Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

SVJEDOČANSTVO GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA
Autor: Akademik dr. Ferid Muhić
Objavljeno: 28. December 2020. 02:12:29

Knjiga autora Kadira Habibovića „Život protiv smrti“ je potresna, intenzivna priča o tome kako je čovjek jedva preživio genocid u Srebrenici. Knjiga diktira kako je to učinio crpeći snagu da preživi ne samo iz želje za ponovnim ujedinjenjem sa bošnjačkom porodicom, kao i iz nadahnuća njegovog vjerskog senzibiliteta i želje da se genocid pamti i da se jednog dana zadovolji pravda.
Zamislite svoj grad umjesto mog grada, Srebrenice; tvoj narod umjesto mog naroda i tvoje ime umjesto mog imena. Zatim izradite vlastiti sud i pokušajte odgovoriti na ovo pitanje glasno i bez straha, tako da svi čuju: „Šta su ONI učinili nevinim ljudima Srebrenice?"
U nastavku ekskluzivno objavljujemo recenziju akademika dr. Ferida Muhića, s namjerom da saznate o kakvoj se knjizi radi, koju bi bez sumnje trebali uvrstiti u svoju porodičnu kutubhanu. “Behar Publishing” je ove jeseni na engleskom jeziku objavio Habibovićevu knjigu “Life Aginst Death: Srebrenica”. Za američko tržište se može naručiti na web adresi: beharpublishing.com


SVJEDOČANSTVO GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA
Uz knjigu Kadira Habibovića, Život protiv smrti: Srebrenica


AKADEMIK DR. FERID MUHIĆ: Zato nikada ne treba reći: ”Genocid se desio!” Genocid se nije desio, genocid je počinjen! Zna se i žrtva, zna se i počinitelj. Žrtva su Bošnjaci. Počinitelj je vojska Srbije, bivša JNA i vojska takozvane RS, po naređenju političkog vrha SR Jugoslavije, po direktivama Generalštaba tadašnje države. Zločin počinjenog genocida potvrđen je odlukom Međunarodnog suda, presude za organizatore i izvršioce genocida su donesene.


Kamion smrti

Pred vama je svjedočanstvo čovjeka koji je, doveden da bude likvidiran sa grupom svojih sugrađana - bez krivice, bez suđenja, bez presude – zahvaljujući svojoj odlučnosti i sticaju okolnosti, prihvatio igru života protiv smrti. Krivica ubijanih? Jer su po nacionalnosti bili Bošnjaci a po vjeri muslimani. Pravo ubica? Jer su po nacionalnosti bili Srbi a po vjeri ortodoksni hrišćani.
Likvidacija svih Bošnjaka muškaraca, organizirana u sklopu organizovane akcije genocida, izvršenog od srpske vojske sredinom jula 1995. godine, na području grada Srebrenice, tada još Republika Bosna i Hercegovina. Grupu ljudi određenih za likvidaciju, ruku vezanih na leđima žicom, prethodno isprebijanih i opljačkanih do gole kože, srpski vojnici doveli su kamionom u gluho doba noći na pusto mjesto usred šume. Kada je, pod reflektorima kamiona, počelo ubijanje, autor ove knjige Kadir Habibović je, s gnojnom ranom na koljenu, premlaćen i opljačkan, iskočio iz kamiona punog vojnika naoružanih automatima. Dok su za njim odjekivali rafali, potrčao je u mrak šume i skotrljao se niz strminu.
Ovaj čovjek je uspio pobjeći sa stratišta. Poslije sedamnaest dana skrivanja po šumama, izbjegavši sve klopke, minska polja i bjesomučne hajke srpskih vojnika, igra života protiv smrti bila je dobijena. Kadir se probio na slobodnu teritoriju! Ranjen, izgladnio, ali je ostao živ; 8372 Bošnjaka, njegovih sugrađana iz Srebrenice, uključujući sve ljude koji sa sa njim bili u kamionu smrti – nisu! Pobijeni su u gluho doba noći, rafalima na pustim mjestima u šumi, bombama bačenim na hiljade ljudi sabijenih u hangarima, iz zasjede, na prevaru pozivima iz bijelih oklopnih vozila sa oznaka UN, preuzetim od Holandskog bataljona. Svi do jednog bez krivice, bez suđenja, bez presude. Naglasimo još jednom i upamtimo: Jedina “krivica” pobijenih – jer nisu bili Srbi i hrišćani. Jedino pravo ubica – jer su bili Srbi i hrišćani!

