Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Komentari

Priča koja vas neće ostaviti ravnodušnima
„PRSTEN POD EMANETOM“
Autor: Dr. Fikret ef. Arnaut
Objavljeno: 08. March 2021. 15:03:56


Večera u Istanbulu

Bilo je to prije sedam godina. Išli smo s džematskom eksukrzijom u Istanbul. Svaki novi susret s Istanbulom me iznova obraduje. Jedan moj prijatelj, koji živi i radi u Emiratima, javio mi se i preporučio mi da se vidim s jednim njegovim prijateljem iz Saudije koji živi i radi u Istanbulu. Naravno, prihvatio sam i iskazao spremnost da se vidim s njim. Jer prijatelja, koji mi je preporučio moj prijatelj, je rođeni Medinelija. I lijep kako samo mogu biti Medinelije. Njegovo ime je Adnan b Omer. Ima osoba koje sretnete u životu prvi put, ali postanete s njima prisni: kao da se znate oduvijek. Takav je mene osjećaj pratio dok sam sjedio s Adnanom b Omerom u jednom otmenom restoranu u Istanbulu na Aksaraju.

- Doktor Fikret, dok nam konobar dođe s menu listom, ja bih ti o sebi rekao da znaš s kim razgovaraš, - s blagim osmjehom mi reče Adnan. A o tebi sam čuo od moga prijatelja Abdul-Rešida. A prijatelj moga prijatelja je i moj prijatelj.

Naravno, vrlo rado ću poslušati, - odgovorio sam mu.

- Rođen sam u Medini - Munevveri, gradu Allahovog Poslanika a.s., hvala Allahu. U vrlo bogatoj porodici. Otac mi je biznismen koji je i sam naslijedio od svojih veliko bogatstvo i radio je na njegovom razvijanju i umnožavanju. Djetinjstvo sam imao veoma sretno. Nije nam falilo ništa. Otac je vodio računa da svi steknemo dobar odgoj i obrazovanje. Moja braća i sestre, a ima nas devetero, stekli smo visoko obrazovanje na svjetskim sveučilištima. Svi vladamo engleskim jezikom i ima nas u svim branšama. Već sam nekoliko godina s boravkom u Istanbulu i zahvalan sam vladi predsjednika Erdogana, koji je privukao strane investitore u svoju zemlju, omogućivši im da razvijaju fime i projekte po veoma povoljnim uvjetima. Dodijelio nam je građevinska zemljišta besplatno, uvjetno da razvijemo neke poslove. A Turska je trenutno povoljna i sigurna zemlja za investicije.
Baš mi je drago da je tako. I sam ponešto znam o progresu i napretku Turske za vrijeme Erdoganovog političkog uspona. Bio sam ovdje početkom '80-tih godina i kada se poredi sadašnjost s tim vremenom, mnogo je pomaka na bolje, raduje me, - s osmjehom sam uskočio u riječ Adnanu.
Konobar nam je donio vodu i napitke, i naručili smo, po Adnanovoj preporuci jelo, čijim specijalitetom se ponosi ovaj restoran. A koliko se moglo primijetiti, elita se tu okuplja. Sve je blistalo u blještavilu svjetala, urednosti i boja. U pozadini se čula tiha glazba.

- Doktor Fikret, – trgnu me iz razmišljanja o luksuzu koji se čini i vidi ove večeri u ovome restoranu. Vidio sam u ovom restoranu mnogo porodica iz arapskih zemalja. Bilo je i Japanaca. Svi su bili lijepo odjeveni i predani uživanju.
Nije sva sreća u novcu i kapitalu koji se nađe na raspolaganju nekome od Božijih robova. Sreća je osjećaj radosti i zadovoljstva u duši. Sreća je vidjeti osmjeh na licu djeteta ...
I zastao je Adnan kod ovih riječi, a na licu sam mu vidio blagi drhtaj i tugu. Gledao sam ga i pomno slušao šta će mi još ispričati iz svoga života. Rekao sam mu da sam više puta bio u gradu njegovog rođenja.
- Doktor Fikret, - nastavi Adnan svoje kazivanje: – Kada sam završio studij, roditelji su mi tražili da se oženim. I sam nisam imao ništa protiv. A imao sam i ljubav već tada. Kod nas se puno gleda na ugled porodice iz koje će se neko oženiti. Tu roditelji imaju prvu i zadnju riječ. Za mnoge supružnike, koliko znam, ne bude baš to njihov najsretniji bračni izbor. U mome slučaju nije bilo tako. Nudžud, moju buduću suprugu, sam upoznao još dok smo bili u srednjoj školi. Razmjenjivali smo pisamca i poruke. Pisali stihove jedno drugom. Nudžud je postala hafiza Kur'ana časnog u svojoj 14-toj godini. Završila je medicinu, specijalnost ginekologiju. Njezina ljubav prema djeci je velika. Kada smo bili mladi i zaljubljeni, u to vrijeme smo se kao dva najsretnija Allahova stvorenja družili i gledali. Bili smo puni snova, čežnji i želja.

- Došlo je vrijeme naše svadbe. I moj otac i njezin otac su vrlo uticajni ljudi u Medini, tako da je svadbena svečanost bila na najvišem nivou. Rekao bih samo koliko je ministara bilo iz Vlade KSA na našoj svadbi.. Čak je i njegovo veličanstvo kralj Fahd b Abdul Aziz poslao specijalnog izaslanika. I napisao mome ocu čestitku, koju čuvamo u kolekciji naših spomenara. A da ti ne govorim o čestitkama i delegatima iz obližnjih zemalja Zaljeva. Doktor Fikret, od svega toga meni se najviše svidjelo da je otac od moje drage Nudžud, rečeno među nama, uz njezinu ideju, na dan naše svadbe organizirao ručak za svu djecu jetime, djecu bez roditelja, u najvećem restoranu u Medini i Munevveri. Toj djeci su uručeni specijalni darovi, a njihov broj je bio veći od 700. Ne želim te zamarati s više informacija o našoj svadbi, ali je naša svadba bila dotada nezapamćena u Medini.

