AKADEMIK MUFTIJA DR. MUAMER-EF. ZUKORLIĆ 1970 - 2921

Autor: Hfz. Dr. Haris Hadžić

Prve dvije misli koje su mi prošle kroz glavu, iz čitavog tog košmara u kome sam se našao kada sam čuo vijest da je tako iznenada preselio na ahiret akademik muftija dr. Muamer-ef. Zukorlić, bile su – prva, ona izreka Ebu Muslima El – Havelanija, čuvenog tabi’ina (umro 62. godine po hidžri), koji je rekao: “Učeni su na Zemlji poput zvijezda na nebu: kada izađu pred ljude, ljudi se posredstvom njih upućuju na Pravi put, a čim ih nestane, ljudi počinju lutati”, i druga je ona izreka koja se odnosi na Halifu hazreti Omera, r.a. kada je, odgovarajući na zamjerke i kritike vjernika – da, iako je pravedan, ipak prestrog i žestok vladar, pa im je on uzvratio, otprilike ovako: “Polako te braćo, čuće se jednog dana – ‘Umro je Omer’, pa vam više neće smetati...”
Dakle, u tom teškom i bolnom trenutku javila mi se asocijacija da je moj dragi profesor iz medrese, moj životni učitelj, muftija, alim, nenadmašni orator i govornik, sjajni branilac Allahove dž.š. vjere, bošnjački lider, intelektualna gromada, Muamer-efendija, u tom svom kratkom životu, stvarno bio najsjajnija zvijezda na ovom našem, najčešće tmurnom i oblačnom, sandžačkom nebu. O svemu tome sam razmišljao shodno mnogim hadisima Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., da su pored Allahove Upute, Njegovih Poslanika, s.a.e., i džamija, učeni ljudi-alimi najljepši ukras na zemlji, jer oni su nasljednici Njegovih poslanika, pomoću njih se ljudi upućuju na Pravi put, i pomoću njih se suzbija laž i ušutkuju oni koji bacaju ljagu na Allahovu, dž.š., vjeru…
Koliko bolna mi je bila vijest o smrti Muftije Muamera-ef. Zukorlića, nek to ostane između mene i Allaha Uzvišenoga, a također, smatram da nema potrebe ovaj put opširno pisati ni o njegovom doprinosu vjeri islamu, Islamskoj zajednici, regiji Sandžak, osnivanju raznih institucija, jer je to općepoznata stvar, i ne znam da li postoji još neka institucija koju je mogao da osnuje, jer je zaokružen čitav njihov niz - od dječijeg vrtića, medrese, škole Kur’ana, FIS-a, IUNP-a, Hajrata, SBK, BANU, Radia, Televizije, vakufskih kuhinja, Izdavačke kuće… Ovim povodom želim evocirati nekoliko uspomena iz susreta i druženja s njim, a koje govore o tome kakav je on bio čovjek, i koje bi mi svakako mogle poslužiti čak i kao dobra osnova za podeblju knjigu memoara i to samo o onome što ja znam…

Moja vjerska paralela sa Muftijom
Još daleke 1888. godine, rahmetli Sefo, kao rodonačelnik današnjih Hadžića iz Balotića kod Rožaja, postao je hadžija, i po njemu su današnji Hadžići iz Balotića uzeli prezime. A hadži Sadrija, sin Sefov i otac Iljazov, koji je djed moga djeda r. Husejna, je također obavio hadž, 1932. godine, preselivši na ahiret u Medini, pa je ukopan u mezaristanu „Dženneti bekijje“ pokraj džamije Muhammeda, a.s. Naravno, i moj r. djed Husejn i moj babo Harun su obavili hadž. Također, moj babo kao i mi njegova djeca svi smo, elhamdulillah, pored svjetovne stekli i islamsku vjersku naobrazbu. Ovo navodim da bih pojasnio tu islamsku vjersku nit koja seže od hadži Sefa pa do mene, pisca ovih redova, kao njegovog dalekog potomka. Isto tako Muftijina familija iz Orlja je odavnina ulemanska porodica, pa je sasvim bilo prirodno da se ove dvije porodice međusobno spoje tazbinskim i prijateljskim i mu’minskim vezama.

Veza: Hadžići - Zukorlići, Balotiće - Orlje
Smatram interesantnim ukratko pojasniti međusobno prijateljstvo ove dvije naše familije. Ne samo moji Hadžići nego i svi Balote sa kojima smo rod, su uvijek uživali ugled i zato su mnogi ljudi iz okoline, rado sklapali prijateljstva sa njima. Tako je i jedan od u svoje vrijeme najčuvenijih imama i alima ovih krajeva, (djed po ocu rahmetli muftije Muamera ef. Zukorlića), rahmetli mulla Emin ef. Zukorlić, isprosio sestru moga djeda rahmetli Husejna - rahmetli Fatimu i postao zet Hadžićima i Balotama, a također je, kasnije, i r. mulla Emin svoju sestru Vahidu udao za brata mojeg djeda – rahmetli Ćazima, pa onda još dvije djedove sestre su se udale za mulla Eminovu braću i bratučede, itd. Tako da je među njima postojalo višestruko prijateljstvo. Dakle, nana, odnosno bika po ocu rahmetli muftije Muamera ef. Zukorlića – rahmetli Fatima, je iz Hadžića. A ta Muftijina nana, kao i moj dedo Husejn, bili su Kadini i Iljazovi, a Kada je bila rodom iz tutinskog sela Drage, od plemena Pepića, i to bratučeda čuvenog Ferhat-beg Drage (koji je u našem kraju poznat pod imenom Fehrat-beg), inače sin Ali-beg Drage. (Ali-beg Draga, je stekao begovsku titulu zbog zasluga u bici vođenoj protiv Rusa kod Plevne u Bugarskoj, 1877.godine, pa mu je osmanski sultan dao begluk u Istočnom Mojstiru kod Tutina, koji se i danas tako zove - „Begluk“). Kad se Kada Pepić udala za r. Iljaza, oca mojeg djeda, Fehrat-beg je jednom došao sa bratstvenicima da posjeti odivu u Balotiće i svojoj bratučedi Kadi na dar donio šalvare-dimije, koje je Kada poslije svoje rane smrti ostavila kćerki r. Fatimi – r. muftijinoj biki, a ona ih je poklonila svojoj kćerki Hanki koja se udala u Latifovića u Dolcu, kod Novog Pazara. Te dimije su trajale sve do prije neku godinu - skoro sto godina. Kasnije su Iljaz i Kada svom najmlađem sinu Fehratu dali ime po Fehrat-begu, što je znak koliko su ga uvažavali i poštovali. A poznato je da su Fehrat-beg Draga kao i brat mu Nedžib Draga bili skupa sa Aćif efendijom Bljutom vođe i lideri Džemijeta – političke stranke koja je osnovana 1919. godine, i zastupala interese muslimana Sandžaka, Kosova i Makedonije u Parlamentu bivše Kraljevine Jugoslavije.
Mnogi stariji građani naših prostora i danas često ističu da je r. muftija Muamer ef. Zukorlić naslijedio liderske sposobnosti i govorničku vještinu možda baš od Fehrat-beg Drage, preko bike Fatime, mada sam kao dijete slušao od muftijinoga djeda r. mula Emina, da je i muftijin pradjed sa očeve strane r. Abdullahaga Zukorlić isto tako bio veliki govornik i mudar čovjek.
Interesantna je priča, koju sam zapamtio od svog rahmetli djeda Huseina, o tome kako su se uopšte upoznali i oprijateljili Hadžići iz Balotića i Zukorlići iz Orlja, obzirom da tada, prije sto i više godina, nije bilo puta i saobraćaja i da su ova dva sela međusobno geografski dosta udaljena pa nije bilo nekih prethodnih kontakata i poznanstva. Naime, ove dvije porodice su za ondašnje prilike bile dosta imućne, a svakako su u svom mjestu bile najuglednije i po vjeri najdosljednije, pa su tako, između ostalog, same za sebe izrađivale potrebno platno za odjeću, naročito od sukna. Zbog brojnosti svojih članova porodica, obje su ove porodice nezavisno jedna od druge, slučajno, uzimale istog tada poznatog terziju, nekog Đorđa iz Oklaca, sela kod Zubina Potoka, koji bi boravio kod ovih porodica čak i po mjesec dana, dok ne bi skrojio i sašio potrebnu im odjeću za mušku čeljad ovih porodica. Tako je taj Đorđe jedne prilike, onako uzgredno ispričao rahmetli Abdullahagi Zukorliću, kod kojeg je te godine šio odjeću, da u rožajskom kraju, u selu Balotićima, u Hadžića, gdje je također, ranije boravio kao terzija, ima jedna porodica veoma slična njegovoj, pa da bi možda bilo prirodno da se te dvije porodice oprijatelje. Ispričao je Đorđe Abdullahagi Zukorliću da te dvije porodice mnogo liče jedna na drugu - u kućama i kod jednih i kod drugih su žene odvojene od muškaraca, i kod jednih i kod drugih svi obavljaju molitvu, i jedna i druga porodica su najuglednije u selu, da djevojke i žene nikuda ne putuju same, da i jedna i druga porodica u kući imaju posebnu sobu za musafire, tzv. musafirsku sobu. Tako Abdullahaga, jednog dana, pošalje prosce u Balotiće i kod Arslanage Hadžića, amidže mog djeda Husejna, isprosi njegovu kćer Zulfiju za svog sina Omera, pa onda slijedeće godine Iljazovu kćer Fatimu za sina mula Emina, pa onda Iljazove kćeri Atifu za svog sina Bahtijara i Šehriju za svog sinovca Rasima. Hadžići, potom, isprose Abdullahaginu kćer Vahidu za Iljazova sina Ćazima. I tako je uspostavljeno jedno od najčuvenijih prijateljstava u našem kraju u to vrijeme, a koje se i danas još gaji i održava.