Kako povjerovati

Kadir Habibović je ostao živ da svjedoči! I svjedočio je. Pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, detaljno i argumentovano iznio je sve što je doživio, ponudivši nepobitne dokaze o počinjenom genocidu. Presudom ovog suda, zahvaljujući, između brojnih drugih dokaza i njegovom svjedočenju, genocid počinjen od strane srpske vojske pod komandom generala Ratka Mladića, nad Bošnjacima u Srebrenici 10-15. jula 1995. godine, sudski je potvrđen, jedan dio aktera osuđen je na više-decenijske kazne zatvora. Među njima, mozak monstruoznog genocida, Slobodan Milošević, predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), optužen za zločin protiv čovječnosti, umro je u zatvoru ne dočekavši presudu. Prvi predsjednik genocidne RS, Radovan Karadžić osuđen je na doživotnu kaznu zatvora, 20. marta 2020.; presudilo je Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudove. Glavno-komandujući genocidne operacije, Ratko Mladić, dobio je kaznu doživotnog zatvora. Na suđenju je dokazano da je genocid planiran, organizovan i izvršen po naredbi tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića. Za izvršenje genocida bio je zadužen načelnik Generalštaba armije SRJ (bivše JNA) u Beogradu (odakle je vođena i cijela operacija agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu), general Blagoja Hadžić. Komandu operacija vodio je general armije SRJ, Ratko Mladić.

Koliko god vam se činila nevjerovatna, cijela priča je istinita. I priča o nekažnjenoj agresiji na suverenu državu, članicu OUN; i priča o genocidu nad Bošnjacima izvršenom od srpske vojske; i priča Kadira Habibovića o njegovoj spektakularnoj i pobjedonosnoj brobi života protiv smrti. A nevjerovatna je u dva nivoa: najprije kao lični podvig Kadira, koji je ne samo goloruk, nego vezanih ruku, uz to još i ranjene noge, uspio iskočiti iz kamiona i kao u najuzbudljivijem holivudskom trileru, bez oružja, bez hrane, bez skloništa, umakao svojim goniteljima, profesionalnim ubicama vojske SRJ. Koliko god vam ovaj podvig izgledao nevjerovatan, kada pročitate detaljan opis svega što mu se dešavalao, ne samo ekstremnih fizičkih napora koje je izdržao u stanju gladi i žeđi, nego i traumatskih psihičkih doživljaja i košmarnih halucinacija i snoviđenja, koja su ga potresala danju i noću – siguran sam da ćete povjerovati u njegov herojski podvig.

Kadir Habibović u školi gdje je bio mučen 13. jula 1995. (Foto: Šahin Šišić, juli 2015)

O AUTORU: Kadir Habibović rođen je 25. maja 1964. godine u Srebrenici. Radio je u rudniku boksita Srebrenica do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Do slobodne teritorije uspio je doći 27. jula 1995. godine, nakon pada Srebrenice. U svojoj knjizi detaljno opisuje ubijanja svojih sugrađana, koje je sam preživio. Kadir je napustio Bosnu i Hercegovinu; kao preživjela žrtva genocida sada živi na sjeverozapadu Evrope. Njegova knjiga rezultat je njegove posvećenosti da svjedoči o zlu za koje svijet mora znati.

Znam i da će vam biti mnogo teže povjerovati u društvenu pozadinu genocida nad Bošnjacima Srebrenice koji je, kao jedan od rijetkih, preživio Kadir Habibović. Iz perspektive deklarisane uloge OUN i međunarodne zajednice o zaštiti ljudskih prava, kažnjavanju i sankcijama u sprečavanju svake agresije i održavanju pravednog mira u svijetu, vaša nevjerica je sasvim opravdana. Jer, ne može se lako povjerovati da političke ambicije na tuđu teritoriju, posebno otvoreno agresorske, od strane bilo koje države, koje kulminiraju izvršenim genocidom, sa ciljem protjerivanja, likvidacije i potpunog uništenja naroda susjedne države, mogu ostati ne samo nekažnjene, nego da se uopšte mogu i desiti.
Ali, upravo to se desilo.

