DR. MUSTAFA CERIĆ: Osobno, još uvijek vjerujem da je Amerika svjetionik demokracije i ljudskih prava u svijetu, ali Amerika mora da prepozna ko su joj iskreni i predani prijatelji u muslimanskom svijetu, koji baštine vrijednosti istine i pravde, a ko su lažni oportunisti, koji koriste američku moć za svoje lične interese. Pravi prijatelj je onaj, koji zna i smije prijatelju kazati istinu u oči, a ne onaj koji iza leđa kuje zavjeru. Mi muslimani u Bosni dugujemo Americi što smo preživjeli genocid i što su srpski ratni zločinci osuđeni pred međunarodnim sudom u Haagu za genocid u Srebrenici. Nismo u stanju dug vratiti, ali jesmo u stanju kazati predsjedniku Đo Bajdenu da smo spremni pomoći Americi u njenom nastojanju da bolje razumije muslimanski svijet. Ne treba zanemarivati našu malu bosansku mudrost, kao što ne treba zanemarivati ni malu vatru, koja se brzo širi, ni malu bolest, koja se brzo razvija, ni malog neprijatelja, koji brzo napreduje. Bosansko-američko prijateljstvo i partnerstvo su garancija prevencije srpskog genocida nad Bošnjacima, genocida kojeg je ovih dana najavio Vučićev i glasnogovornik „srpskog sveta“ Aleksandar Vulin: „Neće Bošnjaci zbog ovog zakona (Inckovog) biti sretniji, on samo prijeti miru i njihovim životima“. Naravno, Bošnjaci se prije svega uzdaju u Svevišnjeg Boga i u sami sebe.

Pod naslovom, „Islamski svijet je neosvojiv“, („The Unconquerable Islamic World“) Robert Nikolson (Nicholson) u Wall Street Journal (WSJ) objašnjava zašto Zapad nije uspio Afganistan „dovesti u red“ zapadne demokracije kroz upotrebu vojne sile i ekonomske moći.

Otvori link OVDJE.

Osnovna greška je u tome, piše Nikolson, što je Amerika vjerovala, a s njom i ostale zapadne zemlje, da je moguće samo kroz upotrebu vojne sile i ekonomske moći trajno mijenjati muslimanski svijet po volji zapadne politike.

Prvi pogrešan korak bio je pokušaj da se u Afganistanu uvede „liberalna demokracija“, ne uzimajući u obzir da je politika prije svega odraz kulture jednog naroda, posebno ako je ta kultura primarno utemeljena na religiji.

Međutim, Zapad se u Afganistanu predstavio kao zaštitnik kršćanskog naspram islamskog svjetonazora, kojeg štiti Afganistan.

No, ne treba zaboraviti da je bilo potrebno gotovo 200 godina da se islam ukorijeni u Afganistan. A kada se jednom ukorijenio, nema te sile koja ga može iskorijeniti (naša opaska).
U tom kontekstu Nikolson podsjeća na tezu američkog politikologa Samuela Huntingtona, koji je vjerovao da muslimanska društva pripadaju osebujnoj civilizacij, koja se opire nametanju stranih vrijednosti putem sile.

Možemo vjerovati u taj argument ili ne, kaže Nikolson, ali trilioni dolara, desetine hiljada života i dvije decenije ratovanja nisu dokazali suprotno.

Ipak, naglašava Nikolson, mnogi ostaju slijepi pred očiglednom realnošću.

Suočeni s naizgled nepovezanim kaosom u zemljama poput Iraka, Sirije, Libanona, Palestine, Jemena, Libije i Nigerije, zapadne diplomate i stratezi smišljaju jednokratne odgovore, koji zanemaruju jedinstvo duha i ideologije te čimbenike, koje taj duh i ideologija povezuje.

Pronalazeći hrpe razbijenog porculana po sobi, oni marljivo lijepe komade, ne bazirajući se na slona u blizini čija su stopala prekrivena keramičkom prašinom.

I nastavlja Nikolson da ovo sljepilo pokreće plemenita želja da se ljudi vide kao jednaka i zamjenjiva bića za koja su vjera i kultura slučajnost rođenja.

Ali ova slučajnost je istina o kojoj se ne može pregovarati zato što su milijuni ljudi spremni umrijeti prije nego od te religijske istine odustati.

Nesposobnost da se to prepozna je simptom duhovne praznine, kao posljedice otuđenosti od spoznaje da je religija najjača spona, koja povezuje ljude.