Sjećanja iz djetinjstva - moji odlasci u Orlje
kod hale Fatime i kod hodže mulla Emina
Od kako za sebe znam, u našoj kući se živjelo islamski i govorilo o vjeri islamu, o Allahu dž.š., o Njegovom Poslaniku a.s., i, namaz se uglavnom obavljao u kući, jer nije bilo džamija blizu naše kuće. Naravno, dedo, babo i amidže su često klanjali podne i ikindiju u džamiji u gradu, jer su išli u grad zbog posla i obaveza, a ostale namaze kod kuće. Život je išao dalje, mi djeca odrastali smo, išli u mekteb, dolazili bi razni musafiri, ali bi smo se posebno radovali kad bi čuli povik od nekoga iz avlije 'eto ih Orljani'. Ili, isto tako, kad bi dedo Husein rekao mom babu da idemo u Orlje, podrazumijevalo se da ću i ja ići jer me dedo puno volio i rekao bi - 'idi ti niz livadu i kod gimnazije nas čekaj da ne vide ova druga djeca, sad ćemo mi.' Babo bi često bio protiv mog odlaska, kako bi se ustupilo mjesto i nekom drugome od djece, ali ja sam uvijek ‘fursatio’ jer sam znao da se dedova riječ morala poštovati.
Ovi odlasci su bili radosni za mene kao dječaka, vožnja crvenim babovim moskvičem, slušanje muhabeta djeda, baba i ostalih u autu, ali i dolazak u Orlje. Prvo i glavno je bilo obići hodžu mulla Emina, pošto je hala Fatima bila preselila puno godina prije njega, pa nam je on bio ‘zamjena’ i za nju, i nijedan skup nije bio u našoj porodici a da on nije bio pozvan i rado viđen gost, pa čak i u poznim godinama kada je bio dosta star i bolestan. On je živio kod amidže muftijinog, tj. kod svog najmlađeg sina Abdullaha-Duljka, ali mi bi smo išli na konak i kod njih i kod drugih hodžinih sinova i družili se – posjetci, sijela, smijeh, razgovor, namaz, džamija…
A svaka mulla Eminova priča je uvijek bila kroz ders. Od njega sam, npr. naučio dovu za put - 'Bismillahi tariikuna errahmanu refiikuna errahimu juhmina min kulli ma uuzina.' Ostalo mi je u sjećanju i jedna njegova zamjerka kada je neki hadžija tokom hadža spustio mushaf pored sebe na tepihu, gdje su sjedili, pa mu je naš hodža povišenim tonom rekao - 'Haza Kelamullah, katijjen haram', ukazujući mu išaretom da mushaf podigne sa poda. A naročito mi je bilo veoma dirljivo, kada sam sa r. dedom Huseinom odlazio u Orlje dok mi je babo bio u Bjelopoljskom zatvoru ('94. i '96.godine, kada sam imao 12-13 godina). Tada su moj dedo Husein i hodža mulla Emin kroz suze pričali o mome ocu, pa mi se urezala u sjećanje njegova rečenica: “Od kako su ga dušmani uhapsili učim dovu za njega i četvrtkom, tj. uoči petka nakon jacije po četiri jasina proučim za murad, da ga oslobode...”

Prvi susret s Muftijom
Jednog dana, a bio sam tada dječak od 11-12 godine ('93.) ugledao sam mog baba i sa njim jednog mladića u bijeloj košulji i bijeloj jakni s crnom i lijepo zarezanom bradom, kako se s 'brda', kako smo zvali taj dio poviše naše kuće, u Rožajama, primiču avliji. Nazvali su mi selam i ušli u 'veliku sobu' a ja za njima, s obzirom da sam imao dedovu 'propusnicu', babo se nije bunio da prisustvujem. Tu sliku, kako sjede zajedno i pričaju, i sad gledam i ostaće mi u sjećanju dok sam živ. To mi je bila najupečatljivija slika rahmetli Muftije Muamera, kao da sam ga tada prvi put u životu vidio, iako sam ga ranije viđao par puta, za vrijeme našeg odlaska u Orlje, dok je on još bio medresant, i, kasnije, student u Alžiru. Taj razgovor u našoj musafirskoj 'velikoj' sobi, je ostavio snažan utisak na mene, jer, iako dječak, shvatio sam da pričaju o nekim velikim temama, o nečemu važnom za muslimane Sandžaka. Pričali su o dini islamu, o politici, o formiranju Mešihata, o Sandžaku... Tada sam, prvi put u životu imao čast da sjedim 'malo duže' u društvu rahmetli Muftije Muamera...