Ovaj aspekt odnosa OUN i međunarodne zajednice prema agresiji na Bosnu i Hercegovinu ostao je, nimalo slučajno, gotovo sasvim nepoznat široj svjetskoj javnosti, pogotovo javnosti u SAD. Namjerno i sistematski marginaliziran, ostao je nepoznat i savremenim generacijama na Balkanu, pa čak i u Bosni i Hercegovini kao direktnoj žrtvi agresije, odnosno u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, koje su, u različitom stepenu i u različitim fazama, direktno učestvovale u agresiji na BiH 1992-95. godine. Iz ovih razloga neophodno je u osnovnim crtama upoznati čitaoce ove knjige sa onim što je prethodilo ovoj agresiji SR Jugoslavije na nezavisnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je, uz nekoliko drugih genocida i masovnih zločina nad Bošnjacima, vojska SR Jugoslavije izvršila i genocid u Srebrenici, o kom govori ova Kadirova knjiga.

Ratovi se ne dešavaju, ratovi se planiraju

Vlada Savezne Republike Jugoslavije (formirana od Srbije i Crne Gore poslije raspada Jugoslavije kao Federacije, iz koje su demokratskim referendumom istupile dotadašnje članice Republike: Slovenija, Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina), na čelu sa tadašnjim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, u aprilu 1992. godine izvršila je agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Agresija je izvršena uz beskrupulozno kršenje svih međunarodnih zakona i otvoreno ignorisanje demokratskih načela, na kraju 20. vijeka, pred očima svjetske javnosti, uz znanje OUN i Međunarodne zajednice.
Kako to objasniti!? Praktično sva “objašnjenja” historijskih događaja generalno, pa tako i agresije SR Jugoslavije na BiH 1992-95. godine, hronično pate od jedne univerzalne metodološke zablude. Naime, vođene ambicijom da se konstituišu u status egzaktnih nauka, društvene nauke nastoje da zbivanja u društvu objasne kroz determinističku prizmu, primjenjujući metodološku paradigmu kauzalnih odnosa uzroka i posljedice karakterističnu za egzaktne nauke. Međutim, metodološka paradigma zasnovana na nužnoj kauzalnoj relaciji uzroka i posljedice, potpuno je neadekvatna za tumačenje i razumijevanje društvene stvarnosti. Dok se promjene u materijalnoj, predmetnoj, konačno: objektivnoj realnosti! – dakle, u fizici, astronomiji, hemiji, biologiji – uistinu odvijaju kao procesi djelovanja anonimnih uzroka i posljedica, promjene u društvu su projekti koje svjesno planiraju konkretni akteri, ljudska bića, u skladu sa svojim motivima i ciljevima. Sasvim jednostavno rečeno: promjene u prirodi imaju svoje uzroke i posljedice. Promjene u društvu ne određuju nikakvi objektivni uzroci i posljedice, nego subjektivni motivi, procjene, planovi i ciljevi ljudi!