- I počeo je naš željeni život zajedno. Otac nam je pripremio za naš bračni život posebnu vilu u najboljem kvartu Medine. S balkona možemo gledati u munare Poslanikove a.s. džamije i mogli smo slušati ezan za svaki namaz. A za uređenje bašče i cvijeća, otac je angažirao firmu iz Andalusije, koja je uredila bašču po uzoru iz Al-Hambre, sa raznovrsnim cvijećem i šadrvanom.. I tako su nam dani prolazili u radosti i u sreći, a mi bili zahvalni Allahu dž.š. na svim blagodatima kojima smo bili okruženi. Subotom u jutarnjim satima išli smo u zijaret džamiji Quba. Tamo smo klanjali po dva rekjata, odmarili se, prošetali palmovikom i vraćali se svome domu. Kada bih trebao da putujem poslovno, jedva bih čekao povratak s putovanja. Kući, mojoj ženi. Uvijek sam donosio Nudžud poklone. Znao sam što je je posebno radovalo. Jednom, kada sam joj iz Sarajeva donio s Baščaršije ručno specijalno izrađenu džezvu i komplet za kahvu, ona se mnogo obradovala. Pitala me o Bosni, o opsadi Sarajeva, o djeci i jetimima Bosne. Ma o svemu. I uvijek mi je prije moga putovanja davala određenu svotu novca, zamolivši me da podijelim sadaku za nju. Kada vidim nekoga u potrebi da ga obradujem njenom sadakom.


Konobari su nama servirali večeru: bilo je, ma nema čega nije bilo, na stolu našem, što se kod nas kaže. Adnan je u zanosu pričao. Rekao je: “Tefeddal ja doktor! Bujrum...” I iskazao želju da nastavi svoju priču. Imao sam dojam da je osjećao veliku potrebu da se s nekim ispriča. O meni je znao puno, jer je dugo radio s mojim prijateljem Abdu Rešidom i očito da su često uz kafe-pauze pretresali teme o životu na Zapadu i Orijentu. A obojica su imali i jedno i drugo iskustvo. A i ja također sam imao životno iskustvo i teme slične njihovim.

- I tako su tekli dan za danom, a mi smo uživali momente naše sreće, ljubavi i zanosa. I prošla je godina. Jednom nam je bila u posjeti moja mama. Nakon što je otišla, primjetio sam na čehri moje Nudžud neku nit tuge. Nisam mogao da ju ne upitam: - Šta joj je, da ja vidim neku nit tuge na licu moje ruže?
- Ništa, ništa, ubrzala je s odgovorom Nudžud.
Tu večer, dok smo šetali u našoj bašči među cvijećem, rekla mi je:
“Adnane, tvoja mama me svaki puta, kad dođe nama, prvo pogleda u stomak. Ne kaže ništa, ali čitam iz njezinog pogleda kao da me pita, zar nema još? A mene, poslije tog majčinog pogleda, onda obuzme neki strah i istovremeno tuga.”
Ja sam onda moju Nudžud tješio. Mada me i samog počelo mučiti to pitanje njene majke. Moje radne kolege me pitaju svaki dan o tome. A ja skrenem temu nekom šalom ili primjerom. Već su mi i nadimak dali Ebu Halid ili Ebu Lejla; zavisno čime će nas Allah prvo počastiti. Nema generacije u Medini, a da im roditelji nisu pričali o Halid b Velidu i njegovoj ljubavi prema Lejli. I meni moji hoće da budem ili Ebu Halid (Otac Halidov) ili Ebu Lejla (Otac Lejlin).
- I tako smo ti mi, moj dragi doktor Fikret, proveli četiri godine u iščekivanju radosne vijesti o trudnoći, koja nije dolazila. I već smo se spremali za najgore. Nudžud je puno učila Kur'an, a bila je angažirana na klinici Islamske bolnice u Medini kao šef odjela ginekologije. Ljubav naša nije prestajala, ali je osjećaj čežnje za potomstvom postajao postepeno mora koja nam je crpila snagu. Mama je, kad god bi došla kod nas u posjetu, zagledala se u stomak moje supruge. Njene sestre su već na svoj način pričale o ovoj našoj nesreći. I svakim danom tuga na licu moje Nudžud je bila veća, a tragovi tuge su u njoj sve veći nestajali.
Tako su prošle tri pune godine. I jednu večer poslije jacije namamza Nudžud me pitala da li bismo mogli o nečemu razgovarati. Bila je pritom potpuno ozbiljna i spremna da donese vrlo važne odluke. Znao sam joj to po licu. Rekao sam da možemo razgovarati. Predložila je da sjednemo na balkon. Bila je topla ljetna noć. Vidjeli smo svjetla s minareta Posanikove a.s. džamije. Mir je počivao nad gradom Allahovog miljenika. Posluga je već bila pripremila čaj i kolače. Sjedili smo i šutjeli nekoliko minuta. Onda je Nudžud počela govor. Rekla je:
“Dragi moj mužu! Teško mi je ovih momenata. Ipak sam imala nadu da će nas Allah počastiti potomkom. No, Njegov kader je nešto drugo. Danas mi je na uvid stigao nalaz iz Londona. Zbog, u djetinjstvu preživjele jake upale oba jajnika, vrhunski svjetski stručnjaci su potvrdili da ja ne mogu biti majka. Majka mi je pričala da je to bilo one godine kada je Medinu zadesilo veliko nevrijeme i poplava iz koje sam ja i nekoliko mojih drugarica jedva spašene. Bujica je nosila sve pred sobom, mi smo pola dana bile zatočene u prizemlju naše vile, a voda nam je bila do prsa. Naša je sreća bila da je naša maca Liya toliko vrištala i grebala po prozoru i da ju je vrtlar Malik čuo i tako su nas spasili. Mati mi je pričala da sam bila u temperaturi sedam dana i dan noć. Da sam buncala i stalno dozivala macu Liyu. Allah dž.š. je objavio:
„On dariva kome hoće mušku djecu, a kome hoće žensku A koga hoće ostavlja bez potomstva. On je mudar i moćan.“(Kur'an.)
Ja znam kolika je tvoja želja da imaš sina ili kćerku, kao i mnogi tvoji vršnjaci. Pa sam htjela da s tobom pričam o ovome. Šta nam je činti? Ako hoćeš da mi daš talak, ili rastavu braka, prihvatit ću. Šta ću? Prihvatit ću i da oženiš drugu, ne mogu i ne želim te spriječiti da ne osjetiš radost očinstva. A jeste da se srce kida i da me ljubomora grize danima i noćima. Noćima mi je pred očima lik časne Sare, supruge našeg pretka Ibrahima a.s. Znam njezina osjećanja sada bolje nego prije. Dozvolila je Ibrahimu a.s. da oženi robinju Hadžeru, ali ga je pritom zamolila da ne bude tu s njom i da Hadžeru odvede daleko od nje. I odvedena je Hadžera u neplodnu dolinu gdje će biti Časni Bejtullah. I tako su došli njegovi potomci, naši preci. Borila sam se ovih dana i lomila ovim pitanjima. Do tebe je. Što god predložiš, naći ćeš me strpljivom. Ja te volim. Ništa se u mome srcu prema tebi, dragi moj mužu, nije promijenilo. Osjećam u srcu onaj žar ljubavi koji sam imala još od naših školskih dana kada smo razmjenjivali cedulje i na njima ispisivali želje naše, zavijene tajnim simbolima, nama samo znanim. I ne mogu biti nezahvalna na blagodati ovih osjećaja.

