Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)

DR. MUSTAFA CERIĆ: Vrijeme je, dragi moji, kad se Bošnjaci, svi i svuda, moraju probuditi više nego ikad ranije i to svi Bošnjaci do jednog od Bosne do Sandžaka, Kosova, Albanije, Makedonije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Turske, Europe, Amerike do Australije… Nakon jučerašnjeg desanta srpskog fašizma na Cetinju u izvedbi Srpske crkve, gdje se pjevala srpska svetosavsko-fašistička pjesma: „Kad se vojska na Kosovo vrati“, svaki Bošnjak mora se probuditi jer poruka sa Cetinja nisu upućene samo Crnogorcima, već svim Nesrbima na Balkanu da za Srbe slijede „nove bitke“, kao nastavak Miloševićevih bitaka, od koje su neke, dosita, bili i vojne i genocidne, koje ovoga puta javno i neskriveno vodi Srpska crkva na čelu sa srpskim patrijarhom Porfirijem, koji je zaboravio priču iz Evanđelja, koju je pričao u Zagrebu čim je došao u Beograd te omirisao svetosavski tamjan uz jučerašnju pjesmu na Cetinju: „Kad se vojska na Kosovo vrati“…

Jezik je izraz duhovne i mentalne kulture nacije. Kroz svoj jezik nacija otkriva svoje prednosti i slabosti. Neke nacije uspijevaju da vještačkom intervencijom sakriju svoje slabosti, naglašavajući u jeziku svoje nacionalne, duhovne i mentalne prednosti. No, jezik je izdajnik svake nacije jer otkriva u njoj ono što je prirodno nastalo u njenom jeziku a što se ne može vještački izbrisati. To je ono što proizlazi iz njene mentalne pozadine.

Naravno, i bosanski jezik otkriva što je u mentalnoj pozadini Bošnjaka. Naime, ne znam da li postoji ijedna nacija na svijetu koja u svom nacionalnom jeziku ima jutarnji pozdrav: „Jesi li si naspavao“ osim u Bošnjaka na bosanskom jeziku?

Ovo pitanje „Jesi li ili jeste li se naspavali“ ima mentalnu pozadinu, koja upućuje da se podrazumijeva da Bošnjak nije nikad dovoljno naspavan, odnosno da mu uvijek fali vremena da se naspava pa ga se svako jutro mora pitati da li se već jednom naspavao. Odgovor je, obično: „Jesam, naspavao sam se, ali mogle su oči da je bilo noći“.

No, da li je to jezikom kazano stanje pospanosti u Bošnjaka stvarno stanje njihovog duha i uma ili je to samo retorička navika ili zabava teško je znati?

Može biti da je to ponekad jutarnja zabava, ali ne treba zanemariti ni mentalnu naviku u Bošnjaka, naviku koja se vremenom oblikovala kao stanje duha i uma „Živog sina Pospanog“ umjesto „Živog sina Budnog“.

Ako se za ikoga može reći da je uvijek bio „Živi sin Bodnoga“, onda se to može reći za Dobrog Bošnjanina (Bono Homini), koji kroz povijest nije nikad mogao mirno spavati niti se dovoljno naspavati zbog buke i galame njegovih susjeda i sa istoka i sa zapada. Nisu ni Turci Osmanlije Bošnjacima dopuštali da mirno spavaju niti su im davali vremena da se naspavaju. Bošnjaci su uvijek bili u pokretu nešto iz ljubavi za novim pobjedama a nešto iz straha od poraza.

No, nakon odlaska Turaka Osmanlija iz Bosne, Bošnjaci nisu bili više u pokretu ni za novim osvajanjima ni za očuvanjem stare slave. Svjesno ili nesvjesno sve više su postajali pospani ili manje budni da vide šta se oko njih dešava. A dešavalo se svašta oko njih, a najviše protiv njih samih te njihove časti i slobode. Nisu marili previše ni za svoju bosansku zemlju, ni za svoju bosansku naciju, ni za svoju bosansku kulturu osim onoga što su mogli ponijeti i nositi u svojoj autentičnoj i čistoj vjeri – islamu.