To znači da ni jedan rat nije nužna i neizbježna posljedica nekakvih anonimnih, nužnih i neizbježnih uzroka, nego da su svi ratovi bili organizovani i planirani od ljudi, svjesnih aktera koji djeluju u skladu sa svojim motivima, planovima i ciljevima. Agresija SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu nije bila nužna posljedica nekakvih neizbježnih uzroka, nego planirana akcija okupacije i prisvajanja njene teritorije, uz protjerivanje i genocid Bošnjaka kao većinskog stanovništva.
Agresiji je prethodila odluka ogromne većine građana Bosne i Hercegovine da se, nakon raspada Federativne Jugoslavije, konstituiše kao samostalna i suverena država. Na osnovu demokratskog referenduma, održanog 29. februara i 1. marta 1992. godine, legitmno i u skladu sa međunarodnim pravom, konstituisana je Republika Bosna i Hercegovina, kao samostalna i suverena država. Na referendumu se 66,3% građana izjasnilo za formiranje samostalne i suverene države Bosne i Hercegovine. Srbi, koji su živjeli u Bosni i Hercegovini, bojkotirali su referendum, zahtijevajući da se Bosna i Hercegovina priključi Srbiji. Njihov eksplicitni, javno proklamovani “argument”, kojim su osporavali demokratsku volju ogromne većine, javno je proklamovan stavom da: ”Srbi neće dopustiti da im se nameće volja većine. Gdje god živi više od 5% Srba, tamo je za Srbe – Srbija!” (??)
OUN je, razumljivo, ignorisalo ovakvo izrugivanje sa demokratskim principima prema kom 5% građana predstavljaju većinu nad 95% Po hitnom postupku priznati su rezultati legitimnog referenduma i demokratske volje većine građana. Međunarodno priznanje je odmah uslijedilo, a 22. maja 1992. Republika Bosna i Hercegovina je postala punopravni član OUN.

Ovakva odluka nije odgovarala Srbiji, koja je prethodno planirala pripajanje većeg dijela teritorije Bosne i Hercegovine (manji dio, u dogovoru sa tadašnjim predsjednikom hrvatske Franjom Tuđmanom, trebao je pripasti Hrvatskoj), što znači da je Bosna i Hercegovina trebala biti izbrisana kao država. Slijedeći svoje interese, Srbija je odgovorila tako što je, dva mjeseca kasnije, 27. aprila 1992. godine, proglasila SR Jugoslaviju (u savezu sa Crnom Gorom), i smjesta napala BiH svim raspoloživim snagama JNA. Iako je bila armija cijele SFR Jugoslavije, JNA je u cijelost preuzeta kao Armija Srbije, a već prethodno sav komandni kadar, posebno više oficire i cijeli generalštab, činili su Srbi. Poslije raspada SFR Jugoslavije, bivša JNA (inače odlično naoružana najsavremenijim naoružanjem, predstavljala je po snazi četvrtu armiju Evrope), ostala je stacionirana u Bosni i Hercegovini, tako da nije bila povučena ni nakon proglašenja suverene i samostalne BiH, nego je odmah upotrijebljena u agresiji na novostvorenu državu. Činjenica da je JNA tradicionalno uživala najveće povjerenje građana nekadašnje SFR Jugoslavije, posebno pak među Bošnjacima, olakšala je uveliko likvidiranje civilnog stanovništva koje se lakovjerno odazvalo pozivima JNA na navodnu provjeru ličnih dokumenata, da bi ih ova “narodna” armija, masovno likvidirala, posebno u sjeverozapadnoj Bosni, u regionu Prijedora, Kozarca, Banja Luke, kao i na samom početku rata, u Istočnoj Bosni oko Srebrenice, Bratunca i cijele Kalesije.

Napad je od samog početka bio usmjeren na Bošnjake, prije svega neinformisano civilno stanovništvo, koje je s povjerenjem prihvatalo uvjeravanja JNA da ih vode na sigurna mjesta, daleko od ratnih zbivanja, sistematski odvođeno kamionima, i masovno strijeljano od pripadnika bivše JNA, na cijeloj teritoriji na kojoj su predstavljali većinsko stanovništvo. Na ovaj način, do kraja jula 1992. godine, dakle u prva tri mjeseca, srpski agresori pobili su oko 40.000 civila, što je preko 70% svih civilnih žrtava Bošnjaka.

PORED IMENA ŽRTAVA GENOCIDA: Kadir Habibović u Memorijalnom centru žrtava genocida Potočari - Srebrenica (Foto: Šahin Šišić, juli 2015.)


Prema tome, agresija na Bosnu i Hercegovinu nije bila posljedica nikakvih neizbježnih istorijskih procesa, nego, kao i svi drugi ratovi, svjesno organizovan projekat motivisan ambicijom okupacije Bosne i Hercegovine sa ciljem planiranog stvaranja “Velike Srbije”. U sklopu tog cilja, genocid nad Bošnjacima, autohtonim većinskim stanovništvom samostalne i suverene države Republike Bosne i Hercegovine, detaljno je razrađen u Beogradu, u generalštabu JNA.