Drugi susret sa Muftijom
Nakon što je moj babo uhapšen, a potom i osuđen na sedam godina zatvora, od kojih je u Bjelopoljskom zindanu proveo dvije godine (od toga 17 mjeseci u samici), dozvoljeno nam je bilo da ga posjećujemo četvrtkom, i to sa propusnicom koju bi uzeo r. dedo u sudu u Bijelom Polju, s našim imenima, pa je nakon toga predamo u zatvor te kome odobre uđe, a kome ne, vrate ga. Često puta ni našoj užoj porodici nisu davali propusnicu, a kamo li nekome sa strane… Težak je to vakat bio, za mene kao dječaka, ali da se vratim drugom susretu s Muftijom Muamerom...
Jednog dana r. dedo stiže iz grada kući i reče da je viđao Muftiju, i da mu je rekao da će sljedećeg četvrtka i on pokušati da posjeti moga baba u zatvoru..., pa nastavi dedo - ja mu kažem: “Muamere, sine, tamo je opasno da ideš, a svakako, često ne daju ni nama svima da uđemo, zavisi ko je u smjeni od policajaca, te da dužina posjete zavisi od “raspoloženja” dežurnih ‘džandara’ i da nekad traje svega 2-3 minuta.., a znaš li ti da si ti sandžački Muftija a tamo je moj Harun u zatvor otišao baš zbog Sandžaka, pa ti brinem…”, a on mi kaže: “Dajo, moje je da pokušam jer znaš šta smo i ko smo ja i Harun...” Tako je i bilo, i ja sam toga četvrtka otišao babu u posjetu sa r. dedom i babovim amidžićem Ibrahimom..., a Muftija je došao s tadašnjim svojim vozačem Haskom Hajrovićem, u 'vektri'... Rahmetli dedo ode za propusnice u sud, a mi smo čekali... Nakon određenog vremena vrati se, baš tužan i nasekiran i reče: "Rekao sam ti, sine, Muamere, neće dozvolit tebi da uđeš, a ni Harisu ovaj put ne daju da uđe u posjetu, jer kao “ima 12 godina i dijete je”, pa ti sine, idi nazad za Pazar, i vidi prebaci ovo Harunovo dijete do Rožaja, jer nema gdje čekat dok smo mi u posjeti, pa mu brinem da čeka samo ispred zatvora, a tebe Allah, dž.š., da nagradi što si došao i rizikovao."
Ja sam se tada puno isekirao što mi nisu dali da uđem, iako su inače po neki put dozvoljavali i nama djeci posjetu, ali ne uvijek. Bi mi žao i zbog Muftije koji je prošao toliki put zbog mog baba, pa sam mu bio zahvalan, iako sam bio dječak. Vidio sam i njemu je bilo puno žao pa reče mom rahmetli dedu: 'Dajo, (tako je i on zvao mog deda, jer je moj dedo bio dajidža Muftijinom ocu), ne sekiraj se, poselami mi Haruna, biće sve dobro, inšallah, ovo je dunjaluk, i na njemu nema rahatluka, a ti znaš da će se on boriti za tu ideju kako je i na suđenju obećao svima, i ovamo našima i tamo njihovima..."
Dedo i ostali uđoše u zatvor u posjetu babu, a ja s rahmetli Muftijom i njegovim vozačem Haskom krenusmo nazad iz Bijeloga Polja ka Rožajama.

Kao i svaki dječak od 12 godina, ja sam, iako tužan što ne vidjeh baba toga dana, dok sam se vozio u Muftinijinoj 'Vektri' počeo da se divim automobilu, koji je bio mnogo bolji od ‘moskviča’, i da ih ponešto zapitkujem. Muftija je sjedio na suvozačevom mjestu, u bijeloj košulji, a ja na zadnjem sjedištu iza njega. Imao sam utisak da je vozač Hasko baš meračio u vožnji jer vozi najvažnijeg čovjeka u IZ-i, a s druge strane, taj automobil za onaj period je bio vrhunski. Sjećam se kad smo bili kroz selo Poda, ka Beranama, vidio sam na instrument tabli 140 km na čas, a Muftija, onako, kroz blagi osmijeh reče: "Polako, Hasudine, znamo da vektra može i brže". A ja sam se divio vozaču i prvi put u životu se vozio 140 na čas. Shvatih da je rahmetli Muftija odobrio tu vožnju zbog mene, da me malo utješi zbog toga što ne vidjeh baba, a na licu mu se vidjelo koliko je i njemu bilo žao.
– “Pitaš, Harise, o automobilu…, razumijem te kao dječaka, jer svaki dječak voli autiće, igračke, ali i prave automobile, no to su igračke i pomoćna sredstva, a cilievi vjernika su drugo i nešto puno važnije…, naravno da treba i automobil, kuća i hrana insanu, ali to su propratne stvari, bitne su ideje i vizije i rad na putu dobra...Ti ćeš sutra biti, inšallah, veliki čovjek, sigurno ćeš, kao i tvoj babo, završiti medresu pa nastaviti dalje, i vidjećeš da automobil nije najvažniji, ali, danas me slušaš kao dječak, a razumjećeš moje riječi tek kasnije, kad odrasteš."
Tako je rahmetli Muftija sa uvažavanjem vodio razgovor sa mnom, savjetovao me i ohrabrivao, pa sam stekao utisak da sam ja neko ko je velik, važan i odrastao, a ne dječak od 12 godina. Osjećao sam se tako važno i ozbiljno. Međutim, brzo prođe put od Bijelog Polja do Rožaja, i bi mi žao kad izađoh u Rožajama, kod ‘Kolorada', a rahmetli Muftija mi reče: "Čuvaj se, Harise, biće sve dobro, inšallah, i zapamti šta sam ti rekao, mi muslimani treba da smo hrabri i jaki, a ne plačljivci kao djevojčice, plašljivci i kukavice, i nemoj baba da obrukaš, jer on je mogao i da pobjegne i da izbjegne zatvor, ali nije htio da bude upisan u historiju da je bio kukavica, pa ne smiješ ni ti, jer niko naš nije bio kukavica, a za to svjedoče i šehidske kosti Hadžića i Zukorlića u Besničkim i Neguškim šumama."
Poselamih se s njima i poželjeh im hajirli put za Pazar, pa krenuh kući gledajući u 'vektru' kako kao lađa zamače ka 'petlji' i ka Želenima.

Treći susret sa Muftijom
Nakon što je moj babo oslobođen iz zatvora, 19. decembra 1995., za mene i moju porodicu je to bilo kao da smo se ponovo rodili, ali, ne samo za nas, već i za sve dostove i iskrene prijatelje širom Sandzaka i dijaspore. U narednih dva mjeseca sigurno je prošlo kroz našu kuću nekoliko hiljada ljudi koji su došli na hošgeldiju babu. Među prvima je stigao rahmetli Muftija Muamer. Dobro se sjećam tog decembra, snijega i hladnoće vani, ali ipak, u srcima nam je bilo toplo, jer je babo opet došao kući i sastavio se s nama nakon dvije godine odsustva.
Pošto smo imali psa Belova kojem je r. dedo, zbog bezbijednosti porodice dok je babo bio u zatvoru, bio razvukao žicu - armaturu dugu 100 metara koja je vodila od ulaza kuće pa do babove garaže na brdu, poviše kuće. Svaku noć nakon akšam namaza rahmetli dedo bi zakačio lanac Belova na tu armaturu i on bi trčao i “stražario” na dužini od tih 100 metara od ulaza u kuću do garaže, pored koje je prolazio put ka našoj kući, gdje je moglo da se priđe automobilom. I, tako, pored dove Allahu Uzvišenome da nas čuva, taj pas je bio dobar stražar naše porodice. Međutim, pošto je tada slabo ko imao telefon, ako ne bi čuli musafire da nas 'dozovu' podalje od kuće, da 'držimo' Belova dok ne užu u kuću, oni bi se vratili nazad, jer nije imalo šanse proći pored Belova osim da ga ubiju...a sjećam se da su ga par puta neki i pucali iz pištolja, ali Allahovom, dž.š., voljom nisu ga pogodili. Smjenjivali su se tako musafiri, i jedne večeri nakon jacije namaza, neko je dozivao s vana, a to je bio znak da neko od nas mora Belova da “drži” da bi ušli u kuću. Tada neko reče: “Stiže Muftija Muamer sa svojom ekipom iz Pazara. Nasta grljenje s dedom, sa babom i svima nama. Sjećam se da je tada s njim došlo oko 15 imama i službenika Mešihata, među kojima je bio njegov najbolji prijatelj, sadašnji predsjednik Mešihata Muftija dr. Mevlud ef. Dudić, s čijom porodicom su se moji od davnina poštovali i bili prijatelji.
Sjećam se dobro da nam je tada nestala struja, ali muhabet se nastavio na prigušenom svjetlu par svijeća u “velikoj” sobi. Bilo je puno toplih riječi od rahmetli Muftije i ostalih, a ja sam sjedio na podu na jednoj mekoj pustećiji od kurbana, od 'bardoke', koju je rahmetli dedo bio lijepo uštavio i uredio, i posmatrao ih, radoznalim dječačkim očima. Pored svih lijepih riječi, mubareklisanja dedu, babu i svima nama, koje su nam uputili Muftija i njegovi ljudi i dijelili radost s nama, naročito me dojmila činjenica da su svi imali brade. Tada su brade još bile rijetkost pa neko od prisutnih musafira se našali i upita ‘dal’ ima koji Pazarac da ne nosi bradu?’ - nasmijali smo se, a onda je neko od tih hodža iz Muftijine grupe ‘objasnio’: "Od našeg Muftije nam je fetva da treba svi da oživimo sunnet i da pustimo brade, pa mu bi malo to, nego nam još naredi da u svim džamijama koje su do sada bile 'dvovakatne i trovakatne', u buduće se mora klanjat svih pet vakata namaza, te nam napravi problem jer smo se bili opustili i išli samo na par vaktova." On to reče kao kroz šalu, i svi se nasmijaše, ali je to bila istina, jer sam to i kasnije kad sam odrastao, slušao kako je Muftija pokrenuo svaku džamiju na pet vakata namaza, organizovao mekteb tamo gdje ga nije imalo, te nastavio s osnivanjem drugih institucija i vakufa sa svojim timom. Iako sam još bio dječak, shvatio sam da je on malo drugačiji 'hodža' od dosadašnjih, i s veoma jakom energijom i idejama gdje mora vrijedno i naporno da se radi.