- Slušao sam riječi moje drage Nudžud i nisam mogao ništa reći. Šutio sam. Osjećao sam nemoć. Želio sam da ona bude sretna. Tri godine smo u braku. Nikad ni jednom gestom Nudžud nije učinila ništa što bi me povrijedilo. Svaki put, kada bi se vraćao s putovanja, radosno bi me dočekala. Bila je predana ibadetu. Učila je Kur'an puno i često. Najčešće me pitala o djeci iz mjesta koja sam posjećivao. Pitala me da li su djeca sretna? Kako im izgledaju oči? Čime se djeca igraju? Jesam li se raspitivao o jetimima? Ima li organizacija i dobročinioca koji ih traže? A ja bi joj pričao o svemu tome. Ona me slušala i upijala je svaki moj moj opis i svaku riječ. Govorio sam:“Bože dragi, kolika je njezina ljubav prema ovim malim bezgriješnim stvorenjima! Rekao sam joj da su i moja osjećanja ostala nepromijenjena. Volim je. Osjećam se sretnim u njezinoj blizini i društvu. Zahvalan sam Allahu što nas je spojio. A to što nam Allah dž.š. još nije podario potomstvo, tu ne možemo ništa učiniti. Božiji kader se provodi. Mi smo Allahovi robovi i zadovoljni smo Njegovim kaderom.
Onda se opet ona uozbiljila i spremala se da me pita nešto što je, pretpostavljam, od ranije već smislila. Upitala me:

“Dragi moj Adnane, radosti mojih očiju, da li bi ti imao šta protiv da sebi adoptiramo dijete? Mislim da bi nam život bio ispunjeniji većom radosti i sadržajima. Allah dž.š. podario nam je nafaku. Imamo u izobilju svega. Ja ću se brinuti o djetetu. Ti nećeš ništa osjetiti. Potrebna mi je samo tvoja saglasnost.“

I tako smo tu večer donijeli odluku da predamo zahtjev za adoptacija djeteta.
Zakazali smo termin, pribavili svu potrebnu dokumentaciju, i priložili smo zahtjev. Sreća je da smo imali svojih poznanika u ustanovama nadležnim za adoptaciju djece. Tako da je naša prijava brzo prihvaćena. Rečeno nam je da ćemo biti obavješteni kada im se dodijeli dijete za adoptaciju.


Ovdje je Adnan napravio kraću pauzu, s pričom, večerali smo i onda je nastavio.

I znaš, moj prijatelju, koliko smo čekali? Od kada smo predali zahtjev za adoptaciju, prošle su pune dvije godine. Tek u trećoj godini smo dobili pismenu obavijest da imaju na raspolaganju muško dijete, skoro tek rođeno i spremno za zbrinjavanje. Možeš sebi zamisliti koju je radost Nudžud osjetila kada je to pismo došlo! U našem su domu već odranije bile izvršene sve pripreme za prijem djeteta.. Tri služavke smo stavili na raspolaganje. Dječiju sobu opremili smo svim potrebnim stvarima za novorođenče. Nudžud je nadgledala svaki detalj i ništa joj nije promicalo. Moralo je biti sve u najboljem redu. Već je prošlo pet godina od našeg vjenčanja. Preko njezine familije Nudžud je dobavila dojilje iz nekoliko sela oko Medine. Smatrala je da je mlijeko dojilja beduinki zdravije za razvoj djeteta od dojilja koje su živjele u gradu. I zaista se u našem domu osjetila promjena. Radosti mojoj Nudžud nije bilo kraja. Obavili smo ceremoniju akike i nadjeli ime djetetu. Majka od adoptiranog djeteta je preselila, umrla prilikom porođaja, a muž joj je poginuo na ratištu u nekoj zemlji. Nije ta majka djeteta imala od rodbine nikoga ko bi mogao preuzeti skrbništvo nad djetetom. Tako je jetim dijete predato ustanovi koja se bavi pitanjem adoptiranja djece. Kasnije će Nudžud saznati još podataka iz pisma koje je majka djeteta čuvala od svoga muža. A o tome ću ti pričati kasnije.

Meni je bilo interesantno slušati Adnanovu priču. Razmišljao sam o nekoliko tema dok sam slušao ovu njegovu životnu priču. O pojmovima sreće i nesreće. O blagodatima koje Allah daje svojim robovima. O kušnjama, također. Večeru smo polahko privodili kraju, a na licu Adnanovom čitao sam želju da mi priču ispriča do kraja. Konobari su počeli servirati slatko i čaj. Adnan je nastavio s pričom, a ja sam ga pažljivo slušao. Vremena smo imali. Restoran je bio skoro pun. Adnan je nastavio pričati svoju životnu sudbinu.

