Kada su mi javili da Sejdefa Subašić kći rahmetli Nevzete i Safeta iz sela Šćipe, općina Prozor, ubrzano gubi vid i da joj treba uraditi hitno operaciju očiju, pomislio sam kako se nekom sivi oblak zakači kao trn da ga nosi na svojim plećima željan sunca. Sjetih se polovine sedamdestih i djevojčice Sejdefe koja je odrastala u mom komšiluku kod svoje nane. Dugo nije mogla na svoje noge pa je kasno i prohodala. Poslije se nastavio život a da se uvijek neka bolest našla da je prati kao životni saputnik. Sa godinama kojih nije puno da bio čovjek bio star, niti malo da bi bio mlad, Sejdefa se našla u stanju kada joj je potrebna pomoć. Ovih dana joj utvrđuju termin za operaciju očiju za što su potrebna novčana sredstva. Sejdefine oči svakim danom sve više slabe, tako da trenutno ljude vidi kao nejasne sjenke a prepoznaje ih samo po glasu.

Na očnoj klinici u Mostaru predlažu operaciju koja bi se trebala uraditi 14. jula, ali kako???

O noj se brine brat Emir koji je jedini zaposlen u porodici, gdje sa minimalnom platom školuje svoju djecu i hrani porodicu. Brat Emir ne odustaje pomoći sestri i poručuje mi da će se boriti iako priznaje da mu je već sada teško. Cijena operacije još se ne zna, a same leće koje treba ugraditi koštaju hiljadu BAM. Odlazak u Mostar, boravak u Mostaru tokom operacije i nekoliko kontrola, sve su to troškovi koji čekaju Emira. Neki će reći nisu to velika sredstva, ali jesu ako zavise od jedne minimalne radničke plate.

Zato pišem duboko uvjeren da dobri ljudi dijele moje mišljenje kako zajedno možemo učiniti nešto za Sejdefine oči. Ona ne sanja. U njenim očima odavno ne stanuju snovi. Ali te oči još trebaju gledati. Zato kao nikad prije molim da učinimo nešto za Sejdefine oči i vratimo im sunce.

Bar toliko Sejdefa zaslužuje.


Said Šteta, književnik i novinar