Četvrti susret sa Muftijom
Pošto me je rahmetli dedo puno vodio sa sobom, često bi me 'ukrao' od ostalih unučadi i utorkom, onim u 'pola osam ujutru' odveo sa sobom za Novi Pazar, gdje bi se on družio sa svojim ahbabima, pio kahvu i muhabetio. Obavezno bismo otišli na podne namaz u Arap džamiju, gdje bi slušali ders prije ezana, (najčešće rahmetli Rama-ef. Nezovića), a onda klanjali podne namaz za Omer-ef. Hasanovićem, babovim školskim drugom iz Gazi Husrev-begove medrese. Tako je to bivalo godinama, čak još od kada sam ja imao 5-6 godina i nisam znao da klanjam, ali bih imitirao rahmetli deda na kraju saffa, ili čekao iza zadnjeg saffa dok muezzin Abdullah-ef. Šaćirović na kraju ne kaže 'El-Fatiha', pa bih nastavio druženje s dedom i njegovim ahbabima van džamije, u kahvečajnici gdje sam slušao razne životne priče i šerijatske ‘mesele’. Tako je bilo i jednog dana, u ljeto 1996., kada sam imao 14 godina. Došli smo u Novi Pazar, rahmetli dedo i ja, ali smo zakasnili klanjati ikindiju u džematu, pa smo svratili u Altun Alem džamiju. Dedo ode da uzme abdest, a ja rekoh da ću klanjati sunnet, na sofi ispred džamije, dok on ne dođe. Kad ja preklanjah sunnet, vidjeh da je Muftija stigao odnekud i pričaše nešto s dedom. Ja onda klanjah i farz, jer vidim oni se udubili u neku važnu priču. Kad sam završio, prišao sam im i nazvao selam, a tada Muftija reče: "Harise, dajo i ti ste moji musafiri danas, i idemo kod mene na ručak." Dedo mu kaže: “Hitamo Muamere, sine, a i ti si puno zauzet, pa bolje da idemo za vrijeme dana, stopiraćemo nešto na Karahodžića Ćupriji, sigurno će naići neko poznat ko ide ka Rožajama." Međutim, rahmetli Muftija je bio odlučan i reče: "Ni ja nisam stigao da klanjam ikindiju, pa ćemo zajedno klanjati u mojoj kući, dajo, inšallah, a i danas sam rekao hanumi da stavi jedno jelo po mom meraku, a znam da i ti to voliš, pa mi je merak da vas ugostim." Dedo je pristao, jer ga je puno cijenio, iako je tada rahmetli Muftija bio za njega 'dijete’ od 26 godina, ali je stvarno pokazivao manire zrelog čovjeka.

Krenusmo od Altun Alem džamije, a rahmetli Muftija kaže: "Dajo, moraš da vidiš šta radimo oko zgrade Mešihata, a svakako mi je i auto gore…" Sjećam se da je sve bilo raskopano, nasuto iberlaufom itd., a on objašnjavao rahmetli dedu planove o novoj zgradi medrese itd., a ja slušao... Krenusmo njegovom '123-com' boje truhle višnje, ka naselju Lug, gdje je tada stanovao Muftija, i dalje pričajući, kao onda u 'vektri' o velikim planovima i idejama razvoja IZ-e, a ja se pomalo uključujem, ali ipak razmišljajući kad će konačno to jelo što je naručio hanumi da napravi, jer ne znam da li će se i meni svidjeti, ali gladan, ništa nisam jeo još od doručka kada smo pošli s dedom za Pazar. Stigosmo u Lug, i nakon selama s njegovom porodicom, ono što me kao dječaka tada fasciniralo, jeste njegov razgovor s hanumom na arapskom jeziku. Meni je to izgledalo fascinantno, iako nisam ništa razumio, osim selama, jer sam od roditelja, deda i nane, kao i u mektebu učio na arapskom jeziku samo kur’anske sure napamet, i to uglavnom bez prijevoda, pa mi je taj njihov razgovor zadivljujuće izgledao. Međutim, čekam ja ručak, a on s dedom muhabeti pa muhabeti… Njegova hanuma konačno donije ručak, i pored ostalih sohbeta, to njegovo i dedovo omiljeno jelo otkrih da je obaruša od kukuruznog brašna, ili zavisi kako je ko zove 'kukuruzna masenica, 'maslanica' i sl... Naravno, ja sam kao dijete tada probao i druge zijafete sa sofre, a oni dvojica su uživali uz muhabet u svom omiljenom jelu, s kiselim mlijekom, kajmakom i sirom, koje su donijeli Muftijini roditelji iz Orlja. Toga dana naučih od Muftije da se ikindija ne može klanjati dva puta. Naime, pošto sam bio klanjao ikindiju, još ispred Altun Alem džamije sam, kada r. dedo i r. Muftija htjedoše da klanjaju tu u kući, ja krenih da im se priključim, a on mi reče: "Harise, nema nafile između ikindije i akšama, a ti si klanjao jedanput ikindiju, tako da bi ti ovo bila nafila. Ima nekih mišljenja da može, ali za mene je jače mišljenje da se ne može klanjati nafila nakon što se klanja ikindija, pa sve do akšam namaza."
Nastavi se priča o nekoj halal ćevabdžinici "Đulistan", koja priprema 'halal' ćevape, i da je to Muftijina zasluga. Jedva sam čekao neki sljedeći utorak kada ću ponovo doći s dedom, pa da ih probamo, jer se tada puno vodilo računa, i u mojoj porodici i u Muftijinoj, da li je meso od halal zaklane životinje, a ne samo da je meso teleće, jagnjeće itd. pa zato i nismo često išli na ćevape.
Čudio sam se kako to Muftija o svemu vodi računa. Tako mlad a ima viziju o obezbjeđivanju islamskog načina života, o osnivanju medrese, o halal mjestima gdje bi vjernici mogli jesti halal hranu i družiti se u islamskom ambijentu. Naravno, sljedeći put me dedo odveo u 'Đulistan' koji se već bio pročuo širom Sandžaka, da ima halal ćevape, a nalazio se blizu današnjeg FIS-a, s desne strane, ka Melajskoj džamiji...i sad gledam tu sliku i dugačak red ljudi koji čekaju da kupe 'te muftijine' halal ćevape. Od toga dana svaki put kada bismo došli u N. Pazar, dedo bi me odveo u 'Đulistan', jer prije toga, ne bi rahmetli dedo htio da jedemo bilo gdje, osim ako bi znao sigurno 100% da je 'halal zaklano', i sjećam se njegovih riječi, i još mladji dok sam bio, kada bi mi govorio: 'Bolje je, sine, da kupimo 2-3 paradajza i hljeb u pekari pod Hendekom, pa da jedemo na klupi u parku halal, nego da haramimo đovdu i lubinu, mesom koje nije halal, ali eto, elhamdulillah, što sad ima 'Đulistan' Muftijinom zaslugom.”

