Autor: Sead Zubanović

Okarakterisati rahmetliju Envera Čolakovića ustaškim sljedbenikom je više od gluposti. Gospodin Kamber je još uvijek pod hipnozom jugonostalgije, nažalost, kao i mnogi drugi „ugledni“ Bošnjaci.

SEAD ZUBANOVIĆ: Da li predstavlja problem okupiti kompetentne ljude, održati okrugle stolove, javne rasprave i na osnovu činjenično afirmisanih zaključaka izaći u javnost. Istina je najjače oružje Zar to nisu zaslužili pored pomenutih Envera Čolakovića i Muhameda Busuladžića, Osman efendija Rastoder, Muhamed efendija Pandža, Edhem Mulabdić, Husein Đozo i mnogi drugi koji su zadužili ovu državu i bošnjački narod. Na takav način bi bile eliminisane spletke i podvale kojima smo već podobro otrovani i suzio bi se na minimum prostor dušmanskoj propagandi. Ako to nije u stanju učiniti pomenuta institucija, onda je zaista upitna svrha njenog postojanja!

Zaista je reis Mustafa Cerić u pravu što historičara Husniju Kamberovića javno naziva nekompetentnim za donošenje suda o Enveru Čolakoviću, bosansko-hercegovačkom prozaiku, pjesniku i prevodiocu. I nije prvi put da ovaj čovjek svojom indroktriniranošću prošlim, socijalističkim, sistemom iznosi u javnost svoje zaključke koji imaju uporište samo u velikosrpskim lažima. Okarakterisati rahmetliju Envera Čolakovića ustaškim sljedbenikom je više od gluposti. Gospodin Kamberović je još uvijek pod hipnozom jugonostalgije, nažalost, kao i mnogi drugi „ugledni“ Bošnjaci.

Unazad sedam, osam godina pomenuti povijesni „stručnjak“ izjavio je u dokumentarnom filmu o Mehmedu Spahi da je taj političar, svojevremeno predsjednik stranke „Jugoslovenska muslimanska organizacija“, umro od posljedica hipertenzije, povišenog krvnog pritiska, a on je to zaključio, reče, gledajući njegove fotografije i snimke.. Na njima je uočio rumenilo lica i proširene kapilare na nosu rahmetlije. Ptice na grani znaju da je Mustafa Spaho otrovan i da je žrtva sporazuma, političke zavjere, Cvetković - Maček. Javno je to svjedočio i konobar koji ubacio otrov u njegovu kafu, ali za „liječnika“ Kamberovića ni ta činjenica nije bitna, jer je po njemu Beograd još uvijek njegov bezgriješni glavni grad. Nemjerljiva je šteta koju on i njemu slični, nanose Bošnjacima i njihovom dostojanstvu. Samo po sebi se nameće pitanje, šta činiti?!

Odgovarati pojedinačno na svaku provokaciju ili pogrešan zaključak koji se Bošnjacima plasira kao podvala u javnosti, nema smisla. Svjedoci smo šta se dešava sa osporavanjem validnosti imena Mustafe Busuladžića, kojim je nazvana jedna škola u Sarajevu. Na kraju će u tom sporu, po svemu sudeći, morati da presuditi OHR.

Gospodine Ceriću! Samo po sebi se postavlja pitanje, zašto je osnovana „Bošnjačka akademija nauke i umjetnosti“ i šta ona radi? Predsjednici ove krovne bošnjačke institucije su se, kroz prošlo vrijeme, mijenjali. Bili su to akademici Ferid Muhić, pa Muhamed Filipović, a trenutno je na toj funkciji akademik Muhamed Akšamija. Vi i generalni sekretar „Bošnjačke akademije nauke i umjetnosti“ efendija Muamer Zukorlić samo ste konstante te organizacije, od njenog osnutka do danas! Znači, odgovor na postavljeno pitanje bi vas dvojica trebali i znati i dati! Bošnjačkim političarima i narodu trebaju historijske činjenice i argumenti da bi mogli ogoliti i osporiti komšijske i susjedske mitove i laži na osnovu kojih oni omalovažavaju nas, našu povijest i domovinu!



Da li predstavlja problem okupiti kompetentne ljude, održati okrugle stolove, javne rasprave i na osnovu činjenično afirmisanih zaključaka izaći u javnost. Istina je najjače oružje Zar to nisu zaslužili pored pomenutih Envera Čolakovića i Muhameda Busuladžića, Osman efendija Rastoder, Muhamed efendija Pandža, Edhem Mulabdić, Husein Đozo i mnogi drugi koji su zadužili ovu državu i bošnjački narod. Na takav način bi bile eliminisane spletke i podvale kojima smo već podobro otrovani i suzio bi se na minimum prostor dušmanskoj propagandi. Ako to nije u stanju učiniti pomenuta institucija, onda je zaista upitna svrha njenog postojanja!

P.S. Uvaženi reise, nemojte, molim vas, nikada više navoditi ime Meše Selimovića u kontekstu žrtve nekadašnjeg režima. Nas dvojica sigurno znamo da to nije istina. On je bio i ostao mezimac velikosrpske fašističke politike. To potvrđuje i najveća književna nagrada države Srbije koja od 1988. godine nosi njegovo ime!