Neću pretjerati ako kažem da je stanje pospanosti Bošnjaka, iz kojeg je i nastalo pitanje: „Jesi li se naspavao“, trajalo gotovo jedno stoljeće sve do potkraj prošlog dvadesetog stoljeća kad se bosanski „Živi sin Budnoga“ probudio i iz sveg glas povikao: „Ne pitaj me više jesam li se naspavao, već me pitaj jesam li se probudio? Jesam, probudio sam se. Sad me pitaj: 'A ko me je probudio'? Probudio me Radovan Karadžić! Probudio me srpski svetosavski križarski pohod na moju bosansku zemlju i moju bosansku čast i slobodu. Probudio me srpski svetosavsko-nacionalistički prozelitizma“.

Da, to je velika istina. Bošnjaci bi još uvijek bili pospani i izgledali bi još uvijek nenaspavani da ih Radovan Karadžić nije probudio iz njihovog sna naivnosti kad im je rekao da mogu nestati ako u Bosni dođe do rata. Nažalost, do rata je došlo, ali Bošnjaci nisu nestali, već je Radovan Karadžić odveden i bačen u zindan, doživotni zatvor u Britaniji. Tako je Bošnjak od „Živog sina Pospanog“ postao „Živi sin Budnog“. Bar dok se branio od srpske agresije i srpskog genocida. No, u zadnje vrijeme kao da se Bošnjak iznova vraća u svoje pređašnje stanje „Živog sina Pospanog“. Kao da ga se iznova uspavljuje? Nešto od tuđih a nešto od svojih predstavnika, koji su nenaspavani na poslu za kojeg primaju plaću?

U zadnje vrijem opet slušam u Bošnjaka pogrešno pitanje: „Jesi li se naspavao“? Da, upravo sam to htio reći: - Bošnjak ne smije nikad više pitati drugog Bošnjaka 'Jesi li se naspavao'?, već ga mora pitati: „Jesi li se probudio“?

Vrijeme je, dragi moji, kad se Bošnjaci, svi i svuda, moraju probuditi više nego ikad ranije i to svi Bošnjaci do jednog od Bosne do Sandžaka, Kosova, Albanije, Makedonije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Turske, Europe, Amerike do Australije…

Nakon jučerašnjeg desanta srpskog fašizma na Cetinju u izvedbi Srpske crkve, gdje se pjevala srpska svetosavsko-fašistička pjesma: „Kad se vojska na Kosovo vrati“, svaki Bošnjak mora se probuditi jer poruka sa Cetinja nisu upućene samo Crnogorcima, već svim Nesrbima na Balkanu da za Srbe slijede „nove bitke“, kao nastavak Miloševićevih bitaka, od koje su neke, dosita, bili i vojne i genocidne, koje ovoga puta javno i neskriveno vodi Srpska crkva na čelu sa srpskim patrijarhom Porfirijem, koji je zaboravio priču iz Evanđelja, koju je pričao u Zagrebu čim je došao u Beograd te omirisao svetosavski tamjan uz jučerašnju pjesmu na Cetinju: „Kad se vojska na Kosovo vrati“…

Nije koincidencija da se u isto vrijeme, dok se izvodio srpski desant na Cetinju, privodila na informativni razgovor časna učiteljica sandžačka Bošnjakinja Adela Karahmetović-Melajac zato što je odbila da pusti snimak srpske nametnute nacionalističke himne „Bože pravde“ bošnjačkoj djeci u osnovnoj školi u Novom Pazaru. Umjesto srpske, hrabra, ponosna i „Živa kćerka Budnoga Bošnjaka“ učiteljica Adela pustila je djeci, koja nisu ni srpska ni „pravoslavni“, nacionalnu himnu Bošnjaka: „Ja sin sam tvoj“. E, to su ti Srbi koji u Bosni osporavaju Inckovog zakon o negaciji genocida, pozivajući se na slobodu govora? I, naravno, ti isti Srbi nameću svetosavsko-srpsko-nacionalistički svjetonazor maloljetnoj bošnjačkoj djeci u čisto bošnjačkim školama u Sandžaku da pjevaju himnu „Bože pravde“, koja ni po kojoj osnovi ne pripada njihovom duhovnom i kulturnom habitusu.