Peti susret sa Muftijom - prijemni ispit u Medresi, juna 1997.
S obzirom da mi je babo završio medresu, njegovi amidžići, mnogi rođaci, a svakako i da su decenijama vezani za vjeru, elhamdulillah, i ja sam maštao o upisu u medresu i da tako krenem 'babovim stopama'. Mnogo sam razmišljao o Sarajevu, o Gazinoj medresi, o kojoj sam puno slušao od baba, od kad znam za sebe, ali i od deda, koji mi je pričao o velikim alimima i hafizima kod kojih je babo učio, pa bi dedo s njima išao na kahvu, kad bi rijetko našao priliku da baba posjeti, jer je Sarajevo bilo daleko, a i saobraćaj je bio dosta loš, nije imalo dosta autobuskih linija, kao danas, a od Priboja do Sarajeva je radio uskotračni voz 'Ćiro' itd. Naravno, tada se već bila otvorila medresa i u Novom Pazaru.
I tako, dođe i taj dan, završih osnovnu školu, i dođoh na prijemni u Medresu 'Gazi Isa-beg' u Novom Pazaru. Prevagnu to što je Novi Pazar bliži od Sarajeva, iako tada ovdje nije imao internat za učenike, naravno, i što je puno 'naših' rođaka i prijatelja u Novom Pazaru, pa ćemo lakše naći stan. Također, i amidža Hidajet je vaspitač i sekretar u medresi, a tu je i naš Muftija pa će me 'vidjet' jer sam ipak dijete koje s 15 godina nastavlja život u ‘tuđem’ gradu i van porodice. O svemu tome su moji roditelji, dedo i bika razmišljali, jer su znali koliko se babo mučio kao medresant, u dalekom Sarajevu, pa meni da olakšaju.
Izađosmo na prijemni, a bilo je puno kandidata, mislim oko 100. Rekoše nam da će biti primljeno samo 30, jer medresa nema više kapaciteta. Tada smo se svi prepali da li će se naše ime naći na listi primljenih ili ne? Ušli smo u učionicu, i ja sjedoh u prvoj klupi, a pored mene sjede jedan crnjomanjasti i nasmijani momak iz N. Pazara, koga na moj upit kako se zove, reče Albin Fehratović (današnji dr. Jahja Fehratović, potpredsjednik SPP-a, i narodni poslanik.)
Dođe tada prof. bosanskoga jezika Fehim Kajević, koji napisa par tema na tabli i reče da odaberemo jednu i napišemo pismeni zadatak koji će se puno bodovati, ali, nakon toga imamo i usmeni dio pred komisijom profesora iz medrese, a među njima, naravno, biće i muftija Muamer... Odabrah temu 'Moji prvi koraci ka medresi', i napisah kako sam mislio da je najbolje…Završi se čas, prof. Fehim reče da idemo sad na drugi sprat, jedan po jedan, i da polažemo usmeni dio - test općeg znanja, a za to vrijeme on će ocijeniti naše radove i donijeti komisiji naše ocjene. Ulazili su učenici jedan po jedan, a ja sam tada među kandidatima poznavao samo svog druga iz osnovne škole (danas čuvenog imama iz Dortmunda Harisa-ef. Kalača) s kojim sam se još u mektebu bio dogovorio da oba upišemo medresu. Pitam njega da li zna ima li još neko iz Rožaja, kaže ima još par njih, ali sigurno zna za jednog iz Balotića i jednog iz Biševa, a to su bili današnji muftija sandžački hfz. Abdurrahman Kujević, i rahmetli Mersad Kačar, koji je preselio na ahiret u 4. godini medrese, oko dva mjeseca prije naše mature. Dođe red i na mene, da polažem usmeni dio prijemnoga ispita. Uđoh stidljivo, nazvah selam, ali i s brigom koju li mi je ocjenu dao prof. Fehim, na pismenom iz bosanskoga jezika. Bješe višečlana komisija. Rahmetli Muftija Muamer je bio u sredini, a pored njega Muftija dr. Mevlud Dudić, koji je tada bio direktor medrese, i još 2-3 profesora koje sam tada prvi put vidio. Pitali su me svi po neko pitanje, i sjećam se, pošto me Muftija poznavao od ranije, kao i direktor medrese dr. Dudić, i znali su da mi je babo završio medresu, te da sam pohađao mekteb, a inače, imalo je tada slučajeva da pojedini kanditati ne znaju 'ni harfa' niti im je bilo ko u porodici obavljao namaz itd., i Muftija reče - pošto znamo da znaš harfove, tebe ćemo pitat malo teža pitanja, pa hajde otvori Mushaf negdje po sredini i uči…ja sam otvorio Mushaf, i počeo da učim s početka ajete, a Muftija me zaustavio nakon par trenutaka i reče: “Jedan harf si pogriješio tj. nisi dobro izgovorio, ali to je dobro jer mnogi ne znaju ni harfove, nego šta znaš napamet od sura…?” Počeh nabrajat iz Amme džuza, a za kraj se ponosno pohvalih da me babo naučio par ašereta koja se uče u medresi na 1., 2., pa čak i u 3. godini…Muftija reče: "Nabroj nam ih…" Pomislih u sebi gdje mu to spomenuh, jer pitat će me sad da ih proučim sigurno, ali rekoh: "Lillahi..., Evela jerevne..., La jestevi.."..., reče: "Prouči nam Evela jerevne.."...kad sam završavao učenje ašereta, donio je rezultate komisiji prof. Fehim i pohvalili su moj rad kao najbolji, posebno zbog rečenice 'da je medresa jedina škola koja garantuje sigurnu budućnost mladim generacijama' i rekoše da treba da se objavi u Glasu islama...to me ohrabri, ali još se nastavi ispitivanje, dok Muftija ne reče: "Harise, za kraj nam reci koji je glavni grad Sudana, i slobodan si..."?

Tim zadnjim Muftijinim pitanjem je prijemni ispit bio završen za mene, a kasnije su mi čestitali prijem u medresi sa osvojenih maksimalnih 100 bodova i prvim mjestom, što je i objavljeno u Glasu islama, kao i moj pismeni rad iz biosankoga jezika.