Možda ovi podaci neće učiniti da lakše shvatite kako je takva brutalnost i nečovječnost uopšte bila moguća, ali će vas ove činjenice uvjeriti da je, koliko god to izgledalo nevjerovatno, genocid u Srebrenici izvršen upravo onako krvnički i zločinački kako ga je na svojoj koži doživio i u ovoj knjizi opisao Kadir Habibović.

Činjenicom da su ključni faktori promjena u ljudskom društvu uvijek motivi, planovi i ciljevi ljudi, a ne objektivni anonimni kauzalni determinizmi uzroka i posljedica, može objasniti i nevjerovatnu ravnodušnost i nehumanost međunarodne zajednice, koja je u interesu sopstvenog strateškog plana, svjesno tolerisala agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a posebno genocid u Srebrenici. Naime, nakon prvih uspjeha, kada je narod Srebrenice zaustavio agresorsku armiju SR Jugoslavije (bivšu JNA) i stvorio veliku slobodnu teritoriju od 800 km2, Vijeće sigurnosti UN donijelo je odluku da Srebrenicu sa okolinom, proglasi za “Zonu pod zaštitom UN”. Realizacija ove operacije podrazumijevala je i predavanje teškog naoružanja, topova i tenkova, koje su Bošnjaci iz Srebrenice herojskom borbom zarobili od agresorske vojske SR Jugoslavije. Tako su Bošnjaci Srebrenice ostavljeni da se, u slučaju napada protiv tenkova srpskog agresora, bore samo sa ličnim naoražanjem, a grad je bio praktično bez odbrane. Ipak, činilo se da im to oružje neće ni trebati, jer su sada bili i oni, kao i cijela Srebrenica, pod zaštitom UN, koju je garantovalo prisustvo Holandskog bataljona. Međutim, 10. jula 1995. godine, kada je Armija Bosne i Hercegovine na svim frontovima počela potiskivati agresorsku vojsku SR Jugoslavije, Holandski bataljon je dopustio da general Ratko Mladić sa tenkovima uđe u Srebrenicu. Evo šta o postupanju holandskog bataljona u tim okolnostima kaže očevidac Kadir Habibović:

“Umjesto uloge zaštitnika, pripadnici Holandskog bataljona preuzeli su ulogu pasivnih posmatrača, pa čak i izvršitelja zadataka koje su im Srbi postavljali. Na kraju su sve prepustili Srbima – naoružanje, tehniku, uniforme i jedan nezaštićeni grad. Nekoliko sedmica prije pada Srebrenice, zavladalo je rasulo u Holandskom bataljonu. Bilo je primjetno da su holandski vojnici odustali od svojih zaduženja. Kad su Srebreničani zatražili da im prepuste dio svog naoružanja da bi se mogli sami odbraniti, odbili su ih. Tehnika i naoružanje Holandskog bataljona, umjesto u njihovim, našli su se u rukama srpskih vojnika. U stvarnosti, Bošnjaci su išli u sigurnu smrt, predajući se Srbima koji su od Holandskog bataljona preuzeli čak i vozila, transportere sa znakom UN-a. Oficirski vrh Holandskog bataljona odgovoran je za ovakav slijed događaja.”

Međutim, Kadir je ovdje očito odlučio da bude delikatan. Jer, kritika upućena Holandskom bataljonu, zapravo bi morala biti adresirana međunarodnoj zajednici, konkretno najvišim predstavnicima UN. Princip subordinacije nedvosmisleno oslobađa Holandski bataljon direktne odgovornosti. Onaj koji ih je zadužio da brane Srebrenicu kao “Zonu pod zaštom UN”, isti je onaj koji im je naredio da postupe onako kako su postupili! Holandski bataljon bio je pod direktnom komandom UN. Direktna odgovornost je na UN, jer je Holandski bataljon samo postupao po naređenju! A to naređenje je uključivalo i činjenicu da se svi Bošnjaci, zaposleni u logistici Holandskog bataljona, umjesto da budu zaštićeni, predaju direktno u ruke onih koji će ih istog dana sve pobiti.