- Ti dani sa djetetom u našoj kući su bili popunjeni radosti i srećom u našem zajedničkom životu. S djetetom kome smo dali ime Halid, naš dom je postao dom sreće, ljubavi, radosti i smijeha. Nudžud je nosala na rukama Halida, ljubila ga, privijala ga na grudi, pjevušila mu u lice. Čim bi dolazila s posla, prije bilo čega drugog tražila je od posluge da joj ga donesu. Bilo mi je ugodno gledati tragove sreće na njezinom licu. Prošlo je tako već šest mjeseci. Jednog dana naša sluškinja Hatidža nam je rekla da nam ima nešto reći. Djelovala je zabrinuto. Rekla nam je da je primjetila nešto čudno kod Halida. Primjetila je da uopće ne reagira na zvukove bez obzira kako bučni bili a posebno na sve zvukove koji dolaze s leđa ili s bočne strane. Iskazala je bojazan da nešto sa sluhom nije u redu kod Halida. I ispostavilo se da je to tačno. Nakon detaljnog ljekarskog pregleda ustanovljeno je da kod malog Halida neki poremećaj u centru za sluh. Onda se desilo nešto zbog čega sam se postidio puno. I danas kad se sjetim toga bude me stid. Nudžud me upitala:
- Šta ćemo sada Adnane?
Ja sam rekao: “Pa da ga vratimo tamo odakle smo ga uzeli!”

Bez ramišljanja izletio je moj odgovor. A ona se uozbiljila i rekla tako odlučnim tonom:
“Ne, pa nije to igračka koju kupiš u supermarketu i koju, ako ti se ne sviđa, možeš vratiti kada hoćeš!“ Postidio sam se. Bila je u pravu. Radi se o živom biću. O djetetu! I to o lijepom djetetu s crnim pametnim očima. O bezgriješnom biću. I sad kad smo ga dobili, ja bio predložio da ga vratimo nazad. Nudžud se bila uznemirila, a ja sam se postidio.

Onda su uslijedili ljekarski pregledi. Glavni otorinolaringolog u Medini je dijagnosticirao da je organ sluha mrtav. Ne daje nikakava signala. Tako da dijete ako ostane u takvom stanju, ostat će cijeli život gluhonijemo. Mora da je neko u familiji imao sličnu situciju. Nismo znali reći na to ništa, jer nismo imali podataka o roditeljima. Ali postoji mogućnost operativnim zahvatom presiđavanja vještačkih ušnih četkica. Ako se uspiju te četkice primiti, mogao bi se sluh djetetu povremeno razviti. Ali zato bi trebalo putovati vani. Još nam je rekao da u Jordanu ima specijalna klinika i da uspješno rade takve i slične operacije ugrađivanja tih četkica. Ova informacija je za Nudžud značila naše drugačije razmišljanje. Drugačije, na neko vrijeme. Nudžud je bila spremna na svu žrtvu samo da Halidu našem malom bude dobro.


Naša večera se bližila kraju, a Adnan je još bio željan da mi priča šta je bilo dalje. Obećao mi je poslati slike i pismo WhatsAppom čim stigne kući, a ja do hotela. I dogovorili smo da se još jednom vidimo na kafi dok sam u Istanbulu. Osjećao sam kao da je od Boga bilo dato da upoznam ovako finog insana. Razmišljao sam puno te večeri o različitim sudbinama ljudi. Nekome je darovana blagodat imanja, ali nema zdravlja, neko opet ima zdravlje, a nema imetka, neko ima puno djece, a neko nema ni jedno. Jedni ubijaju djecu nevinu, drugi su radosni kada prate njihov razvoj i uzrast. Sve je to u životu tako. Bila je već ponoć prošla. Ulicama u Istanbulu se još moglo vidjeti prolaznika. Metroi su bili još uvijek puni. I ja sam od Aksaraya, u razmišljanju o svemu ispričanom, stigao do stanice Sultan Ahmet i vraćao se u hotel. Razmišljao sam i o dobroti ljudi iz Medine. Njihova dobrota se osjeti u čehri, u njihovoj vanjštini, u glasu, u svakom postupku. Njihovi preci su bili Ensarije - pomagači vjere i Poslanika a.s., a Adnan je jedan od tih. Osjećao sam se radostan što sam upoznao ovakvog insana. Hvalio je moga prijatelja Abdu Rešida, s kojim se znam još od medresanskih dana. Dok sam se pripremao da legnem mobitel je signalizirao da mi stižu poruke. Pogledao sam. Bile su od Adnana. Nisam mogao odoliti da ih ne otvorim i pogledam. Bio je nekolio slika dječaka Halida i uslikano pismo na nekoliko stranica, ispisano lijepim arapskim slovima u zgusnutim redovima. Adnan mi je još naznačio da je to pismo koje je dobila njegova supruga Nudžud. Pismo je dobila zajedno uz arhivu od dječaka Halida. Pismo je pisao njegov otac dok još nije bio ni rođen Halid. Pismo je upućeno njegovoj supruzi. Iz njega će mi biti još jasnija slika onoga što mi je Adnan za večerom pričao.

Evo teksta toga pisma:
Bismillahirrahanirrahim
Hvala Allahu, Milostivom Samilosnom. Hvala Njemu koji me počastio snagom i hrabrošću da mogu štititi slabe i braniti nemoćne od nasrtaja silnih nevjernika. Hvala Allahu koji mi u srce usadio ljubav prema džihadu i podario mi taj osjećaj u srcu i duši da taj osjećaj kao blagodat i Božije davanje ne bi mijenjao ni skim i ni zašto. Hvala Allahu Koji je objavio:“Zar smatrate da je onaj koji poji hodočasnike vodom i koji vodi brigu o Časnom hramu ravan onome koji u Allaha i Onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovom putu bori? – Nisu oni jednaki pred Allahom.“ Hvala Allahu Koga molim da me počasti šehidskom deredžom.

