Trojica nesrba koji su, po mišljenju SANU-a, učinili više za velikosrpstvo nego svi srpski književnici skupa

SEAD ZUBANOVIĆ: Zavist, pakost, zloba i ego su razlog što Bošnjaci još zadugo, za razliku od komšija i susjeda, neće pronaći svoj put prema budućnosti. Kada se pojavi neko sa novim, osnovano argumentovanim promišljanjem o bilo kome ili čemu, što odudara od dotadašnjih stereotipa, u startu biva osporen. Tim umišljenim autoritetima uopšte nije važna eventualna kolektivna korist. Ako u tom novonastalom radu nije moguće naći nekih grešaka ili pukotina, onda „naši“ vajni akademici, intelektualci uz pomoć režimskih novinari, blate i na živo siciraju autora.

Bošnjaci koji nisu, ni do današnjeg dana, uspjeli prepoznati Petra II. Petrovića Njegoša, Ivu Andrića i Mehmeda Mešu Selimovića, sigurno je da ne poznaju svoju prošlost, ali što je još gore, ni svoju vjeru! Trojica nesrba koji su, po mišljenju SANU-a, učinili više za velikosrpstvo nego svi srpski književnici skupa, još uvijek uživaju veliki ugled čak i kod mnogih bošnjačkih akademika kao i samog vrha Islamske zajednice. Nažalost.

A, zašto je to tako? Razloga je mnogo, ali da pokušamo objasniti bar one najbitnije. U prošlom društvenom uređenju nedjela trojice pomenutih autora su obavezno bila zastupljena kroz cjelokupno školovanje, od početka do kraja. Njegoševe genocidne stihove patološke mržnje prema islamu i Bošnjacima koji su pripadali toj vjeri, a on ih naziva „poturicama“ i karakteriše „gorim“ i od samih Turaka, napamet su morali znati i učenici sarajevske medrese. Buduće hodže su recitovale, zbog ocjene, stihove u kojima se govori da „zemlja zaudara Mu'amedom“ i „odža“ riče na ravnom Cetinju. Poslije ovakvih rečenica kasnije je bilo puno lakše i profesorima i đacima prihvatiti da im Meša Selimović, u svom romanu, kaže da mujezin imena Salih Tabaković, dok uči ezan na Begovoj džamije, zavija sa munare kao pas! U ista ta promišljanja se uklapa i vajni nobelovac Ivo Andrić koji otvoreno napisa i zapisa da ga itirira ova sredina smrada, loja, „lenosti“ i pokvarenosti. O njegovoj patološkoj mržnji prema Bosni i Bošnjacima, tadašnjim muslimanima, suvišno je trošiti riječi. Zar nije dovoljni samo pročitati do u najsitnije morbidne detalje opisani, tačnije prepisani, događaj nabijanje na kolac bosanskog pravoslavca.

Mehmed Meša Selimović je za sebe rekao:
- „Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj književnosti i naciji, a književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini ne priznajem za poseban jezik i književnost.“

Zar nije šizofrenično da IZ u Srebrenici, svake godine, organizujući ukop šehida, angažuje glumce koji citiraju Mešu!

Dojučerašnji prvi čovjek Crne Gore sada daje prednost crnogorskom kralju Nikoli (pa iako je po zlu u rangu zločinca Karadžića), zbog njegovog, navodnog, kosmopolitizma, nad šovinistički nastrojenim Njegošem, a historičar Bošnjak iz Sarajeva poručuje, braneći Njegoša, da se o njemu mišljenje može donijeti posmatrajući ga iz različitih uglova. On sigurno nije našao ugao u kome se krvlju, odnosno klanjem, pokrštavaju poturice koje ne pristaju da se taj čin, prisilne promjene vjere, obavi vodom.

Kako objasniti dvoličnost najboljeg glumca ove države koji u privatnom razgovoru iznosi negativno, a pred televizijskim kamerama krajnje pozitivno mišljenje o romanima Ive Andrića i Meše Selimovića!?

Kako, isto tako, razumiti profesora FIN-a, pjesnika, kada u nastavcima piše tekstove o književnoj veličini Selimovića, a do juče, opet u privatnim razgovorima, osporavao je Mehmedovu iskrenost i dobronamjernost prema Bošnjacima!?

U svim državama svijeta je normalno da se nakon promjene društvenog uređenja, kritičkoj analizi izloži sve ono što je u prethodnoj državi predstavljalo veliku umjetničku vrijednost. Šta sada, recimo, Rusiji znači roman „Kako se kalio čelik“ Maksima Gorkog. Režimski umjetnici, posebno pisci, kao takvi bivaju i marginizolovani. Nije riječ o paljenju knjiga ili nečemu sličnom, nego argumentovanom mišljenju kompetentnih stručnih lica dostupnog javnosti.

Zavist, pakost, zloba i ego su razlog što Bošnjaci još zadugo, za razliku od komšija i susjeda, neće pronaći svoj put prema budućnosti. Kada se pojavi neko sa novim, osnovano argumentovanim promišljanjem o bilo kome ili čemu, što odudara od dotadašnjih stereotipa, u startu biva osporen. Tim umišljenim autoritetima uopšte nije važna eventualna kolektivna korist. Ako u tom novonastalom radu nije moguće naći nekih grešaka ili pukotina, onda „naši“ vajni akademici, intelektualci uz pomoć režimskih novinari, blate i na živo siciraju autora. Sve im je dozvoljeno po cijenu da diskfalikuju čovjeka koji promišlja svojom glavom i to još u opštem interesu. Tu je najinteresantnije, jedinstvo intelektualne oligarhije. Tada nije važno ni vjersko, ni nacionalno, ni političko. Oni neće nikada i nikome, za svojih života, dozvoliti da „talasa“, jer su u pitanju njihova zvanja, katedre i funkcije. Iza svega se na kraju krije uvijek ono šejtansko, pojedinačno, zavišću motivirano, a nikada izgovoreno pitanje, zašto da neko drugi, a ne ja, bude taj koji će osvijetliti ono što do sada nije bilo prepoznato.

Cijenu moralne mizerije svoje inteligencije, bošnjački narod je plaćao i opet će, zbog takvih sitnih duša, krvavo platiti. Nažalost, ali tako je!