Tortura, pljačka, ubijanje djece i tinejdžera – tehnologija genocida

Kadir je to znao. Znali su to svi Bošnjaci koje su agresorski vojnici pod komandom generala SR Jugoslavije Ratka Mladića, na očigled pripadnika UN, trpali u kamione i odvodili na stratište. Znale su to i njihove supruge, sestre, čak i majke maloljetnih dječaka, koje su im iz očajničkih zagrljaja otimali srpski vojnici, vezivali im ruke žicom i slali na pogubljenje. Znali su to i vojnici Holandskog bataljona, kao što su znali da je jedina krivica tih dječaka što su Bošnjaci, a jedino pravo njihovih ubica, to što su Srbi.

”Majkama odraslih dječaka bilo je najteže. Plakale su i molile srpske vojnike da im ostave njihovu djecu. Nisu bili krivi nizašto. Jedina njihova krivica bila je što su poodrasli. Ta djeca nisu ni slutila da odlaze u smrt. Tek deseta, jedanaesta, dvanaesta, trinaesta, četrnaesta godina života, (op. F.M) a njih nestaje u ovom talasu mržnje. Poodrasli srebrenički dječaci, u opkoljenoj Srebrenici, bili su krivi zato što su rođeni ovdje i što su pripadali drugoj vjeri. Stotine srebreničkih majki, gotovo na isti način, izgubilo je svoju djecu zauvijek.”
U ovo se lično uvjerio i Kadir Habibović. U grupi koja je čekala pogubljenje, zatekao je svog poznanika Abdulkadira Velića, pomodrelih ruku svezanih krvnički žicom. Momak, još tinejdžer, Abdulkadir je zatražio od vojnika Srbina da mu popusti vezu na rukama jer mu je bol postala nepodnošljiva. Umjesto toga, isti srpski vojnik ga je odveo na stranu, izuo mu nove patike koje su zapele za oko i stavio ih u svoj ranac, uz cinični komentar: “Tebi i tako više neće trebati.” Istog dana, nakon što se hrabro verbalno suprotstavio ponižavajućoj torturi, maloljetni Abdulkadir je premlaćen i ubijen. Zločinac, srpski vojnik, je održao obećanje: Abdulkadiru više nisu bile potrebne nove patike. Inače, prema standardnoj tehnologiji ovog genocida nad Bošnjacima, samog Kadira, kao i sve Bošnjake dovedene na mjesta za likvidaciju, srpski vojnici prethodno su detaljno pretresli i opljačkali im sav novac i zlatno prstenje, prije nego što su ih pobili.

Misterija spasa: pobjeda života protiv smrti

U nevjerovatnoj avanturi svoje sedamnaestodnevne borbe života protiv smrti, koja je stavila na najteži ispit njegovu hrabrost, odlučnost, istrajnost, inteligenciju, Kadir je doživio i autentično iskustvo ekstra-senzorne percepcije. Nakon nekoliko noći u kojima je zbog inficirane rane, gladi, iscrpljenosti, noću zapadao u agoniju i košmarne vizije prepune strašnih prizora, užasa i smrti, naišao je trenutak duboke i autentične katarze:
“Šesti dan u noći na sedmi: Sanjao sam glas koji mi se obraćao tako snažno, tako jako, da je planina odjekivala: Nema više predavanja, idi i samo idi! Preći ćeš! Bit ćeš živ! Nikom ništa nisi dužan. Dužan si da učiš Kur’an i da to znanje prenosiš na druge. Bog ti daruje Svoju Milost, a ti si dužan da vjeruješ u Boga. To se ponavljalo više puta. Čini mi se da cijela planina odjekuje. Osjetio sam se tako sitan prema tom silovito jakom glasu. Nisam ništa odgovarao. Šutim i pažljivo slušam svaku riječ. Prihvatam sve uz zavjet, bez ijedne riječi, uz ogromnu radost i pomisao: Bit ću živ!
Poslije prihvatanja ove obaveze ne postoji nikakav način da nešto mijenjam ili da ne izvršim ovo što mi je naređeno”
Izuzetan po nevjerovatnoj jasnoći primljene poruke i snazi glasa od kog je “planina odjekivala”, ovaj doživljaj je posebno karakterističan po tome što sam Kadir Habibović nikada ranije nije bio aktivni vjernik, niti je, kako sam kaže, držao Kur’an u rukama. Iako se javio isključivo kao halucinacija, uvjerljivija i od same stvarnosti, dakle isključivo kao subjektivni doživljaj, ova drama je preporodila Kadira, ulila mu unutrašnju sigurnost u spas i obilježila preokret iz bezizlazne u znatno povoljniju situaciju.
Poslije te noći, kada je svanulo jutro, svanulo je pred očima i Kadiru Habiboviću. Znao je, sasvim pouzdano je znao. Sam čin, šta god bio i kako god ga nazvali – religijska konverzija, spiritualno prosvjetljenje, inicijacija, ekstatički doživljaj Boga – dogovor sa glasom koji je čuo, kao i poruka koju je razumio, desili su se! U sebi je bezuslovno prihvatio obavezu, a obećanje koje mu je dato, ispunjeno je! Nasuprot svim šansama, u odnosu 1 : 10.000, Kadir je ostao živ. Stigao je do slobode. Pronašao je živu svoju bolesnu majku, svoju suprugu i kćerkicu.
Misterija kako se Kadir Habibović spasio i na koji način, ili u kojoj mjeri je tajanstveni Glas koji mu je obećao spas tome doprinio, zaista se desila: njeno razjašnjenje neće ukinuti tu činjenicu! Tajna će ostati, koliko god je pokušali rastajivanjem protumačiti racionalno, uzročno-posljedičnom vezom ili autosugestijom.