A zatim!
Draga moja Džemila! Možda, ako i kada budeš čitala, ove moje riječi ja neću biti na dunjaluku. Svi mi predosjećaji govore to. Pred nama je veoma teška borba. Naš komandant Salahuddin El-Bosnevi je odredio mene i moje saborce za proboj. Imao sam veoma lijepo snoviđenje. Nadam se da je to to. Vidio sam sebe u predjelima Dženneta, sa mojim drugovima koji su ranije pali kao šehidi. Svima su nama darovani bijeli konji, s krilima, koji nas po Džennetu brzinom svjetlosti do željene tačke nose. U jednoj akciji u brdima Bosne, prije one moje posjete tebi, jedva sam preživio detonaciju kojom smo bili zatrpani. Od tada na desno uho nikako ne čujem.
Bili smo skupa. Ako Allah nam podari potomka, a ja budem šehid, dodijeli mu moje ime. I dužnost ti je da mu pričaš o ocu, koji je otišao da brani potlačene. Naša borba je čista. Mi se borimo u ime Allaha dž.š. Mi štitimo nejač. Neprijatelji se nas puno boje. Mi se smrti ne bojimo. Mi idemo i jurišamo s tekbirima naprijed. Gdje naše jedinice naiđu, neprijatelji se razbježe. Ako se ne vratim, neka znaš da će naš komandant Salahuddin El-Bosnevi znati gdje mi je mezar. Činim dovu Allahu da nas nagradi Džennetom i ako nam podari potomka, neka bude na stopama naše čiste borbe. „Allah voli one koji se čvrsto bore u saffu kao da su bedemi olovni.“ Bosna je lijepa zemlja. Naša braća muslimani su u velikoj opasnosti. Mnogi od njih su bili zaboravili propise svoje vjere, ali im je vjera u srcima ostala čvrsta. Oni se brane od žestokih neprijatelja. Mi im pomažemo. Molim Allaha da imaš i ti udjela u mome dobrom djelu borbe na Njegovom putu. Ako mogneš, dođi mi nekada u zijaret kod kabura moga. Znam da ću znati za tvoju posjetu. Ako ne mogneš moj kabur zijaretiti, zaduži nekoga od naše rodbine da kabur posjeti. Emanet koji nosim od oca moga, ostavit ću kod svoga komandanta Salahuddina El-Bosnevija. On će biti upoznat s njim. Ako odem u Džennet prije tebe, čekat ću te. Ostavljam te u emanet Allahu našem Gospodaru Milostivom, Samilosnom! Tvoj Halid Ebu Dudžane El-Medini!

Završio sam čitanje ovoga pisma i onda su mi misli navrijele i san nije htio na oči. Razmišljao sam o različitim sudbinama ljudi. Razmišljao sam i o našem komandantu dragom Salahuddinu El-Bosneviju. Poznajem ga veoma dobro. Koliko se ličnosti prepleće i provlači i kroz njegov život. Jedva sam čekao iznova susret sa Adnanom.

Kahva s Adnanom na Pierre Loti

Za dva dana nakon naše večere dogovorili smo kafu na brdu Pierre Loti iznad Eyup sultan u Istanbulu. Dogovorili smo termin da se nađemo na ikindiji namazu u džamiji sultan Ejup. Poslije namaza da se penjemo žičarom na brdo Pieere Loti na kahvu. Odatle se pruža lijep pogleda na Zlatni rog i dobar dio Istanbula. Zaista pravi ambijent za prijateljski sastanak. I za divan pogled sa brda na Zlatni rog, Bosfor i na Istanbul.
Kada smo sjeli u bašču i čekali konobara, Adnan mi reče: “E moj doktor, kada god ovdje pijem kahvu sjetim se Trebevića i pogleda na Sarajevo. A sjetim se i Uhuda iznad Medine, moga rodnog grada. Poručili smo kahve, mineralne vode i po tufahiju. Upita me Adnan:
- „Jesi li pročitao pismo?“
Jesam, odmah,
- rekoh.
I rekoh mu da me se posebno, duboko dojmilo. Da me je pismo dirnulo.
Znam Salahuddina El-Bosnevija, - spomenuh mu.
„Znam i ja“, - odgovori mi. „Bio sam s njim.“ „Koji je to insan!“ - reče mi. „On ima lavovsko srce. Rođen za lidera i komandanta. Morao sam ga potražiti. Nudžud bi me skalpirala da ga nisam našao. Bilo je to prije tri godine. Imao sam emanet i zapovijed moje Nudžud da pronađem tog čovjeka. Ali doći do njega nije bilo teško. Zamišljao sam da će procedura biti teža i da neće biti jednostavno doći do takvog čovjeka. Preda mnom sam zamišljao komandanta, s dugom kosom, bradom, s opasanom sabljom i s pratnjom od nekoliko desetina vojnika oko njega koji su na svaki mig bili spremni poginutu za svoga lidera. Međutim, kada sam dogovarao termin s njim, tako je sve bilo jednostavno i lahko. Nisam u početku mogao povjerovati o kakvom jednostavnom čovjeku se radi. Dogovorili smo da se vidimo u Sarajevu nakon podne namaza pred Begovom džamijom. Prepoznali smo se lahko. Ja očekivao vojnog komandanata, a ono predamnom je stajao skroman, jednostavan čovjek s crnom kapom na glavi, u odijelu i s bijelom košuljom, nasmijane čehre, nasmijanoga lica. Kada smo se rukovali, osjetio sam snagu njegove pesnice. S osmjehom na licu mi je govorio:
„Ehlen ve sehlen ehi el-kerim!“
Prije nego ću komandanta susresti, čitao sam puno o njemu i o njegovoj borbi za odbranu Bosne. Radovao sam njegovoj časnoj borbi i uspjesima. Za njega veoma dobro znaju u arapskom i islamskom svijetu. On je po svojoj borbi, po domoljublju bosanskom, pravi sljedbenik Alije Izetbegovića. I njegov nasljednik, ako Bog da.

Uskočio sam u riječ Adnanu rekavši mu da sam imao čast biti učenikom Gazi husref begove medrese s Salahuddinom El-Bosnevijem i da smo bili u istom razredu. I da se slažem s njim o harizmi i liderskoj ulozi komandanta. Adnanu je bila draga ta moja informacija.
Svratili smo zajedno, ja i Salahuddin El-Bosnevi, u restoran Konjali blizu Begove džamije. Moja želja je bila da saznam gdje je ukopan šehid Halid Ebu Dudžane el-Medini. El-Bosnevi je trebao znati o tome. Poručili smo jelo i počeli razgovor. Ja sam mu se prvo predstavio mojom kraćom biografijom. U toku moga predstavljanja ja sam već shvatio da je El-Bosnevi bio već upoznat o meni preko službenika atašea za kulturu ispred ambasade KSA. Ja sam, naime prethodno, preko tog službenika tražio kontakt s komandantom Salahuddin El-Bosnevi. El-Bosnevi je bio ozbiljan i odmjeren u govoru. Ljubazno me upitao:
„Brate Adnan kako ti mogu pomoći?“
Usput me upitao kako poslovi u Turskoj? Jesi li zadovoljan otvorenošću turske vlade spram stranih investitora? Izmijenili smo nekoliko rečenica o tim temama. Vidio sam, doktor Fikret, da komandant Salahuddin El-Bosnevi se veoma lahko i tečno služi arapskim jezikom, vidi se da je živio u arapskom svijetu. Kada sam mu to rekao, osmjehnuo se i rekao mi:

