Mostar je grad razdjelnica između dobra i zla, lijepog i ružnog, nade i očaja. Došʼo vakat da u Mostaru dobro pobjedi, da lijepo u svim ljudima progovori, da se nada ponovo rodi. Treba to javiti svima koji još nisu čuli da se rađa novi Mostara od glasova svih ljudi dobre volje, bez obzira na vjeru i naciju, koji vjeruju da je moguć normalni građanski i demokratski grad Mostar. Glasati za taj novi Mostar je moralna i patriotska dužnost prvoga reda.

DR. MUSTAFA CERIĆ: Mostar je Bošnjacima/Bosancima bio uvijek najljepši i najdraži grad zbog Neretve, gdje su mogli pet puta dnevno uzimati abdest i po potrebu gusul. Tu se u Mostaru Bošnjaci/Bosanci još uvijek najljepše osjećaju zato što je samo tu, u Mostar gradu, mogla biti ispjevana najljepša oda, najljepša sevdalinka o ljubavi, o mostarskoj Emini. Nigdje više i nikada više osim u Mostaru.

Mostar nije Srebrenica!
Ali lokalni izbori u Mostaru liče na lokalne izbore u Srebrenici!
Ne zna se koliko je Ambasada Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj imala promatrača na posljednjim lokalnim izborima u Zagrebu, ali se zna da će Ambasada Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini imati na predstojećim lokalnim izborima u Mostaru sedam promatrača s dozvolom bosanskog CIK-a. Ništa sporno. Bosna je oduvijek bila „otvoreno društvo i država“ po modelu Karla Poppera. Vrata su joj širom otvorena pa u nju ulazi i izlazi ko god hoće i kad god hoće s dobrim ili lošim namjerama, s dozvolom ili bez dozvole. Zato niko ne zna koliko je glasača iz Srbije s lažnim dokumentima glasalo u Srebrenci osim Mladena Grujičića, koji je zloupotrijebio sirotog Begu Bektića.
Sporno je, međutim, što oba bosanska susjeda imaju naprasito prepotentni paternalistički odnos prema Bosni, odnosno prema svojim štićenicima, bosanskim Hrvatima i Srbima, kao da žive u bosanskom domu staraca i nemoćnih osoba i kao da su Bošnjaci/Bosanci aždahe, koje vire iza svakog bosanskog ćoška da ih pojedu.

Srbija bi, stoga, da posvoji i udomi svoje „vanbračno čedo“, a Hrvatska bi da se useli u bosanski dom svog „vanbračnog čeda“, oboje rođenih u paradržavnoj vezi „udruženog zločinačkog poduhvata“. To se najeklatantnije moglo vidjeti oko lokalnih izbora u Srebrenici i sada oko lokalnih izbora u Mostaru.

U tome je sličnost između velikosrpske politike oko Srebrenice i velikohrvatske politike oko Mostara, kao što Ingmar Karlsson, švedski diplomata i pisac, primjećuje:

Umjetno konstruirana etnička definicija građanstva nije pojedincu omogućavala nikakav izbor. Srpski rat za stvaranje Velike Srbije bio je produžetak ovog principa. Sve dok svi Srbi nisu bili okupljeni u jednoj državi, postojanje srpske nacije smatralo se ugroženim, a na isti način svi Hrvati morali su biti uključeni u novu Veliku Hrvatsku, prema hrvatskim nacionalistima.

Srpski i hrvatski argument protiv muslimana bio je da smo „mi uvijek bili ovdje dok ste vi ovdje tek od 15. vijeka“. To ne samo da nije tačno, već nameće i sljedeće pitanje zašto bi 15. stoljeće trebalo biti izabrano kao polazna tačka za teritorijalne zahtjeve. Slijedom ove metode rasuđivanja, mogli bismo se zapitati zašto Slovene koji su stigli na Balkane u 6. i 7. stoljeću ne bi trebalo vraćati u dijelove sjeveroistočne Evrope odakle su i zašto svi pravoslavni hrišćani ne bi trebali biti vraćen Vizantiji /Istanbulu.

Prema srpskoj i hrvatskoj logici, bivšu Jugoslaviju treba isprazniti od svih ljudi osim od Albanaca, čija se prisutnost može dokazati najdalje u prošlosti.

Karlsson, međutim zaboravlja da Hrvati u Hrvatskom Saboru ne čitaju njegove knjige, niti ih dotiče ta njihova hrvatska logika nakon što im u Saboru bosanski Hrvat Božo Ljubić ispriča svoju nelogičnu priču o ugroženosti Hrvata u Bosni, kojih je ovdje sve manje, dok ih je tamo u Hrvatskoj sve više zato što ih Božo Ljubić u Hrvatskoj brani od Željka Komšića, tako da se bosanski Hrvati sve više iz Bosne sele, kao što su se iselili iz Posavine.