Nota Bene

Nasuprot tome, sam genocid nije Kadirov subjektivni doživljaj, nije ni misterija ni tajna, kao što nije ni nužna i neizbježna posljedica nekakvih društvenih uzroka. Kao i svaki drugi masovni zločin, i genocid počinjen nad Bošnjacima Srebrenice, jeste zločin najgore vrste, planiran, organizovan i počinjen svjesno, sa predumišljajem, iz najnižih pobuda pljačke i osvajanja tuđe zemlje, motivirane etničkom i vjerskom mržnjom!

Zato nikada ne treba reći: ”Genocid se desio!” Genocid se nije desio, genocid je počinjen! Zna se i žrtva, zna se i počinitelj. Žrtva su Bošnjaci. Počinitelj je vojska Srbije, bivša JNA i vojska takozvane RS, po naređenju političkog vrha SR Jugoslavije, po direktivama Generalštaba tadašnje države. Zločin počinjenog genocida potvrđen je odlukom Međunarodnog suda, presude za organizatore i izvršioce genocida su donesene.

Nikakva presuda ne može garantovati da se genocid neće ponoviti! Ponovili su se, u međuvremenu. I sva je prilika, ponavljat će se! Želja da se takvo zlo ne ponovi, da se više nikada ne desi, jeste plemenita, ali nije dovoljna! Zahtjev svih pravdoljubivih ljudi svijeta, da više nikada ni jedna agresija, ni jedan masovni zločin, ni jedan genocid ne ostanu nekažnjeni bez obzira ko je žrtva a ko počinitelj, mora postati imperativ i najvažnija obaveza za OUN, Međunarodnu zajednicu i sve države svijeta.


A TESTIMONY ABOUT THE GENOCIDE OF BOSNIAKS
with the book “Life against Death: Srebrenica” by Kadir Habibović


