SAMIR HADŽALIĆ: U vremenu koje živimo poslije agresije na BiH, vidimo jasno koliko je bilo detaljno isplanirano i u djelo sprovedeno etničko i fizičko "čišćenje" Bošnjaka i Hrvata Prijedora i njegove intelektualne elite. Zlo počinjeno u Prijedoru početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, bilo je po ovozemaljskim mjerilima epske veličine, a od isto toliko epski važnog, značaja za počinioce, obzirom da su dobili veliki komad bosansko-hercegovačkog teritorija etnički očišćenog i formalno zaokruzenog u “frankenštajn” tvorevinu koja i danas egzistira, uprkos presudama za počinjeni genocid. S toga pokušaj da se toliko zlo svede u “mahalske okvire” i na samo jedan soliter u Prijedoru zvuči zaista patetično, ili se pak radi o nečem drugom?

Nisu stradanja Bošnjaka u Prijedoru samo haustor "Crvenog solitera" i knjižica od devedesetak stranica, sa naslovom koji na žalost, asocira na čuvenu Spilbergovu "Shindelrovu listu". ”Slučaj Prijedor” je mnogo dublja i kompleksnija priča, kojom se naša intelektualna i kulturna elita bavi samo povremeno na dnevnoplitičkoj razini. U nemogućnosti i lijenosti da se serioznije pozabavi stradanjem Prijedora i njegovog stanovništva, prihvata se djelo koje čak u nekim segmentima iskrivljuje imena i životne situacije ljudi iz susjednog “Plavog solitera”. Ovdje nije riječ o umjetničkoj slobodi ili fikciji, obzirom da se autor bavi stvarnim likovima.

Po našem starom i ružnom pravilu da nam je tuđe slađe, izbjegavaju se aktualizirati djela stvarnih stradalnika, Prijedorčana i drugih autora, koji su između ostalog, opisivali strahote po logorima u okolini Prijedora, kao i ne mali broj objavljenih pisanih svjedočenja, zapisa i tekstova. Takvim autorima nije pružena ideja da se njihovo djelo obradi i za scensko izvođenje. Kao što je to ovih dana slučaj sa djelom haustorskog pjesnika iz Prijedora.

Žele li se to umanjiti obimi stradanja Bosnjaka, koja se i danas osjećaju u Prijedoru. U gradu u kojem su Bošnjaci marginalizirani i svedeni na na malu beznačajnu sivu masu. U gradu koji je odavno još i prije agresije zaboravljen i zaobilažen od političkih i intelektualnih krugova sarajevske čaršije. Želi li se to na volšeban način izjednačiti krivica za počinjeno zlo?

U vremenu koje živimo poslije agresije na BiH, vidimo jasno koliko je bilo detaljno isplanirano i u djelo sprovedeno etničko i fizičko "čišćenje" Bošnjaka i Hrvata Prijedora i njegove intelektualne elite. Zlo počinjeno u Prijedoru početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, bilo je po ovozemaljskim mjerilima epske veličine, a od isto toliko epski važnog, značaja za počinioce, obzirom da su dobili veliki komad bosansko-hercegovačkog teritorija etnički očišćenog i formalno zaokruzenog u “frankenštajn” tvorevinu koja i danas egzistira, uprkos presudama za počinjeni genocid. S toga pokušaj da se toliko zlo svede u “mahalske okvire” i na samo jedan soliter u Prijedoru zvuči zaista patetično, ili se pak radi o nečem drugom?

Žele li se to umanjiti obimi stradanja Bosnjaka, koja se i danas osjećaju u Prijedoru. U gradu u kojem su Bošnjaci marginalizirani i svedeni na na malu beznačajnu sivu masu. U gradu koji je odavno još i prije agresije zaboravljen i zaobilažen od političkih i intelektualnih krugova sarajevske čaršije. Želi li se to na volšeban način izjednačiti krivica za počinjeno zlo?

Kada sam sada već davne 2009. godine sa mojim saradnicima Amerikancima, profesorom Levinsonom i maestrom Simmonsom, radio na realizaciji djela “Sevdah Medley” u Narodnom pozorištu u Sarajevu, imali smo ideju da isto djelo izvedemo i u prijedorskom pozorištu. Bio sam počašćen što su moji saradnici prihvatili ideju da se pojavimo na sceni u mom rodnom gradu i na taj način kroz muziku, pružimo barem tračak svjetlosti na kraju prijedorskog tunela. Naše muzičko djelo je trebalo da pruži tračak nade u podjeljenom gradu, obzirom da je nastalo na osnovu muzičkog stvaralaštva svih bosansko-hercegovačkih naroda. Jedan od ljudi koji su tada a i danas aktivno vezani za prijedorsko pozorište bio je i autor “Shindlerovog lifta”. Obzirom da se poznajemo kontaktirao sam ga i dogovorio sastanak u prijedorskom pozorištu, gdje bi smo razgovarali o realizaciji “Sevdah Medley”. Smataro sam da će biti oduševljen mojom idejom kao umjetnik i da će mi pomoći pri realizaciji sevdah djela. Od prijedorskog pozorišta smo tražili samo scenski prostor, a od grada odobrenje. Sve ostalo sam bio spreman odraditi sa mojim saradnicima. Iako je bio zainteresiran za ideju pomenuti autor se nije pojavio na dogovorenom sastanku. Sjedio sam sa svojim saradnicima strpljivo nekoliko sati u prozorišnom bifeu, očekujući možda da se predomisli ili smogne hrabrosti da dođe na dogoverni sastanak. Međutim u maniru najvećeg malograđanina javio mi je da ima ”goste“ i da ne može doći…? Da li se radilo o povrijeđenoj sujeti prijedorskog pjesnika, ili o nedostatku hrabrosti da bude dio jednog značajnog internacionalnog projekta, ostalo mi je do danas nepoznato. Biće da je u pitanju bilo i jedno i drugo.

O šutnji i nedjelovanju bosansko-hercegovačke intelektualne i kulturne elite danas, uporno upozoravaju malobrojni javni radnici. Njima je, uostalom kao i političkoj eliti Prijedor, samo “tamo neka krvava mrlja na papiru”. Očigledno da je bilo mnogo lakše glorificirati jedno skromno literarno djelo, pa čak i raditi na njegovoj pozorišnoj postavi, nego pozabaviti se onim što je već objavljeno o stradanjima Bošnjaka Prijedora, u djelima stvarnih stradalnika.