Zločinac ili saučesnik u zločinima nad Bošnjacima: ZDENKO KRIŽANOVIĆ Zato poručujem “lovcu” sa slike, koji je u mojim tefterima samo i SAMO saučesnik u zločinu, da dok hodim ovom zemljom ja ću prikupljati dokaze i neću na tome stati. Znam da je pravda spora ali ratni zločin ne zastarijeva. Znam da je namjerno spora i tužiteljica Vesna Pranjić, šefica Odjela za ratni zločin, Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko neretvanskog kantona. Zato je ponovo dozivam.

SAID ŠTETA: Moja otac Mustafa, koji nije dočekao pravdu odnio je ožiljak noža ispod oka dok je boravio u logoru Buturović polje, kada mu se po drugi put prijetilo strijeljanjem, jer je ono prvo preživio u 2.svjetskom ratu, od iste ustaške ideologije samo od druge ruke. Mislite li da ću zaboraviti muke ranjavanja i mučenja u logoru mog starijeg brata. Ranjavanje i mučenje očevog amidžića, koji je podlegao mukama. Mislite li da ću vam halaliti! Nikad!

Dragi moj prijatelj, koji je bio dijete kada je naše rodno selo Gorica, gorjelo a stanovnici ubijani i odvođeni u logor, poslao mi fotografije Zdenka Križanovića, sina Marijane i Stjepana ili Stipe, rođenog 3.aprila 1974.godine u selu Obri. Provjerim na tri adrese od preživjelih svjedoka, da li se zaista radi o saučesniku ratnog zločina u kojem su mučki ubijani moje komšije i komšinice na kućnom pragu, a Zdenko ostao upamćen kako na putu pored Smailove kuće udara Zahira Keško dok je ležao pred troje maloljetne djece i suprugom. Da to je on!

Potvrdili su svi, a jedan od svjedoka mi reče da može promijeniti sve ali ne i oči. Prepoznao je oči iz kojih je ubijala mržnja. Otkud Zdenko Križanović, s puškom, u uniformi lovca, ponovo na mjestu zločina? Doduše nije se pojavio u Gorici ali jeste sa ostalim lovcima iz Klisa, znam tačno s kim je odsjeo i zavirivao u dno pivske flaše, ali o takvima nekom drugom prilikom. Doveo ga je drugi, za koga mi rekoše, ma on je fin, i nismo čuli ništa loše. On je također lovac i prvi put kad sam ga ugledao nedaleko od njegove porodične kuće u Obrima, jednog ranog jutra kada sam prolazio autom, pomislio sam isto. Dovest će i one koji su činili zlo u mom rodnom selu Gorica, i doveo je. Ne bih bio iznenađen da vremenom dovede i one pljačkaše i ubice iz Zapadne Hercegovine kojima su obećali da je u Gorici svaka kuća puna zlata, a njihovo je samo da dođu. Došli su i počinili zlo, ubijanje, odvođenje u logor cjelokupnog stanovništva da niko nije ostao pošteđen i na kraju opljačkano selo spalili da nije ostao ni kamen na kamenu. Ne znaju to oni kojima pamet izhlapi godinama potpomognuta virenjem u flašu. Zato ih podsjećam, sve one koji sa saučesnicima zločina prijateljuju, da ja sam živ, baš i kao tog dana, 25. aprila 1993.godine, kada sam jedini od moje uže porodice ostao, uslovno rečeno na slobodi, jer sam se kao oficir Armije Republike Bosne i Hercegovine, časno borio diljem Bosne, pazeći na naučene lekcije o poštivanju Ženevske konvencije, i lekcije odgoja koje mi otac podcrta još u jesen 1992.godine, kada sam ga zadnji put obišao u našoj porodičnoj kući. Poručujem im, da nakon rata sam ostavio pušku ali nisam olovku. Poručujem im da je prevelik zalog da bih zaboravio i podsjećam.

Moja otac Mustafa, koji nije dočekao pravdu odnio je ožiljak noža ispod oka dok je boravio u logoru Buturović polje, kada mu se po drugi put prijetilo strijeljanjem, jer je ono prvo preživio u 2.svjetskom ratu, od iste ustaške ideologije samo od druge ruke. Mislite li da ću zaboraviti muke ranjavanja i mučenja u logoru mog starijeg brata. Ranjavanje i mučenje očevog amidžića, koji je podlegao mukama. Mislite li da ću vam halaliti! Nikad!

Tek pričom koju pripremam, a to je svjedočenje žrtve, pokazat ću da moji razlozi su daleko veći. Ne zaboravljam ni staricu Đemilu, možda baš Zdenko zna koje rekao “Gori nana k’o luč!”, kada su je u kući bolesnu i nepokretnu, živu zapalili. Da nije o tome progovorio na lovačkom sijelu??

Dok temeljito razgledam fotografije saučesnika u zločinu, kako redovito uz čašu i flašu nazdravlja u svakog trenutku, pa tako i ispred rodne kuće u Obrima, nisam uočio niti trunku kajanja. Nisam uočio da je poslije skoro trideset godina proradila savjest. Zašto? Pa jednostavno nema je!

Ali sam uočio sljedeće. Da je njegova kuća u kojoj je bila porodica iz Gorice, kao i u drugim kućama u selu Obri, ostala netaknuta. Za razliku u Gorici nije ostao niti ćumez. Zamislite ljude pretučene, izgladnjele, koji su nakon logora smješteni u kuće u Obrima. Tek one koji su ostali bez svoga hranioca jer su Zdenkovi “saborci” ubijali na kućnom pragu pred njegovim očima.

Pitam vas, jesu li moji Goričani u tom trenutku imali pravo na mržnju, na osvetu. Da jesu! Ali nije Goričanima isti genetski kod kao onima što su ubijali, zlostavljali, pljačkali i palili. Goričanima je i tuđa voćka, samo tuđa, a tuđi život se poštuje, ma čiji bio. Niko i nikad iz Gorice nije bio saučesnik a kamoli počinio neki zločin.

Tu je ta bitna razlika!

Zato poručujem “lovcu” sa slike, koji je u mojim tefterima samo i SAMO saučesnik u zločinu, da dok hodim ovom zemljom ja ću prikupljati dokaze i neću na tome stati. Znam da je pravda spora ali ratni zločin ne zastarijeva. Znam da je namjerno spora i tužiteljica Vesna Pranjić, šefica Odjela za ratni zločin, Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko neretvanskog kantona. Zato je ponovo dozivam.

Moji su Goričani sačuvali kuće u Obrima, sačuvali groblje i kapelu, sačuvali su crkvu sa koje se dirigovano čuje zvono iako nema povratnika. Pozivam ih da se vrate svi, svi osim onih koji su počinili zločin ili na bilo koji način bili saučesnici u njemu. Pozivam ih da se u crkvi pomole za sebe i za one koji su to počinili jer jer i moliti za zločince postalo moderno. Pozivam nadležne organe, prije svega policiju MUP-a HNK, da preispita “nošenje” dugih cijevi baš tamo gdje su rane otvorene i neće tako zarasti. Nadležne institucije koje bi se trebale baviti pitanjem zdravlja logoraša, mojih Goričana, zbog trauma od kojih usprav umiru, umjesto što to desetljećima guraju pod tepih. Do tada odložite puške, vi lovci sa pečatom ratnog zločina, jer nikad ali nikad nemojte zaboravit da ću poput Simona Vizentala istrajavati da pišem o zločinu, i da prikupljam dokaze, a veći ih imam za debelu knjigu. Pravda će vas stići, obećavam. Na kraju upamtite moju rečenicu, Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati.