Spomen obilježje Gorica

SAID ŠTETA: Ja, nacionalista, Bošnjak što se samo Bogu klanja, neću se prodati za pivu a nemam ništa protiv onih što je konzumiraju, naprotiv. Kao potvrdu sebe, zapisah na spomeniku u Gorici ove stihove: ”Sjećati znači voljeti, voljeti znači živjeti, Zaboraviti, znači iznova umirati... Istina je bolna ali pišem! Zarad onih koji su u vrijeme zločina bili djeca a sada su odrasli ljudi koji samo imaju bol. Pišem zarad djece koja će ako Bog da sutra doći. Zarad savjesti jednog “nacionaliste” koji živi istinu, i zarad Perice, naravno. A šta je s tobom koji ovo čitaš?

Sjedio sam ispred komandnog mjesta, tog aprilskog popodneva 1993.godine, kada se na malom zelenom tranzistoru oglasila novinarka Borka Rudić, tada dopisnica iz Konjica i saopštla: “Selo Gorica je definitivno izgorilo a svo stanovništvo odvedeno u nepoznatom pravcu.” Moj svijet je potonuo u trenutku. Već izmoren od ratovanja i gladi, pred činjenicom da sam od moje uže porodice, uslovno rečeno jedini ja ostao na slobodi. Samo par sati poslije, sa prvim sumrakom javili su mi da se oko kuće izvjesnog Perice vrte lešinari rata i već mu presjekli telefonski kabl. Struje nije imao niko jer smo u zoni ratnih dejstava. Bilo je to vrijeme kada se glava gubila za crno-bijeli televizor, a ljudski život nije imao crtu na ljestvici vrednovanja. Perica je bio domar Osnovne škole, stanovao u kući nekoliko koraka od škole. Odmah sam otišao sa grupom svojih vojnika među kojima je bilo trojica koji su dobro poznavali Pericu, a i Perica njih. Kada smo došli na vrata u polumraku vidio sam njegovo lice u grču i oči pune straha. Pozdravio sam ga i pitao šta možemo učiniti za njega. Zamolio je da pored njega ostanu trojica vojnika koje je dobro poznavao i imao u njih povjerenja, što sam odmah odobrio. Vratio sam se u komandu i budan dočekao jutro. Došli su moji vojnici i prenijeli mi pozdrav i zahvalu od Perice, uz potvrdu da je sve uredu. Perici i njegovoj porodici pružena je sigurnost. Kasnije sam ga sreo par puta, ali nikada više nisam vidio onaj strah u očima kao te noći. Jesam li spasio jedan život ili samo primijenio naučenu lekciju od rahmetli oca i Ahmed efendije, ostalo je moje pitanje kojim sam se bavio unutar sebe i za sebe. Ovu sam priču samo jednom ispričao nakon rata, i to pričajući o ljudima i njihovim sudbinama. Mislio sam i tada, kasnije pogotovo, da se o dobrim djelima ne govori. Sve dok se nakon mog svjedočenja o saučesniku zločina nije javio, kako mi rekoše “on je fin” i napisao u komentaru ispod mog teksta ovo:

”Sram te bilo, naroda koji predstavljaš. Ti si jedan bolesni nacionalista. Samo radiš na mržnji i zavađaš ovaj napaceni narod i ljude koji dolaze na svoje. Ako nesto imas protiv nekoga imaju sudovi i ostalo. Još jednom ti kažem dosta je klisu rata i ratnika.”

Ja nacionalista koji zapisuje istinu, uvrijedio sam čuvara saučesnika u zločinu koji nije nacionalista.
Naravno, uslijedili su komentari različitog sadržaja, ali nisam niti na jedan odgovorio, osim na ovaj. Više od deset godina skupljam izjave i sjećanja svjedoka, mojih Goričana koji su preživjeli strijeljanja i torture u logoru Buturović Polje koji je kao takav evidentiran od strane Crvenog križa. Logora u kojem su nakon izvršenih ubistava i teških ranjavanja na kućnom pragu, zatvorili 137 stanovnika Gorice, od djeteta u naručju do starca u poznim godinama. Udruženi zločinački poduhvat do Gorice je pružio pipke, za što nije tretiran pred Međunarodnim sudom u Hagu. Osuđeni ideolozi i nalogodavci dobili su 111 godina zatvora. To su činjenice!

Za zločin u Gorici i torture, premlaćivanja sa smrtnim ishodom u logoru Buturović Polje, trebaju tek odgovarati niži “egzekutori zapovijedi” koji su to počinili ili bili saučesnici u zločinu. Ali?

Mojim pisanjem i iznošenjem činjenica, ne da sam uznemirio “saučesnika zločina” već i čuvara njegovih sabranih dijela, koja zbog sporosti sudstva, prije svih, Odjela za ratni zločin, Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko neretvanskog kantona, nisu pravno knjižena. Očito da sam poremetio “sijelo” onih što poput Hokija u pjesmi “piju da je zaborave” a pamćenje im je degradiralo sadržaj zidnih novina. Zato moram ovdje podcrtati svima, pa i jednoj fakultetski obrazovanoj čitateljki, da oni koji su godinama čitali moje tekstove mogu zaključiti ko je taj pisac vrli, bez da se stavljaju na stranu “finog” niti pisca još “nacionaliste”. U mojim prvim objavama o zločinu u Gorici ja sam se gnušao na zločin u Trusini i ponavljao da svaki ali svaki put zastanem i tako odam počast nevinim žrtvama. Samo sam pojačavao vapaj da su također u Gorici ubijene nevine žrtve. Ljudi! To što pripadaju Bošnjacima kao narodu, čini se da je prepreka svih šutnji koje su zakovale mnoga usta. Zato ovdje poručujem da osim pisanja istine do konačne pravde, te očuvanja istine o zločinu za buduće generacije, ja nemam drugi interes. Nikada nisam niti tražio, niti naplatio i jedan pfening honorara za pisanje o stradanju mojih Goričana. Često sam u svojim promišljanjima pitao se zašto sam usamljen u ovoj priči? Zašto?

Onda bi odlazio kako to svaki put činim u rane sabahe među nišane mojih roditelja. Tu sam jedino shvaćen. Pored mezara moga oca i moje majke, ja slušam jecaje ubijenih Goričana. Ja slušam plač djece, a najviše čujem bolne uzdahe onih, koji su za sve ove godine usprav umirali a da nisu dočekali pravdu o zločinu u selu Gorica.

Zato su uzalud pozivi telefonom i poruke kasno noću, prijatelja i onih koji misle da su prijatelji a to ne umiju biti, da ne spominjem “finog”, NE PIŠI! Naravno da su mi dali motiv da se pozabavim i čuvarima onih koji su činili i saučestvovali u zločinu, uz obaveznu, Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati!

I da, kada sam samo jednog zalutalog upitao, je li to njegov stav po pitanju reagovanja na istinu navedenu u predhodnom tekstu, rekao mi je da je to stav organa. Anatomiju sam izučavao zarad opće pismenosti i naučio da je i debelo crijevo organ. Bolna je spoznaja kada se čovjek svim svojim bićem tako nisko spusti. Nije mu lahko!

Ja, nacionalista, Bošnjak što se samo Bogu klanja, neću se prodati za pivu a nemam ništa protiv onih što je konzumiraju, naprotiv. Kao potvrdu sebe, zapisah na spomeniku u Gorici ove stihove: ”Sjećati znači voljeti, voljeti znači živjeti, Zaboraviti, znači iznova umirati... Istina je bolna ali pišem! Zarad onih koji su u vrijeme zločina bili djeca a sada su odrasli ljudi koji samo imaju bol. Pišem zarad djece koja će ako Bog da sutra doći. Zarad savjesti jednog “nacionaliste” koji živi istinu, i zarad Perice, naravno. A šta je s tobom koji ovo čitaš?