Prilično bi bilo da ste se, gospodine Periću, u svojstvu srpskog patrijarha, raspitali kako danas žive Bošnjaci u Prijedoru i kako se osjećaju nakon što im je vaša srpsko-hrišćanska vojska pobila najmilije. Da li ste čulu, gospodine Periću, za Havu majku Prijedorčanku, kojoj su vaši srpsko-hrišćanski „junaci“ kukavice ubili šest sinova: Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema? Niste ni moglio čuti od Dodikove anti-bosanske i anti-muslimanske galame, koja tukne na srpski fašizam. Da li ste čuli da je neki srpsko-hrišćanski pjesnik posvetio svoju poemu Havi majki Prejidorčanki, kao što je bosansko-muslimanski pjesnik Skender Kulenović posvetio svoju poemu Stojanki majki Knežopoljki? Naravno, niste čuli zato što je srpsko-hrišćansko srce kameno tvrdo i bezosjećajno jer negira dokazani i presuđeni srpski genocid nad Bošnjacima u Bosni/Srebrenici.

Gospodine Prvoslave Periću, srpski patrijarhu Porfirije, dužan sam da ispravim vaš hotimični krivi navod, koji je jednako anti-evanđeoski i anti-bosanski kad ste ovih dana kazali u Prijedoru: „država Republika Srpska“.

Ispravka: bosanski entitet sa srpsko-hrišćanskom većinom u Bosni nakon progona i pogroma autohtonih Dobrih Bošnjana iz njihovih drevnih bosanskih domova od strane vaše srpsko-hrišćanske vojske - NIJE DRŽAVA I NIKAD NEĆE BITI!

Vi biste, gospodine Periću, kao srpsko-hrišćanski patrijarh trebali znati i poštovati suverenitet i teritorijalni integritet bosanske države, kraljevine i republike, koja baš danas 26. oktobra obilježava 644. godišnjicu (1377-2021) krunisanja Tvrtka I Kotromanjića u mjestu Mile kod Visokog, kao prvog bosanskog kralja Srblja, Bosne, Pomorja, Humske zemlje, Donjeg Kraja, Zapadne Strane, Usore i Podrinja.

Nigdje vam u Bosni ponosnoj ne priliči da krivo govorite da je „republika srpska“ država, a posebno vam ne priličite da to kažete u Prijedoru, gdje su vaši srpski hrišćani, uz blagoslov vaših srpsko-hrišćanskih vladika, počinili strašne zločine nad nevinim bošnjačkim civilima.

Niti vam je, gospodine Perić, priličilo da u svojstvu srpskog patrijarha baš u Prijedoru spašavate Milorad Dodika od grijeha anti-bosnizma kao anti-semitizma.

Ne priliči vam da blagoslivljate Milorada Doddika, koji je u zadnje vrijeme izrekao toliko uvredljivih riječi na račun islama i muslimane i na račun Bosne i Bošnjaka da ga ni Vrbas rijeka ne može oprati od fašizma.

Milorad Dodik narušava mir i sigurnost u Bosni i zato mu nije bilo mjesto da u Prijedoru sjedi tik uz vas, kao evanđeoskom vjesniku ljubavi i mira među svim ljudima dobre volje u drevnoj Bosanskoj kraljevini i sadašnjoj Bosanskoj državi-republici.

Nažalost, vi ste gospodine Periću, kao srpski patrijarh uz Milorada Dodika izgledali kao drugi jahač apokalipse, koji ima snagu da naruši mir u Bosni tako što hrabri Milorada Dodika da nastavi provokacije, koje je započeo prvi srpski jahač te da huška ljude da se međusobno ubijaju.

Prilično bi bilo da ste se, gospodine Periću, u svojstvu srpskog patrijarha, raspitali kako danas žive Bošnjaci u Prijedoru i kako se osjećaju nakon što im je vaša srpsko-hrišćanska vojska pobila najmilije.

Da li ste čulu, gospodine Periću, za Havu majku Prijedorčanku, kojoj su vaši srpsko-hrišćanski „junaci“ kukavice ubili šest sinova: Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema?

