19. aprila sam uputio Inicijativu predsjedniku Skupštine Aleksi Bečiću da se 27. maj proglasi Danom sjećanja na najveći ratni zločin u novijoj istoriji Crne Gore, deportaciju BiH izbjeglica. Naišao sam na ‘ćutanje administracije’

Dio žrtava uhapšenih i deportovanih 1992.

Piše: Omer ŠARKIĆ: Zbog svega navednog, razlozi odbijanja ove Inicijative kroz formu „ćutanje administracije“, potpuno su mi nejasni. Ostaje mi da spekulišem o njima, a spekulacije uvijek mogu biti pogrešne – i opasne. Jedino logično objašnjenje mi je da je nova vlast došla na pozicije prethodne iz devedesetih, stvarajući sličnu javnu atmosferu kao što je bila onomad – prije svega kod svojih glasača, a tada je to bio patriotski čin a ne težak ratni zločin, pa stoga Inicijativu smatra neprihvatljivom.

Smjenom prethodne vlasti poslije njene tridesetogodišnje vladavine mislio sam da se, najzad, otvorio put za suočavanje sa prošlošću i procesuiranje ratnih zločina koji su počinjeni u Crnoj Gori. Jedan od javno proklamovanih prioriteta nove vlasti bilo je sprovođenje lustracije.

Ohrabren time, 19. aprila sam uputio Inicijativu predsjedniku Skupštine Aleksi Bečiću da se 27. maj proglasi Danom sjećanja na najveći ratni zločin u novijoj istoriji Crne Gore, deportaciju BiH izbjeglica.

Smatrao sam i smatram da je ova Inicijativa svestrano korisna. Njome bi se pokazala odgovornost i drugačija praksa nove vlasti u odnosu na staru, pokazao bi se pijetet prema žrtvama i porodicama deportovanih i stradalih; prihvatanjem Inicijative bi se napravio dodatni podstrek donošenju zakona o lustraciji, zarobljeno sudstvo i tužilaštvo bi, na neki način, bilo još jednom istaknuto na stub srama zbog neprocesuiranja zločina iz devedesetih; bar donekle bi se umanjila sumnja u dobre namjere nove vlasti i strah manjinskih naroda od nje; međunarodnim partnerima bi pokazali da smo spremni na ispunjavanje i te obaveza koja se traži od nas; smijenjena vlast, odgovorna za ratne zločine iz devedesetih, bi se našla u veoma neprijatnoj situaciji.

Na moje iznenađenje, Inicitijava je odbijena i to na način na koji je to upravo radila prethodna vlast kada joj nešto nije po volji – šutnjom.



Da podsjetim javnost, u kratkim crtama, o kakvom ratnom zločinu se radi:

U maju 1992. godine, crnogorska vlast je uhapsila neutvrđen broj građana BiH izbjeglih od rata i isporučila ih policiji tada tzv. Republike Srpske (takozvane jer tada RS nije bila priznata). Crnogorski MUP je širom Crne Gore, a najviše na primorju, lovio izbjeglice kako bi ih izručio jednoj od zaraćenih strana u ratu koji je počeo u BiH. Uhapšeno je najmanje 80 izbjeglih Bošnjaka, koji su predati policiji Republike Srpske koja je tada imala status paravojske. Deportavani Bošnjaci su odvedeni u logore ili odmah likvidirani. Po nekim podacima, taj broj se penje do 150 uhapšenih i deportovanih. Skoro svi su na kraju ubijeni. Tom akcijom je uhapšen i neutvrđeni broj izbjeglih Srba, koji su takođe deportovani a zatim regrutovani za učešće u ratnim operacijama. Vjerovatno je da su i neki od njih stradali u ratnim dejstvima u koje su bili uključeni protiv svoje volje.

To je najveći ratni zločin u novijoj istoriji Crne Gore, za koji je, plaćanjem odštete u iznosu od 4. 130. 000 eura Crna Gora priznala odgovornost. Do dan danas za njega niko nije odgovarao. Predsjednik Vlade Crne Gore u vremenu deportacije BiH izbjeglica je bio Milo Đukanović, te stoga on snosi makar indirektnu ako ne direktnu odgovornost za njega, jer je kao predsjednik Vlade odgovoran za rad resornih ministarstava.

Važno je napomenuti i da je u momentu deportacije međunarodno bila priznata jedino Vlada u Sarajevu, te su izbjeglice mogle biti izručene jedino na njen zahtjev. Zatim, da po međunarodnom pravu izbjeglice ne mogu biti izručene državi iz koje su, ako postoji realna opasnost da će one po izručenju biti ubijene. Svjedoci tog vremena – i ja među njima – znali su da će izbjegle i deportovane snaći sudbina uprava onakva kakva ih je snašla.To je još bolje znala država Crna Gora, što njenu odgovornost za ovaj ratni zločin čini još većom.

Zbog svega navednog, razlozi odbijanja ove Inicijative kroz formu „ćutanje administracije“, potpuno su mi nejasni. Ostaje mi da spekulišem o njima, a spekulacije uvijek mogu biti pogrešne – i opasne. Jedino logično objašnjenje mi je da je nova vlast došla na pozicije prethodne iz devedesetih, stvarajući sličnu javnu atmosferu kao što je bila onomad – prije svega kod svojih glasača, a tada je to bio patriotski čin a ne težak ratni zločin, pa stoga Inicijativu smatra neprihvatljivom.

Bez ikakvih nagađanja sam apsolutno siguran u to da bi, u obrnutom slučaju, tj. da je ova Inicijativa upućena prema sadašnjoj opoziciji a da je aktuelna vlast odgovorna za navedeni ratni zločin, ona bila objeručke prihvaćena.

Protiv fašizma se ne bori praznim rječima i floskulama, već konkretnim djelima. Hapšenje i deportacija BiH izbjeglica je bio najteži ratni zločin u seriji zločina tada fašizovane Crne Gore. Očekujem i tražim od javnosti da izvrši odlučujući pritisak na novu vlast, da shodno datim obećanjima konkretno poradi na donošenju zakona o lustraciji i da se procesuiraju ratni zločini iz devedestih, a prije svih deportacija BiH izbjeglica. To nam je civilizacijska obaveza, ali obaveza prema stradalim i njihovim porodicama, prije svega. Većine i manjine u Crnoj Gori su, kao što vidimo, promjenjiva kategorija. Procesuiranjem odgovornih za ratne zločine štitimo sebe, šaljući poruku da se on ne smije ponoviti jer će vinovci biti kažnjeni. Zataškavanjem zločina dajemo motiv da se oni ponove. (pcnen.com)