Autor: Eset Muračević

Centralno spomen obilježje na Sjeničkoj kosi

Enes Zeković, ratni komandant 3.motorizovanog bataljona Prve „slavne“-111. „viteške“ brigade Salem Numanović, jedan od istaknutih boraca

I tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine, i godinama nakon njega, oni koji su razarali Bosnu i Hercegovinu negirali su i negiraju svoje učešće u agresiji na nju. Da su regularne jednice Vojske bivše Jugoslovenske armije, Srbije i Crne Gore, prelazle granicu preko Drine i po našoj zemlji vršili zločine najbolje ilustruje Bitka za Sjeničku kosu i Orahov brjeg koja se 27. decembra 1993. godine vodila na vogošćanskom ratištu. Naime, toga dana, u jutarnjim satima pripadnici 3. bataljona 1. Slavne motorizovane brigade osujetili su napad specijalne jedinice Vojske Jugoslavije pod komandom pukvnika Milorada Stupara, komandanta 72. specijalne brigade, da ovladaju slobodnim teritorijama Kobilje Glave, Hotonja, Ugorskog, Barice te zauzmanjem brda Žuč ugroze glavni grad Bosne i Hercgovine. U ovoj agresrskoj ofanzivi, kodnog imena „Pancir“; koju su osmislili ratni zločinac Ratko Mladić i Momčilo Perišić, general-pukovnik Vojske Jugoslavije; učestvovale su Gardijska, 72. desantno-jurišna i 63. padobranska brigada Vojske Jugoslavije. Ostaje nejasno zašto su, uz mjesnog vodiča Ranka Bunjevca sa Blagovca, nakon početnog uspjeha, ušli u nedovršeni Medicinski centar na Betaniji u vogošćanskom naselju Kobilja Glava, u kojem su, u bori na život i smrt, uspješniji bili branici Bosne i Hercegovine. Zarobljena motorola jednog od agresrskih oficira u mnogome je, uz iskopani tunel ispod ceste na Orahovom brijegu, bosanskohercogvačkim braniocima, pomogla u slamanju ove žestoke ofanzive. Preko nje, i zamaskiranog tunela na Orahovom brjegu, pratili su tok aktivnosti neprijateljskih vojnika te im postavljali zamke na pravcima njihovog djelovanja. U ovoj bitci, nevjerovatnu hrabrost, između ostalih, iskazao je Sejo Šehović koji je, iako mu je mjesec dana ranije, nakon ranjavanja, amputirana noga, doša da pomogne svojim saborcima.

- Naši borci, svojim herojskim otporom, na ovom prostoru, nisu dozvolili regularnim jedinicama bivše Jugoslovenske armije u okviru kojih su bili i Niški specijalci, vojnici iz Pančeva, Beograda, Rusi, Rumuni i drugi zlotvori da probiju linije odbrane i domognu se glavnog grada naše zemlje, - prisjeća se tih dana Enes Zeković, ratni komandant 3.motorizovanog bataljona Prve „slavne“-111. „viteške“ brigade. Iako su ispred nas bile jake agresorske snage, pored srca Bosanaca nisu mogle ući u Sarajevo i time stvoriti pretpostavke da porobe cijelu Bosnu i Hercegovinu. Taj dan izgubili smo trojicu naših boraca: Hasiba Kijameta, Abaza Zeković i Fahrudina Karavdića Fadana a njih 15 je, što teže što lakše, ranjeno. Fahrudin Karavdić Fadan bio je zarobljen da bi ga nekliko dana kasnije mučili i ubili. Ruži, jednom od naših vojnika su iskopali oko, iživljavali se nad njim nanijevši mu toliko povreda po rukama i tijelu da su mislili kako je mrtav. Srećom, preživio je i danas svjedoči o agresorskim zvjerstvima.

- Nisu predvidjeli činjenicu da su linije odbrane branile jedinice sastavljene od mještana Kobilje Glave, Jezera, Brkanića, Bušće, Hotonja, Dumače..., mještana koji su branili svoje porodice i svoj kućni prag, a takvi, ne uzmiču ni pred kim, pa ni pred daleko nadmoćnijima od sebe, dodaje Salem Numanović, jedan od onih koji se uz Jasmina Isanovića Žutog, Jasmina Džindu, Nedžada Rastodera, Suada Hodžića, Aleta Numanovića, Nuleta Gondžića, Muju Sadikovića, Zaima Šljivu, Mukadema Vatreša, Rileta Hasanovića, Miralema Tabaka, Zijada Lugonjića, Nezira Šošića, Senada Hasanovića, Bećira Kriještoca..., istakao u ovoj bitci. Bosna i Hercegovina se brani istinom, a istina jeste da je na nju izvršena agresija Vojske Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), čije su snage učestvovale u ovoj bitci ali nisu mogle slomiti otpor hrabrih pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su branili svoj kućni prag i svoju zmlju Bosnu i Hercegovinu. Naši borci, pripadnici 3. bataljona 1. Slavne motorizovane brigade osujetili su napad i tim niškim specijalcima „polomili zube“. Učešće srbijanskih specijalaca najbolje razbija laži o tome kako naši susjedi, sa desne strane Drine, nisu bili agresori na našu zemlju.

Podaci vezani za poginule agresorske vojnike dodatno govore u učešću Vojske Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. U ovoj bitci, pored Ranka Bunjevca o drugih pripadnika vojske lokalnih Srba poginuli su i srbijanski i crnogorski vojnici: Slobodan Čolić iz Pančeva, Krsto Marković iz Nikšića, Goran Momčilović iz Prokuplja, Mladen Stjepanović iz Subotice i Goran Maletć iz Rame. Pored njih poginula u i njihova četiri oficira: Goran Galjak, Radovan Ravić i Dragan Stojković Piksi iz Beograda te Bogdan Ekmečić iz Vladimirovaca. Zbog poginulog kapetana 1. klase Dragana Stojkovića Piksija, 24. marta 1994. godine, očevim pištoljem, ubila se njegova djevojka Ana, kćerka ratnog zločinca Ratka Mladića. Smatrala je da je Dragana u ovu bitku uputo njen otac u namjer da ih razdvoji jer on nije odobravao njihovu vezu.

U organizaciji Jedinstvene organizacije boraca-Unija veterana Općine Vogošća, u ponedeljak, 28. decembra će; polaganjem cvijeća na Centralnom spomen obilježju na Sjeničkoj kosi, predstavnici općine Vogošća, Koordnacije vogošćanskih udruženja, stranaka koje participiraju u Općinskom vijeću Vogošća te preživjelih borca Vogošćanskih odreda Prve slavne motorizovane brigade Armije Republike Bsne i Hercegovine; odati počast onima koji su u ovoj bitci izgubili živote i prisjetiti se 27. godišnjice ove velike bitke u kojoj su bosanskohercegsavčke patriote Niškim specijalcima polomili zube.