Autor: Eset Muračević

U LOGORU "BUNKER" SVE JE SPREMNO ZA KARADŽIĆEVO IZDRŽAVANJE DOŽIVOTNE ROBIJE: Eset Muračević unutar logora Bunker u kojem je bio prinudno zatočen sedam mjeseci

Bosanskohercegovački kriminalci koji svoje kazne izdržavaju u Državnom zatvoru naše zemlje žale se na suhu hranu i skupe čokolade, optužuju vlast da im onemogućava internet pristup, televizore u ćelijama..., no takvi ne krive sebe za to šta su svojim djelovanjem na slobodi činili da se dovedu u situaciju da budu uskraćeni za ono za šta druge krive.

No, to je samo jedan od apsurda vremena u kojem živimo.

Drugi je vezan za prigovor odbrane ratnog zločinca Radovana Karadžića, osuđenog na dživotnu robiju, a koja se protivi tome da on bude premješten u Veliku Britaniju na izdržavanje kazne jer, kako smatra advokat prvog predsjednika Republike Srpske Peter Robinson, on bi u britanskom zatvoru bio "ratni zarobljenik" jer je "Velika Britanija u ratu bila na strani muslimana, te da će biti u opasnosti od muslimanskih ekstremista".

Birati gdje će ratni zločinac, jedan od rijetkih koji je osuđen zbog genocida u Srebrenici, izdržavati kaznu još jedan je udarac koji otvara rane onih koji su zbog Karadžićevih djela ostali bez svojih najmilijih, svojih domova ili su u nekom od njegovih prinudnih mjesta zatočenja prolazili kroz golgote koje je teško i zamisliti.

Ako je odbrana ratatnog zločinca nezadovoljn time što će njihov branjenik, u Velikoj Britaniji, biti sigurniji nego na slobodi i imati sve pogodnosti koje nisu imale njegove žrtve, predlažem da on kaznu nastavi izdržavati u jednom od objekata u našoj zemlji, a kojeg su njegovi sljedbenici otvorili za „prinudno zatvaranje Muslimana“. Radi se o agresorskom logoru „Bunker“ kod Pansiona „Kon-Tiki“ u Vogošći u kojem je, tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995.godine, bilo prinudno zatočeno 800 ljudi, uglavnom Bošnjaka od kojih njih 400 danas nije u životu. Ubjeni su tom logoru ili su iz njega odvedeni u nepznatom pravcu te se njihovoj sudbini ništa ne zna.

Eset Muračević ispred „Bunkera“ u kojem je bilo zatočeno 800 ljudi, uglavnom Bošnjaka, od kojih je 400 brutalno ubijeno

Ovdje bi imao sve pogodnosti koje je on pružao onima koji su u ovom objektu osjetili „milost“ njegove ruke, a redovno bi ga mogao i obilaziti neki drugi, neko od onih koje je, po njemu, on „spasavao od smrti“.

Inače, „Bunker“ se nalazi u poćini u kojoj se prepoznaje njegov trag vezan za etničko čišćenje prostora. Naime, po popisu stanovništva kojeg je u junu 1993. godine proveo Izvršni odbor Srpske opštine Vogošća, u naseljima koje su oni držali pod kontrolom, vidljivo je da je za samo godinu dana njihove vladavine, sa ovih teritorija, u odnosu na popis iz 1991. godine, protjerano 11.123 Muslimana, 365 Hrvata i 1.669 Jugoslovena i drugih koji su se izjašnjavali kao ostali. Protjerano je dakle ukupno 13.157 građana nesrpske nacionalnosti. U Tihovićima i Svrakama, prije rata, naseljenim većinskim muslimanskim življem 1993. godine nije zatečen ni jedan Musliman. Svega stotinjak njih zatečeno je, po reintegraciji dijela Vogošće u dijelu Federacije Bosne i Hercegovine, 23. februara 1996. godine, što govori o veličini etničkog čišćenja kojeg su činili velikosrpski agresori i njihovi srpski kolaboracionisti iz Bosne i Hercegovine.

Zloglasni srpski logor „BUNKER“ kod Pansiona „Kon-Tiki“ u Vogošći

Zasigurno bih se Karadžiću, tokom izdržavanja kazne u „Bunkeru“ mogao naći na usluzi. Dobro poznajem taj objekat. U njemu sam bio prinudno zatečen sedam mjeseci i da iz „živog štita“, još jedne poslastice Radovana Karadžića, nisam uspio prebjeći na stranu pod kontrolom Armije Republike BiH, zasigurn bih bio još jedna recka u broju onih koji su stradali u minulom ratu. Naravno, „pazili“ bi ga i moji drugi sapatnici iz ovog logora koji su se na sličan ili neki drugi način domogli slobode.

U „Bunkeru“ Radovan Karadžić bi imao i dodatnu pažnju od onih koje je on, tokom minulog rata „mazio i pazio“, kako je isticao tokom mog svjedočenja u Hagu u procesu koji je vođen protiv njega. Naime, u Vogošći živi veliki broj Podrinjaca koji su u Vogošći, nakon toga što su ih u zaštićenj zoni UN-a u Srebrenici, Radovanovi sljedbenici „pazili“ u sabirnim centrima „kako nebi stradali“, svoj novi dom našli na području Vogošće.