ENISA MALIĆEVIĆ: Ovdje u tuđini nisu imali mahale, u kojoj se izbjeglička djeca mogu igrati bezbrižno. To se kasnije steklo, mahala i povjerenje u komšije. Ali samo pitajte roditelje u tuđini koliko je trebalo straha i vremena dok se mahala upozna. Puno, ali je vrijedilo. Hvala Allahu, pa vrijedi.

Bliži se kraj 2020-te, koja je kao jedna godina u sebi nosila deset godina. Puno toga je učinilo ovu godinu posebnom, ali je Covid-19 virus najupečatljivi događaj. Cijeli se svijet udružio u borbi protiv virusa, koji je od početka 2020. godine naglašavao strah i nesigurnost, a usput i ujedinjenje svih nacija i naroda. Kako unutar država tako i na internacionalnom planu. Odjednom nam je nešto nemoguće postalo moguće, ujedinjenje i dobročinstvo. Jedino to, uz Božiju milost, dovodi mir u nemire, red u nerede. Takvo stanje nas podsjeti da se uvijek treba brinuti za drugog i da se brižnost i pomaganje drugima uvijek dobrim vraća dobročiniocu, i baš kada mu je najpotrebnije.

Ova me je godina često puta, čak i najčešće od svih godina, podsjećala na stanje prije dolaska u Dansku. Roditelji su stajali pred teškom odlukom: da li ostati i rizikovati, ili otići i rizikovati? Djeca su bila u pitanju, i budućnost djece, zato je bilo i teško odlučiti, jer kao i svaki roditelj u svakoj teškoj situaciji, biraš ono što je najbolje za djecu. Sebe, kao roditelja, postaviš u drugi ili treći plan, i onda kada sve dođe u svoj red, pojavljuju se posljedice zaborava na sebe.
Ovaj tekst poklanjam našim majkama i očevima u tuđini.

Te godine, 1992., živjelo se u normalnim okolnostima, iako nam je i vazduh mirisao na nesigurnost. Znali su naši roditelji o realnom stanju, ali su tako smjelo uspjeli da smiruju svoju djecu, i da nam objašnjavaju situaciju oko nas, uspjevši da uokvire stanje u nešto što se tiče odraslih i da će sve biti dobro. Nisu nam nijednom riječju dali podstrek ili djelić sumnje u našu sigurnost. Kako li su to samo uspjeli? Sada kao roditelj tražim od njih savjete, u svemu pa i o tome kako su uspjeli smireno ostaviti svoje najmilije i krenuti prema tuđini. Kako lahko, tako i teško. Uspjeh da, ono što je meni izgledalo, u dječijim očima, jeste ponos na moje roditelje, i da samo gledam u njih kada naiđu sirene za uzbunu zbog napada ratnih aviona i kada na TV prikazuju ratno stanje nedaleko od nas. Pogledom su nas podsjećali na čvrstu vjeru u Allaha swt., i da se dovom zaštitimo. Sebe, njih i sve oko nas.
Put prema tuđini je bio dovoljno dug da nam se misli prisaberu, nakon što smo se pozdravili sa rodbinom, komšijama i prijateljima. Sa rodnim pragom, sa svojom avlijom, i svakim posađenim cvijetom, koji smo jedva čekali da procvjeta. Ostavili smo svoje najmilije i cvjeće najljepše Allahu na emanet.

Spremni za novi početak, ma koliko težak, jer bitno je da smo imali dovoljno hrabrosti krenuti na novi put.

I sve od početka je zahtijevalo hrabrosti i mudrosti. Sve se svodilo na to kako je najbolje za nas, njihovu djecu. Kada smo stigli u prihvatni centar Sandholmlejren, u kojem je bilo svih nacija na jednom mjestu, nama djeci je bilo zanimljivo, a svakom roditelju na tom mjestu je bilo emocinalno kaotično. Sjećam se da su moji roditelji toliko brinuli o nama, da nismo nigdje išli sami, i čini mi se da bi jedva oči sklopili dok bi spavali. I dok bi oči sklopila, sanjali bi o svojoj rodbini. Bože, koliko je tu sreće i tuge na jednom mjestu, u jednom čovjeku.

Ubrzo smo prebačeni u novi centar za izbjeglice, u kojem smo proveli nepune četiri godine. Za taj period smo kao djeca stekli više lijepih nego loših uspomena. Bili smo te sreće, i roditeljske dove, da smo imali dobre okolnosti i osoblje, Dance koji su bili zaduženi za kvalitetnu i humanu funkciju izbjegličkog centra. Roditelji su imali prostora i vremena da se oporave od teškog rastanka sa svojima i svega onoga što su napustili. Zajedno smo upoznavali sve novo oko nas. Jezik, narod, običaje i naša nova prava. Prihvatili smo sve to lahko, samo što je roditeljima svako novo iskustvo donosilo i novu brigu. Djeca u novim okolnostima zahtijevaju još više da se oba roditelja uključe u razvoj djeteta. Da alarmantno reaguju na čak i najmanju promjenu kod djeteta. Jer to sve se ticalo očuvanja morala i roditeljskog kućnog odgoja. Ovdje u tuđini nisu imali mahale, u kojoj se izbjeglička djeca mogu igrati bezbrižno. To se kasnije steklo, mahala i povjerenje u komšije. Ali samo pitajte roditelje u tuđini koliko je trebalo straha i vremena dok se mahala upozna. Puno, ali je vrijedilo. Hvala Allahu, pa vrijedi.

Rasli smo sigurno i sretno. Tako razmišljam kada se prisjećam svog djetinjstva, uz dovu za svoje roditelje, i za svakog roditelja, koji nesebično sebe žrtvuje u teškim okolnostima, koje djetetu ruše milo djetinjstvo i ulivaju ogromni strah. Zemlja pod nogama zadrhti počesto. Njihovoj djeci, mojoj djeci i budućoj djeci. Ali sve dok na svakom drhtaju zemlje djeca imaju čvrst zagrljaj, od kojeg drhtaj zemlje postaje igra, uvijek će djeca biti spašena od straha. Djeca će imati dovoljno ljubavi i nade da sebi sagrade sretnu i sigurnu budućnost. Uz Allahovu milost i uz dovu roditelja.

Završit ću dovom za moju djecu i djecu svijeta, i za svakog roditelja: Nek’ vam Allah smiraj i sreću da! Amin!

Pogled sa babine verande