Muftija kao moj profesor u medresi
Kada je moja geneacija počela s nastavom u semptembru 1997., imali smo prvi čas iz fikhu'l-ibadata kod Muftije. Na tom času, nakon općih uputa i dersa šta je medresa kao naš emanet, održao nam je predavanje na temu - 'jezičko i terminološko značenje fikha' i kao sada da slušam kako govori “glagolska imenica” od…i gledam kako piše na tabli 'fekihe-jefkahu...' i fascinantno nam objašnjava vrhunskom elokvencijom i retorikom, a nakon toga, napisao je na arapskom 'fardu ajn i fardu kifajeh', te nam govorio o individualnim i kolektivnim obavezama, i o našim emanetima koje ćemo sutra preuzeti kao pojedinci, ali i kao zajednica, te da uvijek imamo na umu da ma koji fakultet sutra da završimo, da ne smijemo zaboraviti ko smo i šta smo, i šta je naš emanet koji smo preuzeli da nosimo, te da smo mi od danas imami i da će nas ljudi posebno gledati i slijediti, pa treba obavezno da pazimo na svoj ahlak i ponašanje... Nakon toga časa, fikh je preuzeo da nam predaje direktor medrese dr. Mevlud-ef. Dudić, a Muftija je predavao na 3. i 4. godini, ali smo s njim imali redovna druženja na tribinama u restoranu medrese, kao i slušali njegova predavanja u Arap džamiji uoči petka...
Kad smo počeli s nastavom u 3. godini medrese, Muftija nam se opet vratio kao profesor konverzacije arapskoga jezika. Mi kao učenici smo se divili njegovom znanju arapskog jezika i puno smo naučili od njega. On bi zamislio neki događaj, ili mjesto (npr. 'Na aerodromu', 'na fakultetu', 'na putovanju', i diktirao nam rečenice napamet, a mi bismo pisali u sveskama, dok bi nam nepoznate riječi detaljno objašnjavao, a mi ih upisivali u svoje rječnike. Na sljedećem času on bi prozvao nekoga da odgovara tako što bi otvorio dnevnik, pa koga 'potrefi' od učenika. Imali smo strahopoštovanje prema njemu, ali smo ga puno cijenili kao profesora, čak i oponašali i pokušavali da ga imitiramo. On je uvijek bio nekako 'opušteno strog', jer je bio ozbiljan alim sa posebnim smislom za humor, pa bi znao i kada imamo tremu zbog odgovaranja, da opusti atmosferu u sebi svojstvenom stilu... Odgovaranje kod njega je išlo na način da bi mu učenik predao svoj rječnik sa upisanim riječima, i Muftija bi ga propitivao, i znanje tih riječi je bilo uslov da bi učenik mogao da odgovara za pozitivnu ocjenu. Kada bi učenik položio riječi, Muftija bi ga pitao određene rečenice kako da kaže na arapskom, i na osnovu toga koliko bi učenik bio uspješan, shodno tome dobio bi ocjenu. I kroz zadavanje tih rečenica on je govorio o velikim idejama i preuzetih emanetima nas vjernika. Tako npr. sjećam se da je mene prilikom odgovaranja pitao kao jednu od rečenica: "Kako ćeš reći 'Naša budućnost je na Allahovom, dž.š., putu...?' Ja sam stidljivo rekao 'Mustakbelina fi sebilillah', a on mi reče: “Da si ispravno rekao padež 'Mustakbeluna...' bila bi bolja ocjena, ali drugi put, inšallah...” Iako je bio veoma strog kao profesor, ne sjećam se da se neko od učenika naljutio na njega, pa čak i kad bi dobio slabu ocjenu. Sjećam se događaja s jednog časa kada je odgovarao jedan učenik, a imao je baš puno tremu. Taj učenik mu je predao rječnik i čekao da počne Muftija u svom stilu, citirajući riječi iz rječnika na bosanskom jeziku, a učenik bi morao reći kako se to kaže na arapskom, npr. 'kako se kaže automobil, studirati, kolebati se, trčati, plivati, bolnica, škola' itd., a tek kasnije sam shvatio da je taj način učenja puno bolji, nego kada se prevodi sa arapskog jezika na bosanski. I tako, Muftija otvori rječnik i poče da čita na glas: 'Recept za paprike s kupusom', i tada smo se svi sa njim baš dobro ismijali, a taj naš kolega se izvinjavao i zacrvenio i rekao Muftiji kako njegova majka sigurno nije mogla da nađe svoju svesku za kulinarske recepte pa uzela njegov rječnik, ali je to sve bilo džaba jer smo se svi i dalje smijali. Međutim, dobro se sjećam da ga Muftija nije niti jednim gestom ponizio niti uvrijedio.
Naravno, iako nam je držao časove konverzacije iz arapskog jezika, mi smo Muftiji često postavljali pitanja iz oblasti šerijatskog prava, akaida, tefsira itd., sa željom da naučimo nešto više, ali često i da bi izbjegli odgovaranje kad smo bili nespremni. On je znao to, ali uvijek bi nam izlazio u susret i objašnjavao nam sve što smo željeli.
Dobro se sjećam tih iščekivanja i naših pogleda kroz prozore učionice kad li će se on pojaviti u svom bijelom golfu, i izaći u svom stilu ponosno u crnom dugačkom kaputu sa crnom beretkom na glavi kada je bila zima, ili za vrijeme proljeća i jeseni u nekom pripsanom odijelu žureći prema zbornici da uzme dnevnik da ne zakasni na čas.
Uvijek sam se čudio odakle mu tolika snaga i energija - da putuje toliko, da osniva institucije, izgrađuje i otvara nove džamije, da drži predavanja četvrtkom u Arap džamiji, i širom Sandžaka, ali i da igra fudbal sa nama medresantima na času fizičkog ili u 'njegovom' terminu. Mi smo se posebno radovali kad bi Muftija došao na čas fizičkog vaspitanja, jer je to značilo da ćemo manje 'krugova' trčati s prof. Jonuzom-Nuzetom Džankovićem na rekreacionom centru ili u hali sportova, zavisno gdje bi se održavao čas, nego bi se nakon vježbi zagrijavanja napravile ekipe i počeli bi fudbalsku utakmicu. Muftija je najviše volio da bude blizu gola protivničke ekipe, čekajući da mu neko iz njegoviog tima dobaci loptu i da postigne gol u korist svoje ekipe. Znači, pored predavanja u džamijama i časova u medresi, uvijek je stavljao akcenat i na sport i fizičku aktivnost, te nas bodrio da se bavimo sportom citirajući nam hadise o stavu islama prema sportu.

Muftija nije imao ograničeno radno vrijeme
Kada je moja generacija upisala 4. razred medrese, otvoren je internat za nas muškarce, i više nismo stanovali privatno po gradu nego u internatu. Kao i na svakom početku, nije bilo lako organizovati internatski život i brinuti se o tolikom broju učenika. Imao sam tu čast, da, na prijedlog direktora medrese dr. Mevlud-ef. Dudića da me izaberu za Predsjednika udruženja učenika. Pored tih obaveza, jednog dana mi je direktor rekao da i ja pomažem vaspitačima u internatu, i posebno navečer da obilazim spavaone i nadgledam da li neko krši kućni red medrese, jer ipak su to djeca itd. Dok sam obilazio spavaone šetajući hodnicima, nekada i puno kasno oko 23 ili 00 h, bezbroj puta bih ugledao Muftijinog bijelog golfa na parkingu ispred, svjetlo u njegovoj kancelariji, i njega kako sam sjedi za stolom i nešto piše ili čita. Taj prizor smo često gledali kao učenici. Ja sam se, iako sam bio dijete, čudio toj snazi imana i toj neiscrpnoj energiji, i razmišljao kad li on ide svojoj kući i kad se druži sa svojom djecom i porodicom, tj. da li uopće ima privatni život i odmor, ili je za njega sve vakuf, i potpuna posvećenost na Allahovom, dž.š., putu. Divio sam mu se uvijek, jer sam gledao toliko drugih ljudi po gradu i okruženju kako jedva čekaju da odrade svoju smjenu, na poslu ili časove u školi, i da idu kući, a on faktički radi u sve tri smjene.