Nikolson zaključuje da Zapad ne može promijeniti muslimanski svijet.

A ne može se zanemariti ni činjenica da je to najbrže rastuća religijska zajednica u svijetu.

Stoga je najbolje, preporučuje Nikolson, da se Amerika obuzda, stavljajući svoj i svojih saveznika interes na prvo mjesto.

Amerika treba da osigura američkim muslimanima ista prava kao i svim američkim građanima te treba da svaku muslimansku zemlju, koja traži prijateljstvo s Amerikom pozdravi i prihvati, posebno kada muslimani donose teške odluke za mir i sigurnost u svijetu.

Ova Nikolsonova zapažanja su vrijedna naše pažnje zato što je vrijeme da se jasno i glasno traži da muslimanski svijet, koji broji blizu dvije milijarde pripadnika, dobije status stalnog člana u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje se odlučuje o miru i sigurnosti u svijetu.

Po čemu su Kina i Rusija, kao stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, bitnije za mir i sigurnost u svijetu od muslimanskog svijeta?

Na kojoj osnovi Rusija ima pravo veta u Vijeću sigurnosti, kojeg je zloupotrijebila kako bi zaustavila donošenje rezolucije o dokazanom srpskom genocidu u Srebrenici?

Nije li to vrhunac necivilizacijskog ponašanja, koje ugrožava duševni mir i sigurnost žrtva srpskog genocida u Bosni?

Ne može se u nedogled muslimanski svijet tretirati samo kao predmet, tj., objekt terorizma a ne kao partner, tj., subjekt mira i sigurnosti jer bez aktivnog angažmana muslimanskog svijeta nema ni mira ni sigurnosti u svijetu. To je sada valjda svima jasno nakon povratka talibana u Afganistanu.

Talibani nisu pravi reprezent muslimanskog svijeta, ali jesu svojim povratkom na afganistansku i svjetsku scenu nakon dvadeset godina nametnuli neke teme za politički i medijski diskurs, teme koje će, zasigurno, mijenjati svijet na bolje ili nagore, što ostaje da se vidi.

Ali, definitivno, Zapad mora da mijenja svoju neodrživu percepciju o muslimanskom svijetu kao amorfnoj masi, koju je moguće oblikovati po vlastitoj želji.

Osobno, još uvijek vjerujem da je Amerika svjetionik demokracije i ljudskih prava u svijetu, ali Amerika mora da prepozna ko su joj iskreni i predani prijatelji u muslimanskom svijetu, koji baštine vrijednosti istine i pravde, a ko su lažni oportunisti, koji koriste američku moć za svoje lične interese.

Pravi prijatelj je onaj, koji zna i smije prijatelju kazati istinu u oči, a ne onaj koji iza leđa kuje zavjeru.

Mi muslimani u Bosni dugujemo Americi što smo preživjeli genocid i što su srpski ratni zločinci osuđeni pred međunarodnim sudom u Haagu za genocid u Srebrenici.

Nismo u stanju dug vratiti, ali jesmo u stanju kazati predsjedniku Đo Bajdenu da smo spremni pomoći Americi u njenom nastojanju da bolje razumije muslimanski svijet.

Zato je vrijeme da ne pitamo šta Bajden može učiniti za Bosnu, već mi u Bosni treba da pitamo Bajdena šta možemo učiniti za vas u Americi.

Ne treba zanemarivati našu malu bosansku mudrost, kao što ne treba zanemarivati ni malu vatru, koja se brzo širi, ni malu bolest, koja se brzo razvija, ni malog neprijatelja, koji brzo napreduje.

Bosansko-američko prijateljstvo i partnerstvo su garancija prevencije srpskog genocida nad Bošnjacima, genocida kojeg je ovih dana najavio Vučićev i glasnogovornik „srpskog sveta“ Aleksandar Vulin: „Neće Bošnjaci zbog ovog zakona (Inckovog) biti sretniji, on samo prijeti miru i njihovim životima“.

Naravno, Bošnjaci se prije svega uzdaju u Svevišnjeg Boga i u sami sebe.

Jer Bošnjaci imaju istinu o kojoj se nikad nije moglo pregovarati ni u vrijeme progona „heretika“ Babuna, kao ni sada u vrijeme „konvertita“ muslimana, koje Dodik i Vulin ne vole zato što vole Inckov zakon o zabrani negiranja srpskog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i cijeloj Bosni.