AZIZ HUREM: Ako ne vjeruje u Boga zašto se onda krstio, a ako vjeruje nije tolika budala da vjeruje da postoji jevrejski, muslimanski kojeg je napustio i hrišćanski Bog kojem se on priklonio. Kakav god je bio musliman bio je, kakav god je bio sarajlija bio je, pa Bošnjak isto tako. I on to niti bilo ko ne može izbrisat, to ostaje. Prije svega nikada on ne može biti vlah po njihovim aršinima jer uvijek nosi tu etiketu Sarajeva koju drugi vide i kroz koju ga drugi posmatraju. Iako je poslije Drvengrada sagradio i Andrićgrad oni ga opet vide kao Turčina kao Emira, muslimana, sarajliju. Ništa nas neće iznenaditi kada bi sutra izgradio i Karadžićgrad i Mladićgrad – sve ne bi li ga tretirali ravnog sebi ili možda ne bi li mu dali neku „goru“ gdje će da se zamonaši.

Nije samo velikosrpski teroristički Ravnogorski pokret oličenje četništva i zla naših prostora i našeg vremena. Osim ravnogoraca koji jesu možda smjernica i predvodnica ostalim zlikovcima za kojim se povode onaj dio srpskog naroda koji ne vidi dalje od od svojih zapuštenih brkova, brade i jazbine u kojoj je zasjeo i čeka ponovo momenat i priluku da nastavi tamo gdje su stali zločinci Mladić i Karadžić.

Nekako u drugoj polovini osamdesetih godina u hotelu „Visoko“ u Visokom sretnem Kusturicu Emira kako se tada tako zvaše. Pita on gospođu na racepciji: - Imate li vi mjenjačnicu ovdje? S dosta sirovim i drskim prizvukom – baš onako kao da je u rivalskom gardu sa nekim Romima na Gorici gdje je rođen. Znao sam da mu je taj stil komunikacije ostao još iz djetinjstva jer na Gorici u Sarajevu je bilo tako. Bilo je mnogo Roma koji su bili skloni sitnim ćarkama, svađama i uličnim tučama, tako da je i na Emira ta mahala ostavila traga. Malo sam se zaibretio da ga nije poznata sarajevska čaršija, ali i Prag i ostatak Evrope prevaspitao, pa i ljudi s kojima je radio, jer ga je taj filmski zanat odveo do vrha kulture i učtivog svijeta.

Otkuda on u Visokom, nisam se morao pitati znajući da je oženjen iz jednog stopostotno srpskog sela na domak te stare bosanske čaršije. A, iz tog sela u kojem je uoči planirane agresije JNA sagradila podzemna skloništa i magacine i nafilovala ih hranom, opremom i oružjem su se podmirivali bratija Podlugova, Ilijaša i Vogošće.

Izlazeći iz hotela – jer mu je recepcionarka rekla da nemaju mjenjačnicu – sačekali su ga na izlaznim stepenicama dvoje troje romske djece kojih u Visokom nije falilo. Jedno od njih mu dok je pored njih prolazio doviknu: Emireee!!!

A on, kratko zastade, okrenu se i reče: š’ae, – još mnogo i drskije i silnije nego na recepciji –, -- š’ae – dodade još jedanput – marš u p… m…., ako te nabijem nogom, …. I produži u svoj džip koji je parkirao isto tako napadno i prkosno na ulazu u sam hotel.

Djeca ostaše posramljena i poražena a ja zaprepašten njegovim primitivizmom, kulturom i bezobrazlukom. Bio sam istinito razočaran u to više, obzirom da se o njemu već pričalo i pisalo, da je nagrađivan, da je izašao iz iz okvira Jugoslavije, da je stigao do Kana itd, itd. No isto tako se govorkalo u Sarajevu da ga je babo Murat htio ili ga je čak poslao u specijalnu školu za retardiranu djecu –, što je sasvim bilo opravdano, – ispostavit će se nakon toliko godina i decenija. Pa zar bi normalan insan promijenio vjeru i naciju za flašu rakije i komad slanine. Pa zar i kako može čovjek i pomislit da pruži ruku i grli se i ljubi sa svojim dželatom koji bi mu se krvi napio. Nema toga ko je rođen i živio u Sarajevu – pa otišao iz ovih ili onih razloga – a da ne žali i da se ne želi vratiti.