“Moj brat Ahmed je profesor arapskog jezika i u medresi morao sam posebno posvetiti pažnju ovome predmetu. Kasnije sam kroz studij na Al-Azheru dobio šansu, pa sam mogao dobro naučiti arapski jezik.
Onda sam mu spomenuo što je to što me interesira. Rekao sam mu da smo usvojili dječaka. Kasnije smo iz pisma, koje nam je došlo u posjed od majke toga dječaka, saznali da je njegov otac položio život u Bosni, inša'Allah kao šehid. I da bi mi želja bila da posjetim njegov mezar. I da još štogod saznam o tom šehidu, ocu našeg usvojenog djeteta. Komandanat El-Bosnevi je bio već prethodno pripremljen za ovaj naš razgovor. Rekao je:

“Brate Adnan, mudžahid Halid je bio od istinskih boraca mudžahida. Družili smo se za vrijeme rata. Bili su to momci „ruhbanu llejli ve fursanu nnehari.“ - „Noću predati ibadetu danju zauzeti borbom.“ Njihov doprinos odbrani Bosne je veoma veliki. Naš narod im nikada to ne smije zaboraviti. Kako je naš narod nespreman dočekao agresorski rat, da nije bilo ovakvih boraca koji su nam pomogli, pitanje je kakav bi ishod rata bio sada. Duboko vjerujem da Allah dž.š. izvršava Svoje obećanje. „Zaista Allah neće dati da se izgubi nagrada dobrih.“ Ko se bude bojao Allaha, dat će mu se od Allaha izlaz iz svake situacije. I Allah će ga opskrbiti odakle se i ne nada.“ Allah štiti vjernike i on je sa dobročiniocima.“ Komandant Salahuddin El-Bosnevi je govorio ajetima Kur’ana Časnog.

Rekao mi je:
“Brate Adnane, ispričat ću ti ono što znam i čega sam bio svjedok i sudionik. Halida Ebu Dudžanu sam volio. Uvijek mi se sa osmijehom obraćao i stalno govorio: Komandante za svaku akciju, na mene prvog računaj. Mi smo najvičniji u prvim probojnim linijama. Tu smo mi svoji na svome.” U početka rata on je bio ranjen u jednoj akciji. Od jake detonacije protivtenkovskih mina, sluh mu je oštećen. Ali mu nije bilo žao zbog toga oštećenja. Govorio je u šali, da će manje slušati grijehe. Sjećam se da mi je govorio poslije jedne posjete svojima, da je imao želju da ga Alalh opskrbi potomkom koji će se boriti na Allahovom putu. Ja sam mu govorio: “Neka ti Allah usliša dovu.“

Brate Adnane, poslušaj sada šta ću ti ispričati. Nama su se za vrijeme rata dešavale čudne stvari, koje ni do dan danas ne mogu razumjeti. Uglavnom, imali smo velikih počasti i kerameta. Ti znaš ajet u kome Allah dž.š. kaže:“Zaista Allah voli one koji se bore na Allahovom putu. U saffu kao da su bedemi od olova.“ Ili: „Ako Vas Allah pomogne, niko vas poraziti ne može.“ Bili smo jedne prilike u Travniku. Spremali smo se da oslobodimo Vlašić. Bila je zima. I to žestoka zima. Mi smo često uspijevali prići neprijateljima odakle su nam se najmanje nadali. I tu je bila naša prednost. Nekada je dovoljno bilo da se naši borci samo probiju do njihovih položaja i oni bi se kao prestrašena djeca razbježala. Meni se u komandu najavila jedna žena malo čudnog izgleda. Ja sam je primio na razgovor. Požalila se da je bolesna i da misli da ima sihir ili da je urečena. Pitala je da li joj možemo pomoći. Ja sam joj rekao da lično ne učim rukju, ali da ima snimljenih ajeta na audio kaseti pa sam joj preporučio da to sluša i možda će joj biti bolje. Onda mi je rekla da ona ima neke vizije i da joj se pokažu neke pojave i stvari. I da se sve te vizije ostvare. Onda mi je rekla: “Komandante Salahuddine El-Bosnevi, znam ja da si ti sa obale Drine i znam o tebi više nego što možeš misliti. Dobar si čovjek., jer te Allah štiti. Znaj da ćete imati napad na Vlašić u utorak. Imat ćeš sedam šehida u toj akciji. Vidjet ćemo se mi opet.”

I ta je žena otišla. Nisam joj njeno predskazanje uzeo za ozbiljno. Mislio sam da je bolesna žena. Da sebi nešto umišlja. Kada je riječ o vojnim akcijama, kada će biti napad, to se krilo kao vojna tajna i vrlo mali broj boraca je mogao znati informaciju o tome. Kada mi je ona žena to govorila, bio je petak . I stvarno, vrlo kratko vrijeme prije utorka, dobio sam obavijest da spremim borce. Išli smo u noćnu akciju. Potrebna je bila određena niska temperatura da se snijeg zaledi, kako bi prešli minska polja i došli neprijatelju odakle nam se najmanje nadao. Preko minskih polja, po zaleđenom snijegu. I stvarno, desilo se ono što mi je ta žena rekla. Akcija je bila u utorak i izgubio sam šest mojih boraca u njihovoj borbi za oslobađanje za nas važne kote. Među šehidima je bio i Halid Ebu Dudžane i još njegova tri najbolja prijatelja. Tijelo jednog od njih bilo nam je ostalo i poslao sam specijalce nakon tri dana od njihove pogibije da poginulog izvuku.

