Duboko svjesni, građani Bosne i Hercegovine kojima Milanović nudi prvo sapun a parfem tek kao misaonu imenicu, nisu čekali ni trenutak, već su komšijama požurili u pomoć. Među prvima je priskočio uspješan poduzetnik Petar Ćorluka, vlasnik kompanije “Violeta” iz gruda koji je odmah donirao petnaest montažnih kuća sa svom opremom. Nije ovoga puta poslao toalet papir Milanoviću a trebao je, jer isti sere k’o foka.

Piše: Said ŠTETA, književnik i novinar: Umjesto što nama nudi sapun, poručujem mu. Mi smo još davno shvatili da nismo bogati na način kako to on percipira i hvala Bogu da je tako. Jer iz Bosne i Hercegovine se nikad nije išlo u pljačku mimo granice zemlje, a obrnut slučaj je naša povijest, od komšija ili ti susjeda ponajviše. I dan danas nam uzimaju vodne resurse, jer Milanović bi gledao u svijeću da nije vode sa Buškog jezera, a sa druge strane Vučić isto, da nije hidrocentrale na Drini, također na prostoru Bosne i Hercegovine. Tako smo naučili da se i bez sapuna redovno čistimo u izobilju vode, jer ništa bolje ne okupa obraz kao voda. Duboko uvjereni činimo to po pet puta dnevno i nemamo potrebe za parfemom kao gospodin Milanović, jer povijest parfema govori da je isti nastao samo da sakrije smrad.

Izjava predsjednika R Hrvatske gospodina Milanovića, kako je, po njegovu sudu, građanska država u BiH "daleki, daleki san i lijepa stvar" no da bi se do toga došlo, kako se izrazio, najprije je potreban "sapun, a onda parfem", ostala je šaka soli na rane koje živimo u tranziciji a ja ću kazati i ekspanziji domaćeg fašizma u njedrima Evrope koja putem svojih predstavnika (visokih, niskih i prizemnih, op.a.) te iste fašiste naziva šampionima. Njegov dodikovizam, čovićevizam i drugi oblici fašizma koje uporno forsira od svog ustoličenja na mjesto predsjednika, a kojima ciljano šalje na adresu Bošnjaka pogano otrovne strijele, nije novost. To smo imali i od njegove prethodnice. Ali sam šutio, jer je sabur oružje vjere i mudrosti, i bio potpuno siguran da će gospodin Milanović pokliznuti se u vlastitoj avliji. Šutio dok nisam čuo ovo televizijsko obraćanje istog.

"Sjećam se uzrečice Banija je... ne mogu dovršiti zbog opscenosti. Više fakat ne znam kaj je istina", izjavio je u Petrinji pri obilasku ovog malog grada i dobrih, čestitih i po ko zna koji put unesrećenih ljudi. Apsolutno je nebitno kako tu regiju nazvati i njeno središte Petrinju, kada još puno ljudi noć i nove potrese dočekuju bez krova nad glavom. Da nije žalosna bilo bi smiješna izjava prepotentnog predsjednika, ali ne mogu, gledajući slike tih unesrećenih ljudi a da se s njima ne saosjećam. Sasvim je nebitno kako se zovu, kojoj religiji pripadaju, i sada govoriti o nazivu regije kojoj stoljećima pripadaju u najmanju ruku je blesavo. Pogotovo iz razloga što ih se predsjednik sjeti samo u vrijeme nepogode ili nesreće kakva je zemljotres. Ima itekako bitnijih stvari kojima bi se isti trebao pozabaviti. Da bi bar donekle razumio očaj ljudi podsjetit ću ga da se moj Mostar i dalje zove Mostar kojeg su rušili i četnici i ustaše da još uvijek ima vidljive ruševine, onako bratski uz svesrdnu pomoć vojske kojom danas, u okviru predsjedničkih ovlasti Milanović zapovijeda.

No da ne bi Milanović bio usamljen u bavljenju toponimom je li Banija ili Banovina i kako je po hrvatskom jeziku pravilno, potrudila se Dubravka Šuica, koja je ustvrdila da je vidljivo kako mediji pokušavaju srušiti stranku na vlasti korištenjem 'nehrvatskog' toponima Banija umjesto 'hrvatskijeg' naziva Banovina. Nakon izjave Milanovića oglasio se i Marijan Lipovac, zagrebački povjesničar i publicist. “Toponim Banovina korišten je u broju tjednika iz 1910., u kojem se naglašava da je 'Grad Petrinja bio oduvijek središtem Banovine', no u prijašnjim brojevima poput onog iz 1893. stoji pak rečenica: 'U Baniji umire mnogo naroda upravo radi nestašice liječnika.'“ Ova zadnja rečenica koju je Lipovac dao kao dokaz najbolje govori o bitnosti toponima i nebrizi o onom suštinskom a to je čovjek na tom prostoru. Zato sam uzeo i stručni osvrt Sanje Lončar, na jednom naučnom skupu 2012. godine.