Niste ni moglio čuti od Dodikove anti-bosanske i anti-muslimanske galame, koja tukne na srpski fašizam.



Da li ste čuli da je neki srpsko-hrišćanski pjesnik posvetio svoju poemu Havi majki Prejidorčanki, kao što je bosansko-muslimanski pjesnik Skender Kulenović posvetio svoju poemu Stojanki majki Knežopoljki?

Naravno, niste čuli zato što je srpsko-hrišćansko srce kameno tvrdo i bezosjećajno jer negira dokazani i presuđeni srpski genocid nad Bošnjacima u Bosni/Srebrenici.

Da li ste se ikad zapitali, gospodine Perić u ulozi srpskog patrijarha šta je gore: svakodnevna tuga i bol za nevino ubijenim sinovima u genocidu ili donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida?

Gospodine Periću, razmislite malo o tome ne bi li vam se srce srpsko-hrišćansko otkamenilo!

I ne bi li ste imali volje i hrabrosti da kaže općinskim vlastima u Prijedoru da dopuste prijedorskim majkama da u Prijedoru podignu spomenik svojoj nevino ubijenoj djeci.

Zar vam je to teško – da priznate vaš zločin, da se pokajete i da zatražite oprost od žrtava genocida.

Nije li to hrišćanski?

Jeste, ali to nije srpsko-šovinistički zbog čega danas svi patimo u Bosni.

Gospodine Periću, srpski patrijarhu Porfirije, za razliku od srpsko-hrišćanskog kamenog i bezosjećajnog srca, kojeg ste i sâmi bjelodano demoinstrirali u Prijedoru, bosansko-muslimansko srce je mehko i suosjećajno, poput srca Skendera Kulenovića, koji je poemu Stojanka majka Knežopoljka napisao u jednom dahu.

Skender je tu poemu napisao, bilježeći jezikom poetskih slika stradanje srpskog naroda u Bosanskoj krajini, njihov progon, pogrom i zlo koje se nadvilo nad njihovom kolektivnom sudbinom.

U njoj je sažeo tragiku barbarskog holokausta opisujući bol majke Stojanke, koja nariče za izgubljenim sinovima Srđanom, Mrđanom i Mlađanom.

Ništa manja, već mnogo veća bila je tragika bošnjačkog/bosanskog naroda u Bosanskoj krajini, posebno u Prijedoru, od srpsko-hrišćanskog progona, pogroma i zla genocida, zla koje se nadvilo nad njihovom kolektivnom sudbinom.

Ima li u Srba-hrišćana neko ko ima mehko i suosjećajno srce Skenderovo da napiše poemu o poznatoj Havi majki Prijedorčanki, koja je saburila za izgubljenim sinovima Senadom, Sejadom, Nihadom, Zilhadom, Zijadom, Nishadom i mužom Muharemom?

Nema i neće ga biti sve dok vi, srpski patrijarhu Porfirije, hodate po Bosni s litijama, blagoslivljajući Milorada Dodika i njemu slične, koji negiraju zakon o zabrani negacije genocida i slave presuđene ratne zločinace.

To, gospodine Periću, nije časno što radite u svojstvu srpskog patrijarha od kojeg smo očekivali da govori evanđeoski i radi moralno i ljudski.

Umjesto toga vi ste u Prijedoru krivo govorili!

Niste ostavili ni poruku ljubavi ni poruku mira, već ste iza sebe u Prijedoru ostavili poruku mržnje i poruku straha kod Prijedorčana, koji još uvijek tragaju za kostima svojih najmiliji u Tomašici i na Koričanskim stijenama.

Umjesto vas, upućujem mojoj braći u Prijedoru poruku nade s dovom Svevišnjem Allahu da im podari sabur i snagu da izdrže iskušenja do konačne istine i pravde, koja sporo dolazi, ali zasigurno nikad ne izostaje kako na Ovome prolaznom tako i na Drugom vječnom svijetu. Amin!

Mi vjerujemo u Allahovu istinu i pravdu! Amin!

Ničija nije do zore gorila! Amin!