Before you is the testimony of a man who was brought with a group of his fellow citizens to be murdered – all without guilt, without trial, without judgment – and who, thanks to his determination and circumstances, accepted the game of life against death. The guilt of those being killed? They were Bosniaks by nationality, and Muslims by religion.
The information in the book may not make it easier for you to understand how such brutality and inhumanity was possible at all, but these facts will convince you that, as incredible as it may seem, the Srebrenica genocide was just as bloody and criminal as is described in this book by Kadir Habibović.
As shocking as it may seem to you, the whole story, as well as the story of the unpunished aggression against a sovereign UN member state, the story of the genocide against Bosniaks committed by the Serb army, and the story of Kadir Habibović about his spectacular and victorious struggle of life against death, is entirely true. It is amazing on two levels: first, for the personal courage of Kadir, who bare-handedly, with his hands tied and a wounded leg, managed to jump out of a truck where he was being transported to be executed and, just like in the most exciting Hollywood thriller, escaped his persecutors, the professional assassins of the Serbian army; second, for surviving with no weapons, no food, and no shelter for days in the woods.
In the incredible story of his seventeen-day struggle of life against death, which tested an inconceivable level of courage, determination, perseverance, and intelligence, Kadir experienced an authentic extra-sensory perception. After several days in the woods hiding, he would fall into agony at night and had constant nightmarish visions full of horrible scenes of horrors and death that were fueled by hunger, exhaustion, anxiety, and an infection from a wound ravaging his body, a moment of deep and authentic catharsis came and provided him with the strength to survive and, eventually, testify as he is now doing with this book that he wrote for us to read, remember, and learn from.
When you read the detailed description of everything that happened to him, not only the extreme physical exertion he endured in a state of hunger and thirst, but also the traumatic psychic experiences and nightmarish hallucinations and daydreams that shook him day and night - I am sure you will see the truth as well.

Ferid Muhić, Ph.D. (The Ss. Cyril and Methodius University, Skopje, N. Macedonia)

Don’t hesitate to get this book for yourself, your neighbors, and friends so they can better understand you and the story of proud Bosniak people who survived to testify about the struggle of life against death to the whole world. Behar Publishing published Habibović's book "Life Against Death: Srebrenica" this fall, and for the U.S. market it can be ordered at: beharpublishing.com .



Ostali prilozi:
» SJEĆANJE NA RAMAZANE U RATU
Dr. sc. Amir Ismić | 08. May 2021 17:14
» „PUZEĆI ŠERIJAT“ – ŠTA JE TO?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 08. May 2021 16:32
» HRANI PSA DA TE UGRIZE
Muhamed Mahmutović | 07. May 2021 19:03
» APSURDI
Aziz Hurem | 07. May 2021 19:00
» STID ME TUĐE SRAMOTE
Sead Zubanović | 05. May 2021 19:10
» POGLED NA PROPAST REVIZIJE NA TUŽBU BIH PROTIV SRBIJE
Haris Hojkurić | 03. May 2021 15:52
» TALAČKA KRIZA U SARAJEVU: RAMBU JE DOHAKAO RUSKI RULET
Avdo Huseinović | 02. May 2021 22:41
» PRVIH 100 DANA AMERIČKOG PREDSJEDNIKA JOSEPHA BIDENA
Zijad Bećirević | 01. May 2021 15:18
» MA JEL’ TI TO HOĆEŠ DRŽAVU, BOŠNJO?
Željko Milićević | 30. April 2021 15:38
» IMA LI KO GORI OD BAKIRA?
Said Šteta | 30. April 2021 14:53
» ZLOČIN NA „KAZANIMA“ – POUKA I PORUKA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 29. April 2021 15:29
» KAKAV SMO TO MI NAROD
Šemso Agović | 28. April 2021 15:02
» SJEĆANJE NA RAMAZANE PROVEDENE U RUDNIKU
Dr. sc. Amir Ismić | 28. April 2021 14:39
» JAVNI OGLAS MLADENA IVANIĆA ZA PODOBNOG POLITIČKOG LIDERA U BOŠNJAKA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 26. April 2021 15:46
» NAŠI KLOVNOVI, ISPOD CIRKUSNE ŠATRE
Mr. Milan Jovičić | 25. April 2021 18:48
» PRIRODNA ILI VJEŠTAČKA SELEKCIJA
Aziz Hurem | 25. April 2021 18:01
Ostali prilozi istog autora:
» CRVI U JABUCI
24. March 2021 13:14
» DRESIRANJE ČOVJEČANSTVA
11. April 2020 14:40
» BOŠNJACIMA, DOK SU PRI PAMETI
10. August 2019 09:22
» SREBRENICA, RAJSKA PTICA
14. July 2018 13:10
» TERORIZAM U UNIFORMI
05. November 2017 03:45
» ISLAMIZACIJE NIJE BILO
22. January 2017 20:42
» “I CAN'T STOP LOVING YOU“
13. April 2016 21:30