- Regije, tj. pojedina granična područja Hrvatske koja su kroz 20. stoljeće u nekoliko navrata (a posebno 1990-ih) bila poprišta ratnih sukoba i razaranja, trauma, stradanja i migracija stanovništva, još su uvijek, s brojnih aspekata, „problematične“ ili „prijeporne“ te u javnom diskursu „prešućivane“.

Na primjeru Banije ili Banovine, regije smještene u Središnjoj Hrvatskoj, autorica je uočila promjene identiteta vidljive u javnom diskursu i praksama (postojećeg i odseljenog) stanovništva. Ovdje se toponimska diskusija završava. I previše iskustava je u Bosni i Hercegovini fašističkog, pavelićevsko-dražićevskog mijenjanja naziva ulica i gradova tamo gdje se etnički očistilo bošnjačko stanovništvo, te pojava pred malim ekranima da se javi iz tog nacionalistički prefiksovanog grada, bez stida što je u pozadini ruševina.

Duboko svjesni, građani Bosne i Hercegovine kojima Milanović nudi prvo sapun a parfem tek kao misaonu imenicu, nisu čekali ni trenutak, već su komšijama požurili u pomoć. Među prvima je priskočio uspješan poduzetnik Petar Ćorluka, vlasnik kompanije “Violeta” iz gruda koji je odmah donirao petnaest montažnih kuća sa svom opremom. Nije ovoga puta poslao toalet papir Milanoviću a trebao je, jer isti sere k’o foka.

Priskočili su i građani Krajine, onako stihijski na komšiluku, ko je šta mogao potrpao u auto i vozio. Iako opterećeni migrantima jer ih policija susjedne Hrvatske ne pušta u Evropu, pa ih ista pendrecima vraća u Bosnu, nisu ni pomislili okriviti narod unesrećen zemljotresom. Vrijedno je istaći i gestu policajaca veterana iz Sarajeva koji su sakupili nekoliko tona hrane i drugih potrepština i odnijeli u Petrinju. Obilazeći grad ruševinu još uvijek aktivni policajac Samir je ugledao zastavu R Hrvatske. Izvadio je iz ruševine i zamolio kolege policajce iz Petrinje da istu propisno odlože.

“To je simbol države i kako poštujem svoju zastavu tako poštujem i druge i ne treba od ovog praviti senzaciju,” rekao je novinarima Samir.

Dalje saznajem kako se intenzivno pripremaju iz udruženja “Zelene beretke” da također pomognu. Tu su i sarajevski frizeri i mnogi drugi, jer mi u BiH najbolje osjećamo nesreću, i ne bavimo se toponimima i kako se “tko” zove.

Stoga predlažem gospodinu Milanoviću kompromis u označavanju toponima jer očito da dva ponuđena već su stoljećima u suprostnosti, pa da za svoje potrebe to zove Bamija. Dokazano je da pretjerana retorička potencija u stvarnosti znači impotenciju pa neka gospodin Milanović konzumira bamiju, tu orijentalnu biljku koja će mu vratiti i onu stvarnu potentnost. Ovako je samo realna slika penzionera, svedena na puku želju i frustraciju.

Umjesto što nama nudi sapun, poručujem mu. Mi smo još davno shvatili da nismo bogati na način kako to on percipira i hvala Bogu da je tako. Jer iz Bosne i Hercegovine se nikad nije išlo u pljačku mimo granice zemlje, a obrnut slučaj je naša povijest, od komšija ili ti susjeda ponajviše. I dan danas nam uzimaju vodne resurse, jer Milanović bi gledao u svijeću da nije vode sa Buškog jezera, a sa druge strane Vučić isto, da nije hidrocentrale na Drini, također na prostoru Bosne i Hercegovine. Tako smo naučili da se i bez sapuna redovno čistimo u izobilju vode, jer ništa bolje ne okupa obraz kao voda. Duboko uvjereni činimo to po pet puta dnevno i nemamo potrebe za parfemom kao gospodin Milanović, jer povijest parfema govori da je isti nastao samo da sakrije smrad.

I na kraju, gospodine Milanoviću, moram te razočarati da više nikad Bošnjaci neće biti “hrvatsko cvijeće” ali smo sačuvali za takve i tebi slične nešto potpuno prirodno aranžirano. Rukohvat! Ma ja, kontaš.