Poslije toga, nakon nekoga vremena pojavila se opet ista ženska osoba i rekla mi: “Jesi li vidio Salahuddine El-Bosnevi da je bilo onako kako sam ti rekla? A ti nisi vjerovao.” I onda mi je ponovo rekla: “Znam šta te sada muči i misliš da ne možeš to riješiti. Ja ću ti reći. I kada mi je rekla, ostao sam zatečen i u čudu. Navirala su mi pitanja, kako zna? Odakle njoj takvo znanje? Gledao sam je u lice i čudio se. Ni danas sam ne znam da li se ustvari radilo o insanskoj osobi, o džinu ili nekom od Allahovih stvorenja,. To mi do danas ostaje tajna. Imala je ta žena neki čudan sjaj u očima i imao sam osjećaj da mi čita misli. A o čemu se radilo? Moji borci iz islamskog svijeta, koji su nam se pridružili, kod mene su ostavljali emanete na čuvanje i svoju putnu dokumentaciju. I baš su mi tada trebali pasoši i emaneti grupe koji su postali šehidi. Iz vojne taktike, nastojao sam tu dokumentaciju da držim u tajnosti u svome stanu i samo je određeni broj osoba znao za to. U tome vremenu sam bio prisiljen da mijenjam nekoliko stambenih lokacija, jer su neprijatelji mene pratili i više puta granatirali stan gdje sam boravio. Radilo se o jednoj kožnoj torbici u kojoj su bili emaneti od ovih mojih boraca. I nisam znao gdje su mi ti emaneti bili. Ta čudna žena mi je rekla da se emaneti mojih arapskih boraca nalaze iza police s knjigama. Da je kožna torbica pala iza police s knjigama. I ako pomjerim policu s knjigama, naći ću tu torbicu. Odmah sam poslao kurira da to provjeri i bilo je tačno baš kao što je ta žena rekla. Sve to mi se nalazilo u gradu Konjicu nedaleko od Sarajeva. Tu je bilo sigurnije. Obradovao sam se nađenim emanetima i bio zahvalan Allahu dž.š. U toj torbi bile su veće koverte i na svakoj je pisalo ime i prezime vlasnika.



Otvorio sam kovertu na kojoj je pisalo Halid Ebu Dudžane el-Medini. Osjetio sam u tom momentu tugu i žalost za vrijednim mudžahidom. Sada šehidom. U koverti je bilo pismo, pasoš, nekoliko slika i još nešto zamotano u posebnoj maloj vrećici. U toj maloj vrećici bila je jedna flašica mirisa ambera. Miris me zapahnuo kada sam ju otvorio. Unutra je bio jedan lijepo oblikovan tespih i prsten. Prsten je bio neobične izrade. Od srebra s natpisom. Pokušao sam pročitati šta piše na njemu. Bile su tri riječi: Ni'mel El-Kadiru Allah! Riječi su poredane vertikalno. „Divan li je Moćni Allah! Otvorio sam i pismo.

Onda mi reče El-Bosnevi: “Adnane, ja ću te još danas odvesti na mezar gdje je ukopan šehid Halid Ebu Dudžane. Ove njegove emanete i stvari ću ti predati. Ti ih proslijedi dalje. I drago mi je da te Allahov kader doveo ovdje. Mi znamo da Allah dž.š. ne zaboravlja svoje robove. A šehidi su posebni kod Allaha d.š. I onda je El-Bosnevi uzdahnuo blago. Tako je duboko i blago uzdahnuo, da sam osjetio u uzdahu žal što i on nije šehid postao, šehadet postigao. Tako se završio naš razgovor. A ja ću ti poslati kopiju i pisma da vidiš šta je napisao šehid Halid Ebu Dudžane. Moja Nudžud će biti radosna zbog ove moje posjete i uspješno izvršenog zadatka.“


Ovim je završavao priču svoju Adnan o njegovim susretu s El-Bosneviem u Sarajevu. A naše vrijeme predviđeno za kahvu je isticalo. Sunce se ubrzano naginjalo Zapadu i mi smo još koji minut uživali u prizoru panorame s uzvišice iznad Sultan Ejupa Pierre Lotti i gledali ljepotu Istanbola a posebno zaljeva Zlatni rog. Razmišljao sam i o tom koliko se poštiva ashab Ebu Ejjub Ensarija, također Medinelija kao i Adnan. Razmišljao sam o tome upravo na ovom visokom brdu. I na ovome mjestu! On je bio domaćin Allahovom Poslaniku u Medini nakon njegove hidžre. Njegova deva je kleknula i spustila se pred vratima kuće Ebu Ejjub Ensarije. Rastali smo se ja i Adnan. Dok sam išao prema hotelu, razmišljao sam o pismu koje je Adnan obećao meni poslati. Jedva sam čekao da to pismo pročitam. Dogovorio sam se da ću s Adnanom ostati u vezi. Vrijeme našeg boravka u Istanbulu se bližilo kraju. Već smo se trebali vratiti u Minhen. Adnan mi se nije javio. Vjerovatno ga nešto spriječilo.
Bio sam u avionu. Letjeli smo prema Minhenu. Opet mi misao otišla na Adnana i na sve ono što mi je on ispričao. Dok sam o tome razmišljao i divio se ljepoti predjela preko kojih smo letjeli, kad mi telefon signalizira prijem poruke. Vidio sam da je od Adnana. Bilo je kraće pojašnjenje zašto mi se nije ranije javio. I bilo je pismo poginulog šehida na Vlašiću iz El-Bosnevijeve torbe. I poslao mi još nekoliko fotografija. Nisam mogao odoliti da odmah ne počnem čitati pismo. Već je bilo nekih pola sahata od našeg polijetanja. Pred nama je do cilja slijetanja još oko dva sahata. Počeo sam čitati pismo od mudžahida šehida Halida Ebu Dudžane el-Medinija. Evo pisma:

Bismillahirrahmanirrahim
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam posljednjem Allahovom poslaniku Muhammedu a.s. njegovoj časnoj porodici, ashabima i svima koji slijede negovu uputu do Sudnjega dana.
Draga moja Džemila! Kada budeš, i ako budeš, nekada čitala ovo moje pismo, znam da više neću biti na dunjaluku. Već su pune dvije godine kako se borimo na frontu u Bosni. Došli smo ovdje da branimo ugrožene. Mi smo potomci i nasljednici Halid b Welida. Našu radost i naše halove mogu samo razumjeti oni koji dožive ljepotu učešća u borbi protiv silnika i nepravednika. Mogu nas razumjeti i oni Bosanci koji nas sa velikom ljubavi i radosti ispraćaju kada naoružani idemo na linije. Mnogo je jetima čiji su roditelji nepravedno i mučki likvidirani. Najviše je žrtava bilo u prevarama. U puno mjesta neprijatelji su tražili od stanovništva da se predaju i garantirali su im živote i slobodu, pa bi ih onda likvidirali. Mi smo junaci islama. Idemo otvoreno i ne bojimo se sukobiti sa nevjernicima. Vidjeli smo ovdje i hrabrih bosanskih mladića. Takvi su svi u jedinici kod komandanta Salahuddina El-Bosnevija, u kojoj smo i mi. Oni su svi spremni poginuti za svoga komandanta i izvršiti svaki zadatak koji im se dodijeli. Oni kao i mi tekbirima jurišamo. Moć tekbira je velika. Mi to znamo. Naša je parola: Šehidi ili gazije. Pobjeda ili smrt. Hvala Allahu koji nas je počastio učešćem u odbrani potlačenih. Bosna je postala Bedr islama. Tu se bije bitka za opstanak islama. Ti znaš da smo mi došli ovdje da se ne vratimo. Bio sam radostan kada si mi javila da ćemo dobiti potomka. Ako bude sin, želja bi mi bila da ponese ime Halida b Welida. I nauči ga da zna ko je bio Halid Sejfullah. I neka zna da mu je otac poginuo u borbi za Islam. Imam emanet prsten koji mi je predao otac u emanet. Znaš da se nisam odvajao od njega. On se prenosi s generacije na generaciju do naše. Ovim pismom prenosim emanet na tebe da ga uručiš našem sinu i da ga poučiš šta ovaj prsten znači za našu familiju. To je prsten našeg pretka, halife Ebu Bekra Es-Siddika. On je bio najbliža osoba Allahovom Poslaniku a.s. Naši si ga vjerno čuvali. Prsten se prenosio s koljena na koljeno. Iako postoji mišljene da je tradicija njegovog prenošenja prekinuta za vrijeme najezde Mongola i divljih hordi Džingiz hana. Da se prsten bio zagubio, jer je, navodno, predak naš koji je prsten nosio i imao, navodno, po toj usmenoj priči - stradao. Njegov sin ga je nakon 19 godina našao. Ili je naručio da se izradi drugi s istim natpisom. Ni'mel-Kadir Allahu! Divan li je Moćni Allah! Nama su naši djedovi i očevi prenijeli obje ove verzije oko prstena. Uglavnom su riječi originalne koje su urezane u prsten! Taj prsten je evo boravio i u Bosni. I vidjeli su taj prsten samo izuzetni ljudi kao što je naš komandant El-Bosnevi. Vjerujem da je i bereketom ovoga prstena dolazila nam Božija pomoć u mnogim bitkama. Odlučio sam da prsten ne nosim sa sobom u ovu bitku na Vlašiću. Bojao sam se da ga ne izgubim. Neka naš sin bude dostojan čuvanja tog prstena do svoga potomka kome će ga predati ako Bog da. Ako sin bude mogao, neka napravi koji hajrat u Bosni. Lično bih volio da negdje u blizini naših mezarova izgradi džamiju s velikom bibliotekom i neka toj džamiji dadne ime Ebu Bekra Es-Sididk. I sjeti me se Fatihom na svakom Bajramu. Ja ću Vas čekati u Džennetu, ako Bog da. Neka vam Allah bude u pomoći Kome Vas ostavljam u emanet. I nemoj plakati za mnom.

Esselamu alejkum!
Vaš šehid Halid Ebu Dudžane El-Medini.


Završavao sam čitanje ovoga pisma, a niz lice su mi same suze tekle. Do slijetanja u Minhenu samo sam šutio. Nisam mogao riječi progovoriti. Govorio sam u sebi: “Allah ti milost Svoju spustio, i želje ti ispunio!“

Nakon šest mjeseci od ovih mojih saznanja dobio sam poruke od Adnana u kojima me izvjestio da je njegova supruga Nudžud sretna i radosna što je njihov usvojeni sin Halid u Jordanu naučio govor i da mu škola ide u najboljem redu. Uz to ona ga podučava hifzu i da je na tom polju već prešao puno. Ona je kod notara napravila testament da određuje veliku sumu od njezinog kapitala za projekat gradnje džamije i biblioteke Ebu Bekra Es-Sidika koju ima nijjet da se izgradi u budućnosti, po mogućnosti blizu lokacije gdje je ukopan Halid ebu Dudžane el-Medini i da će to biti njihov vakuf. Nudžud je također ostavila u vasijjet Adnanu da mu ona želi da se oženi, po mogućnosti iz Bosne, i učila mu je dovu da osjeti sreću očinstva. I rekao mi je da je već razvio neke projekte biznisa u Bosni i da je u kontaktu s komandantom Salahuddinom El-Bosnevijem.



Autor: Dr. Fikret Arnaut



Ostali prilozi:
» OD RASTKA NEMANJIĆA DO DUŠANKE MAJKIĆ
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 30. April 2021 16:09
» RAFAEL ISRAELI - ANTISVJEDOK SRPSKE STVARI – GENOCIDA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 24. April 2021 18:16
» „NON-PAPER“ MUTIRAO IZ KUČANOVE TAJNE EPRUVETE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 23. April 2021 15:04
» DRUGARSKI POZDRAV I BRATSKI SELAM NERMINU NIKŠIĆU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 21. April 2021 14:41
» BANA: SEADE I SENADE – PREKRDAŠILI STE!
Bošnjaci.Net | 19. April 2021 01:01
» DOGOVORENA ZABRINUTOST ILI...?
Bošnjaci.Net | 12. April 2021 14:11
» REISU-L-ULEMA KAVAZOVIĆ: NAPADNUTI SMO!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. April 2021 13:08
» REAGIRANJE AKADEMIKA KURTĆEHAJIĆA NA STAVOVE MR. BEGOVIĆA
Akademik dr. Suad Kurtćehajić | 10. April 2021 16:04
» PROGLAS GRADA SARAJEVA: „ŽIVJELI NAŠI, SMRT NJIHOVIM“
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. April 2021 16:36
» SA NOVOM SNAGOM DO NOVOG USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE
Mr. sci. Džavid Begović | 08. April 2021 14:31
» AUTONOMNI MEDIJI KAO STUB DEMOKRATIJE
Lena Demirović | 05. April 2021 16:02
» VJOSA OSMANI-SADRIU IZABRANA ZA PREDSJEDNICU KOSOVA
Sahit Kandić | 05. April 2021 14:09
Ostali prilozi istog autora:
» „MEDINSKO NASLJEĐE“
28. March 2016 01:24