***
Drvengrad na Mokroj gori je – sada već Nemanja, jer nije više Emir – izgradio za potrebe snimanja filma „Život je čudo“. Te šupe, i drvene kućice i barake su ostale i poslije filma kao turistička atrakcija. Prije nego je izgrađeno to drveno selo – tu i u okolini živjeli su teškim ruralnim životom seljaci od svog rada. Primitivno sijali, kopali i orali zemlju proizvodeći samo onoliko koliko su mogli pojest i koliko im je bilo potrebno da prežive. To je bilo puko životarenje i preživljavanje jer je daleko od civilizacije, ne pristupačno, izolovano i zapostavljeno. Ali sada, od kako je film snimljen, i kako su te drvene kućice i barake ostale – počeli su da pristižu turisti a seljaci da proizvde što je moguće prirodniju hranu i poljoprivredne proizvode – plasirajući ih u kuhinje i restorane tog drvenog sela.

Živnuše ratari, razmahali se po njivama i voćnjacima i sada više ne životare nego žive – dobro hrane i sebe i turiste.

Ali, ako vam se okrene i posreći ili ponesreći – zavisi kako se uzme - pa zapodjenete eglen sa ovim sada punog trbuha seljacima, pa još uz to reknete: valjade vam ovaj Nemanja, izvuće vas iz krize, sada dobro živite, dovuče vam u selo turiste punih džepova da ovdje troše pare,…

Odvratit će vam: ma kakav bre Nemanja, on je turske krvi, ne može on biti srbin, mi stvarno ne znamo šta traži taj Turčin među nama. Bolje mu je da se gubi odavde, mi ovo možemo i bez njega da teramo,…


E tako ne zna „Nemanja“ šta mu misle oni sa kojima kusa iz iste ćase i pije rakiju iz iste flaše.
Kad čovjek izgubi kompas pa još kad se u njemu probudi inat onda je sklon da cijeli svijet sunovrati pa čak i svoju majku. Nemanja je svoju majku Senku Numanović i oca Murata posmrtno posrbio napisavši da je dijete muslimanskih Srba. Njemu, Nemanji nije više važno hoće li mu roditelji halaliti. Nije mu važno hoće li mu Sarajevo halalit bez kojeg on nikada ne bi postao i bio ono što je sada. Da je Hajrudin Krvavac Šiba znao da će se Emir povampirit – vjerojatno ne bi ni prstom maknuo – a njegovom zaslugom i zahmetom je otišao u Prag i krenuo tim putem.

***
I najveći ateisti koji po cijeli dan ubjeđuju ljude da nema Boga – navečer kad se osame i svedu račune sa sobom – sami sebi kažu: Bože dragi pa možda sam ja ipak lagao ljude, možda ipak postoji Neko ko sve ovo uređuje, sve vidi i sve zna.

Teško je vjerovati da se i Nemanja nije makar nekad upitao i pokajao: što mi je ovo trebalo, zar nisam mogao biti vlah u Sarajevu kao i na Mokroj gori?

Ako ne vjeruje u Boga zašto se onda krstio, a ako vjeruje nije tolika budala da vjeruje da postoji jevrejski, muslimanski kojeg je napustio i hrišćanski Bog kojem se on priklonio. Kakav god je bio musliman bio je, kakav god je bio sarajlija bio je, pa Bošnjak isto tako. I on to niti bilo ko ne može izbrisat, to ostaje. Prije svega nikada on ne može biti vlah po njihovim aršinima jer uvijek nosi tu etiketu Sarajeva koju drugi vide i kroz koju ga drugi posmatraju. Iako je poslije Drvengrada sagradio i Andrićgrad oni ga opet vide kao Turčina kao Emira, muslimana, sarajliju. Ništa nas neće iznenaditi kada bi sutra izgradio i Karadžićgrad i Mladićgrad – sve ne bi li ga tretirali ravnog sebi ili možda ne bi li mu dali neku „goru“ gdje će da se zamonaši.

Sveti Sava, Nemanja pa Sveta gora, četnici pa Ravna gora, Kusturica Nemanja pa Mokra gora – pa se čovjek upita zašto uvijek gora? Jasno nam je iz iskustva da je četništvu srodnija šuma i gora. U šumi se bolje snalaze i iz šume bolje djeluju, pucaju... Ali izgleda da se i na tom spiritulnom pravoslavnom putu ne može bez gore. Samo što je Rastko Nemanja odlaskom na Svetu goru evoluirao u Svetog Savu a Emir odlaskom na Mokru goru evoluirao u Nemanju. Možda čeka i razmišlja o nekoj visočijoj gori gdje bi se preselio i postao neki „sveti“. Valjda će mu i novo ime prišit kad ga budu osveštali.

Ali u svemu ovome ima nešto čime se Nemanja izdaje i ogoljuje svoje izlike i laži. Zašto je promijenio vjeru i naciju ako tvrdi da ne vjeruje u Boga.