Autor: Said Šteta

SAID ŠTETA: Drugospomenutu u liku kritičara također neću imenovati iz samo jednog razloga. Želim da u mom sjećanju ostane častan novinar, koja je nakon 25.aprila 1993.godine, kada su svi članovi moje porodice odvedeni u logor, kao dopisnik radija Sarajevo iz Konjica izvijestila: “Selo Gorica je do temelja spaljeno a stanovništvo odvedeno u nepoznatom pravcu.” Meni, koji sam tada bio dvjesto kilometara daleko, ova rečenica je značila informaciju nakon koje evo i danas sakupljam činjenice.

Kako reče Hegel, “ono što je poznato nije samim tim i spoznato”. Šovinizam! Pojam se vezuje za ime Nikolasa Šovina, pristalice Napoleonove imperijalističke vladavine, mada se danas definiše dosta drugačije. Šovinizam je izraz mržnje prema drugim narodima, koja obuhvata vjersku, rasnu, etničku i političku netrpeljivost, te koja i dovodi do isticanja nadmoći i superiornosti onoga što jeste svoja nacija, narod, pripadnost, vjera, status, klasa, etnička grupa. U nekom užem smislu, poznat je i pojam muškog šovinizma, nastao kao termin borbe za ženska prava i jednakost, te se i danas osobe koje ne vrednuju žene kao jednake i kao sposobne na ista prava i slobode, nazivaju šovinistima. Kako sam ružno kritikovan, nakon kolumne u kojoj sam argumentovano branio postojanje Bošnjaka, da nisu izmišljen narod kako to tvrdi analitičarka, ne upuštajući se u dublju elaboraciju pogrešaka, kada kaže da je bilo bolje sredstva koja su utrošena za suđenje ratnim zločincima pred Sudom u Den Hagu, usmjeriti na obrazovanje. Zadržao sam se na ovom prvom, osjećajući se duboko povrijeđenim na najgori mogući način. Nije to bio samo šovinizam, već i fašizam.

Može li žena uistinu biti šovinista? Znam da će se upitati mnogi, kao što se i sam upitah nad izrečenim.

Prve, koja ne samo da vrijeđa svojim izjavama jedan narod, već dovodi u pitanje njegovo postojanje, i druge, koja se propinje na prste da progovori uvredama, samo onda kada se javi neko iz tog naroda, uz to nazivajući me šovinistom i primitivcem. Prvospomenutu ne imenujem jer moja opservacija iste, završena je onda kada sam potpisao kolumnu, kao što sve potpišem i nikad se ne krijem se iza inicijala ili pseudonima. Iako kolumna kao novinarski žanr, dozvoljava da se na satiričan način prozivaju javne ličnosti koji imaju manjkavosti u svome radu, ja pisanje iste temeljim na dokazima. Mogao sam iznijeti puno toga što bi oslikalo lik analitičarke u Sarajevu ali nisam, jer imam mjeru u komunikaciji spram žene, tom simbolu majčinstva, koji se ne tako rijetko samourušava. Na žalost!

Drugospomenutu u liku kritičara također neću imenovati iz samo jednog razloga. Želim da u mom sjećanju ostane častan novinar, koja je nakon 25.aprila 1993.godine, kada su svi članovi moje porodice odvedeni u logor, kao dopisnik radija Sarajevo iz Konjica izvijestila: “Selo Gorica je do temelja spaljeno a stanovništvo odvedeno u nepoznatom pravcu.” Meni, koji sam tada bio dvjesto kilometara daleko, ova rečenica je značila informaciju nakon koje evo i danas sakupljam činjenice. Barem tri godine borio sam se da unutar sebe pobijedim mržnju koja je nakon počinjenog zla mojim najmilijim, naprosto kao korov pokušavala da ovlada mojim bićem. Uspio sam je pobijediti. Iako spomenuta analitičarka dolazi iz naroda čiji su pripadnici počinili zločin kao nastavak UZP, nisam ni na trenutak pomislio da je mrzim. Sugerišem nesmotrenoj kritičarki da ne muti dodatno već zamućenu vodu koju je njena štićenica zamutila, kada me kritikuje: “Stvarno ne mogu vjerovati da na mom omiljenom portalu imao ovako loših komentara začinjenih muškim šovinizmom i primitivizmom.” Tako se svojim rukama gura u blato, i navodi na tvrdnju Abrahama Linkolna, da: “Nemam visoko mišljenje o čovjeku koji danas nije mudriji nego što je bio jučer.” Radeći na novom romanu u kojem promišljam o čovjeku i prolaznosti vremena, čvrsto oslonjen na misli Dželaludina Rumija, na um mi pade ova: ”Onaj čiji intelekt nadjača njegovu žudnju je viši od meleka (anđela); a onaj čija žudnja nadjača intelekt je niži od životinje.” i još dodajem, “Dobre je naravi onaj koji je strpljiv prema onima koji su loše naravi.” Kako bi “primitivizam” kojeg mi kritičarka također okači o vrat, razodjenuo u potpunosti, vratit ću se govoru kao datosti ljudima, jer neki u svojoj ishitrenosti često govor zamijene galamom. U prilog tome Platon kaže: “Govor je osnovni oblik neposredne komunikacije te tako i komunikacije uopšte. I tako mislim da će se, na isti način, lažnim smatrati govor koji kaže da postojeće stvari nisu, a da nepostojeće jesu”. Morebit se očekuje da na uvrede odgovorim uvredom. Tako bih pogazio sebe, svoje unutarnje biće koje sam sve ove godine njegovao, pored prolivene krvi i mržnje koja spram Bošnjacima ima kontinuitet. Biće koje i pored osporavanja njegovog jezika, identiteta pa i vjere, pokušava istinski živjeti Islam, u svom identitetu, unutar sebe. Tako uspijevam svoja skromna retorička umijeća, koja je kritičarka nazvala “šovinističkim i primitivnim” a da nije ni trepnula, nizati u priče ili ti pjesme na radost široke čitalačke publike. Kolumne pišem s mukom, i samo onda kada mi se dirne u srž, a to je identitet koji jeste, koji je povijesno veoma dugo, koji je potom cijelo stoljeće osporavan, i koji je sada. Identitet Bošnjaka koji izvjesna analitičarka, po direktivi ili svojevoljno, ili iz vlastite neukosti, ponovo negira. Čudi me da kritičarka nije našla za potrebno da sa pozicije koju obnaša uputi makar kurtoaznu rečenicu svojoj štićenici, da to što je kazala u Londonu naprosto nije uredu. Nije, ali je punih usta kazala da sam šovinista i primitivac. Ipak, hvala joj! Hvala joj, jer je svojim istupom dodatno raširila moje zjenice, da učim više i gledam dalje, strpljivo kako i činim. Vjerujem da je vrijeme najbolji svjedok. Zato neka vrijeme presudi i meni prije svih, ali i analitičarki i kritičarki. Na jednom starom satu u Oxfordu piše: „Vrijeme prolazi, ali se za njega polaže račun“. Ovim ću završiti i konačno apsolvirati naslov kolumne. Da, šovinizam je i onda kada obuče suknju. Ukoliko u svome djelovanju ima ičeg od onog što je navedeno u definiciji šovinizma, on je apsolutno isti nosio hlače ili suknju. Uostalom, zar nije svejedno da li je banku opljačkao muški ili ženski lopov? Zato sve tvrdnje izvan definicije šovinizma, posebno one tendenciozne, samo su obično valjanje u blatu.