Ako se ovako nastavi, ostat će Bosna bez Hrvata, ali i Hrvati će ostati bez Bosne, čega je sve više svjesna katolička crkva u Hrvata, ali jer nemoćna da to Draganu Čoviću objasni, koji je slijepo zaljubljen u Vučića i Dodika. No, ostat će pisane deklaracije, kao najvažniji dokumenti Hrvatskoga Sabora o pitanju „položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini“.

Ne treba se čuditi ovoj malicioznosti dotičnog Milanovića. On je, očito, preskočio neke razrede škole. Zato ga treba na bosanski način kulturno poučiti: - Milanoviću, upamti dok je Europa smradila od znoja i loja, dotle je Sarajevo imalo svoje hamame, kupatila, gdje su se Bošnjaci/Bosanci kupali sapunom i mirisali parfemom, mirisnijim od pariškog Chanel.

Nije dovoljno imati sedam hrvatskih promatrača za lokalne izbore u Mostaru bez ijednog Bošnjaka/Bosanaca, građanina Hrvatske, već je potrebno da se donose deklaracije o „položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini“ još od 2018. god., u kojima se „hudim“ Bošnjacima/Bosancima čitaju političke lekcije iz hrvatske demokracije, drže im se moralne prodike i upućuju im se „kulturne“ prijetnje od predsjednika Hrvatske Republike da nema promjene Dejtona „bez nasilja“, te da je „građanska država daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem".

Ne treba se čuditi ovoj malicioznosti dotičnog Milanovića. On je, očito, preskočio neke razrede škole. Zato ga treba na bosanski način kulturno poučiti: - Milanoviću, upamti dok je Europa smradila od znoja i loja, dotle je Sarajevo imalo svoje hamame, kupatila, gdje su se Bošnjaci/Bosanci kupali sapunom i mirisali parfemom, mirisnijim od pariškog Chanel.

A Mostar je Bošnjacima/Bosancima bio uvijek najljepši i najdraži grad zbog Neretve, gdje su mogli pet puta dnevno uzimati abdest i po potrebu gusul. Tu se u Mostaru Bošnjaci/Bosanci još uvijek najljepše osjećaju zato što je samo tu, u Mostar gradu, mogla biti ispjevana najljepša oda, najljepša sevdalinka o ljubavi, o mostarskoj Emini. Nigdje više i nikada više osim u Mostaru. Stoga, „Mostarski manifesto“ danas glasi:

- Mostar će na narednim lokalnim izborima dosanjani ne „daleki san“, već bliski „građanski raj“, gdje će se, baš u Mostaru, oblikovati progresivna svijest o slobodnom čovjeku, pojedincu, koji ima svoju vlastitu glavu da misli i svoje vlastito srce da voli sve ljude dobre volje;

- Mostar će zamirisati najljepšim parfemom od mošusa i jasmina, od bosanskih bijelih i crvenih ruža, koje rastu u ljudskim srcima od ljubavi od Isaa i Muhammeda, a.s., a ne u kamenim srcima od mržnje od Lucifera;

- Mostar je grad razdjelnica između dobra i zla, lijepog i ružnog, nade i očaja. Došʼo vakat da u Mostaru dobro pobjedi, da lijepo u svim ljudima progovori, da se nada ponovo rodi. Treba to javiti svima koji još nisu čuli da se rađa novi Mostara od glasova svih ljudi dobre volje, bez obzira na vjeru i naciju, koji vjeruju da je moguć normalni građanski i demokratski grad Mostar. Glasati za taj novi Mostar je moralna i patriotska dužnost prvoga reda.

DOVA / MOLITVA ZA MOSTAR
Bože Svemogući, osnaži kod ljude zdravoga uma dobru volju da u Mostaru budu jedno tijelo i jedna duša za dobrobit svih ljudi koji Mostar vole, koji se u Mostar vraćaju i koji Mostar ne daju onima, koji su Stari Most srušili!

Bože Sveznajući, pouči ljude istini, pravdi, ljubavi, miru i pomirenju da od Mostara naprave grad sloge, jedinstva, ljubavi i sreće za sve!

Bože Milostivi, obaspi svojom milošću grad Mostar i blagoslovi one ljude, koji nisu opterećeni mržnjom prema drugim i drugačijim, već su sretni i zadovoljni što mogu s drugim i drugačijim dijeliti uspjeh i sreću! Amin!

(Sutra, insha'Allah, nastavak: MOSTARSKI MANIFESTO – BROJ TRI)