Muftijini dersovi četvrtkom navečer u Arap džamiji bili su posebna atrakcija
Kao učenici prve tri godine, dok nismo imali internat, kao i u 4. razredu kad smo bili u internatu, mnogi od nas su se utrkivali ko će otić da sluša Muftijino predavanje u džamiji, i molili vaspitače da nas oslobode s korepeticije jer bismo uvijek naučili nešto novo na njegovom dersu. On je tefsirio Kur'an redom po par ajeta, i sljedećeg četvrtka bi nastavio da tumači naredne ajete, tamo gdje je stao. Imao je poseban stil držanja govora, i umio je da se našali, pa bi mi to poslije međusobno prepričavali i na svojim ramazanskim praksama, gdje nas je medresa slala kao softe, tokom mjeseca Ramazana, koristili u svojim dersovima. Često su neki od nas pred ogledalom u abdesthani internata pokušavali da ga imitiramo citirajući u njegovom stilu određene ajete, hadise ili neki događaj koji je naveo na dersu. Mnogi učenici su me molili da ga ja imitiram, jer kažu da smo imali sličnu boju glasa, ali i fizički smo ličili jer ‘ipak smo jedno’, rođaci, tj. drugo koljeno.

Zajednički nastupi sa Muftijom
Od prve godine bio sam član hora medrese, i skoro da nije imalo skupa da nisam učestvovao gdje je bio i Muftija, bez obzira da li se radi o kamenu temeljcu, otvaranju neke nove džamije, akademijama medresanata, ramazanskim i bajramskim svečanostima, raznim drugim prigodama i manifetsacijama. Uvijek je glavna atrakcija bio Muftija Muamer, i posebno bi zapripsalo kad bi se pojavio na nekom javnom skupu, mevludu, suunetu, svadbi...



Ostaće mi u sjećanju jedan od najveličanstvenijih događaja, a to je doček Reisu'l-uleme dr. Mustafe-ef. Cerića, kada nas je direktor medrese dr. Mevlud Dudić zajedno s rahmetli Muftijom zadužio kao članove hora da se dobro pripremimo za taj događaj, koji je bio upriličen za Kurban Bajram u novopazarskoj hali sportova. (mart 2001.) Na tom Bajramu je bio poseban ruhanijet i nur u hali sportova, zbog prisutnih više hiljada džematlija, ali, posebno i zbog obraćanja Muftije i Reisu'l-uleme. Sve je sijalo u našim dječijim očima, a ja za taj program bi inspirisan tolikim brojem saffova, te s posebnim nadahnućem proučih par ajeta s početka sure 'Es-Saffat'. Tada je Reisu'l-ulema dr. Cerić bio fasciniran dočekom koji mu je bila priredila IZ-a na čelu s Muftijom Muamerom, tolikim brojem automobila koji su ga pratili, a narod od Piboja do N. Pazara izlazio na ulice u svakom mjestu i gradu, zaustavljao kolonu, i selamio Reisu'l-ulemu i Muftiju. Muftija je u svom govoru rekao da mi Sandžaklije tako dočekujemo svoje velikane.

Zajednički službeni i porodični skupovi
Imao sam tu čast od Muftije i uopće rukovodstva IZ-e, iako to nisam nikada lično tražio, da bezbroj puta dobijem zaduženje i emanet da ja prvo proučim neko ašere na nekoj svečanosti, bajramu, skupu, ispraćaju hadžija itd. Nikada nije bilo lako, ali sam se trudio da ne iznevjerim taj meni povjereni emanet. Pored službenih, bili smo zajedno na puno porodičnih skupova, svadbi, sunneta, mevluda itd. I danas se sjećam mnogih detalja sa odredjenog dogadjaja, ili o čemu je bio razgovor na svakom tom skupu. Sjećam se dobro svadbe našega bratučeda Džafka-ef. Preljevića, na kojoj sam učestvovao kao dječak i učio ilahiju 'Bajram dođe mirišu avlije', i kada je došao Muftija Muamer, te za vrijeme ručka pričao i polemisao s mojim babom o upotrebi jabukovog sirćeta, da li je haram ili halal. Ja sam to kao dječak i osnovac slušao i dobro zapamtio. Sjećam se i svadbe kada se oženio amidža Hidajet, i kada je došao Muftija sa svojom ekipom u Balotiće. Pričao je s mojim babom i ostalim prisutnima, pored ostalog, o daljim idejama i viziji razvoja IZ-e, te kako jačati veze sa Južnim dijelom Sandžaka. Govorio je da treba svaki grad u Sandžaku da ima žensku medresu, gdje će se odgajati i obrazovati buduće supruge i majke, u duhu islama, a ne da ostanu nepismene, jer mnogi roditelji ih neće poslati u bilo koju drugu školu, osim u Medresu. Ja sam tada 1997., bio 1. razred medrese i slušao o tim velikim idejama koje tada nisam dobro ni shvatao ni razumio. Sjećam se i Mašove svadbe u Orlju, i druženja s Muftijom u hadži Jakupovoj kući, a kasnije i pored česme 'Sige'. Na toj svadbi opet bi priča o velikim idejama, i korisna polemika mog baba i Muftije o Sandžaku, BiH..., Gazaliji, De Golu, Naseru, ali i o doktorskoj disertaciji nekog s Poljoprivrednog fakulteta i temi: "Da li je bivoljeće maslo zdravo?" Nakon ručka, otišli smo u orljansku džamiju na ikindiju namaz, i Muftija je mene i tada uvažio i pustio me da budem imam. Rahmetli Muftija je to uvijek radio, osim za vrijeme Bajrama ili Džume kada bi on držao hutbu, i predvodio namaz. Zahvalan sam mu na toj počasti iako sam uvijek imao tremu biti njemu imam. Nakon namaza vratili smo se do 'Sige' i pričali smo dugo šetajući sokakom. Zapamtio sam tada njegovu opasku da muslimani uvijek moraju imati red u svojoj duši ali i u kući i avliji, jer nije u redu citirati hadise, a da ne vodimo računa o avliji, estetici, i uopće ambijentu u kome živimo. Naročito je imao prefinjen smisao za etiku i estetiku.

Dirljiv detalj s rahmetli Muftijom koji ću pamtiti zauvijek
Nakom medrese, uz preporuku rahmetli Muftije i direktora medrese dr. Mevlud-ef. Dudića, nas par učenika je upisalo Univerzitet “Džinan” u Tripoliju, u Libanu. Međutim, baš kada smo trebali krenuti tih dana, 11. septembra 2001.godine, dogodili su se napadi u SAD-u. Situacija se zakomplikovala i nikako nismo mogli dobiti vizu u libanskoj ambasadi u Beogradu, tako da sam ja studije nastavio na FIN-u u Sarajevu.
Bila je zima, kratka pauza od par dana nakon prvog semestra, i došao sam iz Sarajeva u N. Pazar. Naravno, i kao student bio sam na raspolaganju i na usluzi IZ-i, i na svaki poziv bih se odazvao - da zamijenim nekog imama na džumi itd. Tako sam jednog dana došao do zgrade Mešihata, i dok je padao snijeg baš jako, Muftija je stigao svojim autom i parkirao se baš pored mene. Poselamismo se, i on me priupita kako je na studijama, jesam li našao stan itd. Rekoh eto želja mi bi arapski svijet, ali Božija odredba bi - Sarajevo i naša Bosna, elhamdulillah. Nakon toga, kaže mi Muftija: “Želim ti malo pomoći koliko sam u mogućnosti, pa ne zamjeri.” Zastidio sam se, ali me taj gest dirnuo duboko do srca, jer sam stekao utisak da je tek primio platu i da mi je dao novca da platim dvije kirije u Sarajevu. Džaba je bila moja odbrana - da i on ima porodicu i djecu, uzeo sam, i nikada taj njegov gest zaboraviti neću. Jer bili smo samo nas dvojica, a niko od ljudi to video nije, osim Allaha Uzvišenoga. Uradio je to darežljivo, sa sveg srca, u ime Allaha, dž.š., da bi pomogao svom bivšem učeniku. Shvatio sam tada šta znači iskrena namjera, šta znači darežljivost jednog velikog alima i vjernika, koji dijeli tajno jer dovoljno je da Allah Uzvišeni zna. Zahvalio sam mu, i uputio dovu Stvoritelju, na daru koji mi je kao studentu mnogo značio.

