ELMEDINA MUFTIĆ: Sa Danom nezavisnosti, vraćeno nam je dostojanstvo, skupo smo ga platili najvecom cijenom, životima nasih najboljih sinova, ali smo prvi puta nakon pola milenijuma ginuli za slobodu našeg naroda, za svoju državu, pod svojom zastavom, pjevajući svoju himnu.

Svi sanjaju neki veliki san. Sretni su, kad im se i ako im se ikad taj san ostvari.
Spadam u red onih sretnih, koji svoj "san" ne sanjaju, nego ga žive.

Moj san se ostvario 1.marta 1992.godine, kada su građani R BIH, na održanom Referendumu za nezavisnost RBiH, rekli DA, suverenoj, nezavisnoj Bosni.

Kad smo nakon pola milenija vratili nezavisnost i rastrgali sve okove okupiranosti i konačno osjetili šta znači imati slobodu misli, odlučivanja, govora, šta znači biti narod, a ne vjerska skupina.

Danas kad me pitaju šta je za mene Dan nezavisnosti BiH?

Odgovorim: za mene je 1.mart, moj bijeg u slobodu i moje istinsko rađanje, početak života u punom kapacitetu u kojem su mi vraćena osnovna ljudska prava, pravo da vjeru, identitet, jezik, političko organizovanje i djelovanje i ono najbitnije i najveličanstvenije što jedan insan može osjetiti, a to je imati svoju državu koju zove Domovinom.

Za mene je Dan nezavisnosti i ispunjena dova i san Gradaščevića i vraćanje onog ponosnog i odlučnog stava Kotromanjića i zakletva Izetbegovića.

Za mene je Dan nezavisnosti i povratak Bošnjaka samima sebi, jer od srednjovjekovne Bosne do nezavisnosti, sinovi bosanski su svoje živote davali boreći se za tuđe drzavne interese, ginuli su za tuđe i pod tuđim zastavama, pjevajući tuđe himne.

Sa Danom nezavisnosti, vraćeno nam je dostojanstvo, skupo smo ga platili najvecom cijenom, životima nasih najboljih sinova, ali smo prvi puta nakon pola milenijuma ginuli za slobodu našeg naroda, za svoju državu, pod svojom zastavom, pjevajući svoju himnu.

Meni je Dan nezavisnosti, najveći dar koji sam poslije vjere dobila, plaćen najskupljom cijenom krvlju šehida i gazija. To mi je poklon za koji su s osmijehom u borbu odlažili golobradi mladići, da se iz nje ne bi vratili ili bi se vratili bez dijelova svojih tijela. To mi je poklon, koji je zaliven najplodnijim suzama, koje mogu poteći samo iz majčinog oka, dok gleda dženazu koja joj u džennetske bašče odnosi sina.

Meni je Dan nezavisnosti nedosanjani san o slobodi Bosne zaspao u pogledu šehida i ona bol koja i danas probija i iz sna budi naše gazije podsjecajući ih na zarasle ali nepreboljene rane.
Meni je Dan nezavisnosti naša Armija R BiH koja je najbolja organizacija koju je Bosna imala i koju će imati, te njezina spremnost da odbrani nezavisnost i suverenitet Bosne.

Meni je Dan nezavisnosti i sjećanje na preko stotinu hiljada ubijenih Bošnjaka, na četrdeset hiljada silovanih Bošnjakinja, dva milona protjeranih sa svojih ognjišta, stotine logora smrti u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci, više od hiljadu masovnih grobnica u kojima i danas su skriveni dijelovi tijela žrtava genocida kojeg je srpski agresor na Bosnu izvršio nad Bošnjacima.



Meni je Dan nezavisnosti više od državnog praznika i više od historije, to je meni čista emocija koja se teško opisuje i iskazuje ona se osjeća kao ponos, emanet, dug, zakletva, čast i najveća ljubav.

Meni je Dan nezavisnosti u priči o mladiću koji poslije utakmice fudbalske reprezentacije Bosne i Slovacke sav uplakan biva upitan od slovačkog policajca "čemu tolike suze", odgovara "nikad ti to nećeš razumjeti, jer si ti državu dobio na papiru, ja sam za svoju Bosnu dao dva brata".

Ili priča o majci kojoj sin na bojnom polju postize šehadet, a ona traži da joj pored kuće zaustave dženazu, kako bi posljednji puta na ovom svijetu vidjela sina, i kad to učine, kad joj otkriju tabut, umjesto suza i plača, majka progovori "aferim ti sine, za sve što si uradio za vjeru, državu i narod. Majka je ponosna na tebe. Poselami tamo, mama i babo će brzo za tobom".

Meni je Dan nezavisnosti i u posljednjem zapisu heroja, generala, komandanta i šehida Izeta Nanića - "Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja sa njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!“

Meni je Dan nezavisnosti, da Bosnu volim i za sebe i za njih, svjesna da je Bosnu nemoguće voljeti onako kako su je oni voljeli, ta obabrana generacija najčasnijih sinova i kćeri ovog naroda.

Nezavisnost je ovo plavetnilo slobode u bjelini nevinosti žrtve ostvareno hrabrošću Zlatnih ljiljana.

Dan nezavisnosti je pitanje šta mogu dati za Domovinu, a ne pitanje šta će Domovina dati meni.

Sretan ti Dan nezavisnosti, krvlju, znojem i suzama plaćen Domovino!