Ali, u svakom zlu ima djelić dobra. Ovaj svetosavski križarski pohod, koji je proveden kroz desant na Cetinje, Crna Gora, i ovaj nametnuti nacionalni i vjerski prozelitizam nad bošnjačkom djecom u Novom Pazaru treba da bude okidač za Bošnjake da se više ne selame pitanjem „Jesi li se naspavao“?, već pitanjem „Jesi li se probudio“?, Bošnjače, da vidiš i shvatiš da je Sandžak oduvijek bio autonomna pokrajina, a nikad ni srpska ni crnogorska međusobno podijeljena teritorija.

Ne samo da je Sandžak ostao autonomna pokrajina nakon Berlinskog kongresa 1878. god., već je i odlukom Drugog zasjedanja AVNOJ-a o izgradnji Jugoslavije po federativnom principu Sandžak bio zamišljen kao federalna jedinica nakon rata na temelju Zemaljskog antifasistickog vijeća oslobođenja Sandžaka. Ta odluka o autonomnoj pokrajini Sandžaka nije ispoštovana zato što su bivši fašisti-četnici postali lažni „antifašisti“ da bi Sandžak podijelili između Srbije i Crne Gore samo zato što u Sandžaku žive većinski Bošnjaci-muslimani. I ne samo to, već se u AVNOJ-u navodi jednakost Srba, Hrvata, Slovenaca te pridodaju Makedonci i Crnogorci, dok se ni ime ne spominje Bošnjaka i Albanaca.

Dragi „Živi sine Budnog Bošnjaka“,
Pišem ti ovo ne zbog tebe, već zbog sebe kao bih, kao onaj mrav iz Sulejmanovog Alejhisselam vremena, mogao reći na Sudnjem danu da sam uradio što je bilo do mene, a to je da te probudim iz sna, kako bi se znalo na kojoj sam ja strani. A ti od volje ti koš okcu post, ali upamti da nam je sudbina ista.

Činim ovo, prije svega, kako bi se znalo da nisam na strani srbofilske porodice Jusufspahića, koji su uzurpirali Bajrakli džamiju u Beogradu mada su ju Srbi zapalili unatoč njihovom srbofilskom svakodnevnom pe(je)vanju.

I hoće da se zna da je srpski parareis u velikom dalaletu, u velikoj zabludi, koja ga izvodi iz din-i imana, zato što je prodao din za dinar. No, od ove zablude srpskog parareisa može, nažalost, Bosnu zaboljeti glava jer to što srpska politika danas traži da se u novopazarskim školama pjeva srpska nacionalistička himana „Bože pravde“ nije isključeno da će uskoro biti prisutna i u bosanskim školama po principu srpskog prozelitističkog desanta poput onog na Cetinju…

Zato iskazujem moje veliko poštovanje bošnjačkoj heroini Adeli Karahmetović-Melajac, koja je još jednom pokazala da su žene Bošnjakinje hrabrije od muškaraca Bošnjaka!

Volio bih da ovaj haber, vijest o sandžačkoj Bošnjakinji, učiteljici, dopre do Talibana u Afganistanu, koji treba da shvate da su i žene Afganistanke hrabrije i otpornije od njih muškaraca Talibana, koji vole da svoju silu pokazuju nad ženama, poput Srba na Balkanu jer su kukavice.

Allahu Svemogući, osnaži nas u borbi za istinu i pravdu! Amin!
Allahu Sveznajući, pouči nas da znademo razliku između dobra i zla! Amin!
Allahu Milostivi, omili nam mir i slogu! Amin!
Allahu Svevišnji spasi nas zla zlih ljudi, spasi nas od novog genocida! Amin!