “Bakir” narodu kome je razbiti predrasudu teže nego razbiti atom. Teško je biti “Bakir” narodu kojem su omrzli drzavu, narodu koji zivi nezadovoljstvo unatoč činjenicama da nikad nismo živjeli bolje. Teško je biti “Bakir” narodu koji napušta državu iz nekakvog straha od budućnosti, a ne zna ni hoće li sahat živjeti. Teško je biti “Bakir” narodu koji ne živi da bi imao dovoljno nego da bi i praunučad osigurao. Teško je biti “Bakir” narodu koji i pored toliko Allahove nafake tvrdi da je gladan (ne sporim da nema ljudi u teškoj socijalnoj situaciji).

Teško je biti “Bakir” narodu u kojem te prijatelj proda za ništa, narodu u kojem se mišljenje, ubjeđenje i ideja mijenja češće nego čarape. Teško je biti “Bakir” narodu u kojem se karijeristi i vlastoljupci doživljavaju kao spasitelji, a državotvorci i patriote se nastoje obezvrijediti, pobijediti.

Teško je biti “Bakir” narodu koji se udružuje s tuđinom da bi porazio brata.
Nije lahko biti “Bakir” narodu koji odustaje od sebe, da bi bio po mjeri dušmana, narodu koji izdaje emanet šehida, da bi se ulizao zločincima, narodu koji dozvoli da mu se u srcu Sarajeva izruguju katili negirajući genocid, ponižavajući žrtve, likujući sto smo toliko maloumni da nam glavni grad države nema ulice po prvom Predsjedniku.

Nisu svi isti
Nije lahko biti “Bakir”, jer si od rođenja izložen borbi, jer si rođen u porodici u kojoj se živi za ideju, a ne od ideje. Nije lahko biti Bakir jer ti sudbina odredi da budeš sin Alijin koji je ponio najveće breme odgovornosti, izvesti Bošnjake na selamet iz ropstva u slobodu, a Bakir je to breme cijelim putem osjeća svojim. Nije lahko biti Bakir, jer tad za tebe bitka počinje prije objave rata, onog trenutka kad ti babu uhapse, osude i zatvore kao neprijatelja države zbog verbalnog delikta, ili ti knjige koju nisu ni pročitali ali su je protumačili kao prijetnju po državu (čitaj, velikosrpsku ideju). Nije lahko biti Bakir jer tvoj život nije isti kao kod drugih, kad si Bakir onda sazriješ sa dvadeset i nešto godina, dok nastojis dobiti bitku sa državom i dokazati nevinost babinu. Nije lahko biti Bakir, jer iz jedne bitke ideš u drugu, iz bitke za babinu slobodu, ulaziš u rat za državu, opet uz Aliju, koji je sad Predsjednik R BiH, a uz Aliju je bilo najnesigurnije biti, provedeš agresiju dajući sebe za opstanak države i naroda kao i stotine hiljada drugih i onda ti ratne kukavice i podrumski miševi kažu da si agresiju proveo u trezoru, da ti je majka nekakve vreće zlata za tebe na stranu ostavila, i sve to gutaš, saburaš. Ma šta činio i koliko se trudio, i koliko o tvome radu potvrdu davali i iz Međunarodne zajednice, proglase te istim kao Dodik i Čović, a to je uvreda koja se teško prašta.

Kad si Bakir onda te izdaju braća i prijatelji, misleći da je tvoje breme skrojeno za njihova leđa, da su bolji, sposobniji i dostojniji da budu tu gdje si ti, nesvjesni da je svakome breme prema mogućnostima skrojeno, i nosimo ga do časa određenog.

Možda će jednom postati svjesni da vrijeme bira ljude, a ne ljudi vrijeme u kojem će živjeti, djelovati i trag ostaviti. Ovo vrijeme je izabralo Bakira, i ako nije lahko biti Bakir u ovom vremenu.