Dženaza mom djedu Husejnu i Muftija
Za vrijeme studija na FIN-u, u Sarajevu, makar jedanput mjesečno sam dolazio u Sandžak, u Rožaje i Novi Pazar. Tako sam u martu 2002.godine došao, nakratko, da obiđem porodicu. Rahmetli dedo je bio bolestan, ali mislili smo da je to kao ponekad i ranije i ozdravit će, inšallah, te sam se vratio za Sarajevo. Međutim, sutradan pozvao me babo telefonom i rekao mi da mi je dedo selam da dođem odmah sutra, jer želi da me vidi. Ja rekoh babu, u redu, iako sam tek bio stigao u Sarajevo, ali imao sam neki čudan i težak predosjećaj. Iz ovog teksta se moglo zaključiti da sam puno volio rahmetli deda, hadži Husejna, s kojim sam se mnogo družio jer smo živjeli u istoj kući. Pošto sam tada bio na konaku kod druga u Hrasnici, otišao sam na jaciju u džamiju kod Muje-ef. Berila, i zamolio ga da me odveze do autobuske stanice kako ne bih zakasnio na 'Gameksov' autobus koji ide u 21h za N. Pazar. Mujo-ef. je odmah prihvatio, jer smo se znali od ranije, i odvezao me svojim golfom 3-com. Vječno sam mu zahvalan na tome. Dakle, krenuo sam odmah, a ne sutradan kako mi je babo rekao. Putovao sam cijelu noć do N. Pazara, a nakon sabaha drugim autobusom produžio za Rožaje. Kada sam stigao kući u Rožaje rano ujutru, saznao sam da je rahmetli dedo rekao babu: "Zovni Harisa da mi klanja dženazu..." Ta rečenica me mnogo potresla, ali dedo je tada još bio živ, pa sam ga ja gajretio da će biti dobro i da samo Allah zna kad će se ko vratiti Njemu Uzvišenome. Dok smo sjedili neko zavika eto ga Muftija. Izašli smo ispred kuće, snijeg je padao kao 'iz rukava', a on se pojavio u svom crnom kaputu i s crnom beretkom na glavi, u pratnji direktora medrese dr. Mevlud-ef. Dudića. Muftija reče dedu da je čuo da je bolestan i da je došao da ga obiđe, a dedo se baš obradova i poče da ga blagosilja i zahvaljuje mu, a svakako, zahvalio je i direktoru medrese. Sjećam se da je tada i dr. Mevlud ef. Dudić davao gajret dedu kroz navodjenje hadisa o činjenju dobrih djela i da muslimani moraju saburati. Nakon nekog vakta, oni su otišli za Novi Pazar, a mi smo ostali pored deda. Rahmetli dedo je preselio tog 26. marta 2002.godine. Pogledao sam tada u sat na zidu - pokazivao je 22.06h. Onako slomljeni i tužni “okrenuli smo” rahmetli deda, i javili smo prvo amidžama i babovom amidžiću Ibrahimu, koji su odmah došli. Nastavili smo s pripremama za sutrašnju dženazu, a meni je to bila jedna od najtežih noći u životu, kao i sutrašnji dan kada sam trebao ja da predvodim dženazu rahmetli dedu, jer se njemu 'prikazalo' da će da preseli i zato me i pozvao i ostavio vasijjet da ja budem imam na njegovoj džennazi.
Sutradan došlo je dosta ljudi na dženazu, a među njima i rahmetli Muftija Muamer-ef. Zukorlić. U takvim situacijama kad bi Muftija došao nekome na dženazu, on bi je i predvodio, međutim, toga dana zbog oporuke rahmetli dedove, ja sam mu predvodio dženazu pred džamijom Sultana Murata II u Rožajama, i to mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu, a još nisam imao punih 20 godina.

Muftijina podrška meni za posao i svaki moj lični projekat
I tokom studija, a i nakon što sam završio FIN, uvijek sam imao i održavao kontakte s Muftijom i Mešihatom, i uvijek sam bio na raspolaganju, jer, često bi me pozvali da učestvujem u raznim povodima, i dam svoj doprinos, koliko sam bio u mogućnosti. Tako, npr. za vrijeme druge godine studija, dobio sam povjerenje da predstavljam naš Mešihat na takmičenju u učenju Kur'ana u Libiji, i budem lično gost predsjednika Gadafija, koji mi je tom prilikom poklonio ručni sahat s njegovim ugraviranim portretom. Naravno, prije toga i kao medresant sam dobijao te emanete i od rahmetli Muftije i od direktora medrese dr. Mevluda-ef. Dudića, kao i kasnije kao službenik, obavljao sam razne emanete (takmičenja u BiH, Hrvatskoj, Kuvajtu itd.), na čemu sam im uvijek bio zahvalan i trudio se da ne obrukam ni njih ni IZ-u, ni sebe.
Nakon završenog fakulteta, stavio sam se na raspolaganje Mešihatu, i u razgovoru s Muftijom obavijestio me da kao prvi emanet treba da preuzmem Lejlek džamiju, i tu budem imam. Te 2005.godine, imao sam 23 godine. Nakon par mjeseci, Muftija me pozvao na razgovor i uz pohvalu za dosadašnji rad, prenio mi odluku Mešihata da ja treba da preuzmem emanet imama glavne novopazarske - Arap džamije, uz obrazloženje 'zbog dosadašnjih rezultata, ali i zbog lijepog učenja Kur'ana i solidnih dersova'. Ja sam se branio malo jer sam smatrao da sam ipak još dijete iako sam imao 24 godine, te da je to za mene prevelik zadatak i pretežak emanet, da ima puno sposobnijih i učenijih imama od mene, ali, on me ohrabrivao u svom stilu, tako da sam preuzeo i taj emanet i borio se do preuzimanja sljedećih zadataka. Te godine, na pauzi preko ljeta, boravio sam u Siriji, u Damasku, na 'Ebu Nur' univerzitetu, gdje sam usavršavao arapski jezik, ali i učio Kur'an kod poznatih šejhova u džamijama Šama. Muftija nije imao ništa protiv što sam tim povodom uz zamjenu odsustvovao.

Iako sam bio dobio ponudu za nastavak postdiplomskih studija u Libiji, zbog preuzimanja emaneta u Mešihatu, i formiranja porodice, odlučio sam da postdiplomske studije nastavim na IUNP-u. Podržao me i tada Muftija, koji je bio rektor, a i kasnije na doktorskim studijama. On je zapravo, jedan od rijetkih koji je podržao svaki moj lični projekat tokom akademskog usavršavanja, svaku moju knjigu, a posebno draga uspomena mi je ostala njegova podrška za moje snimanje čitavog Kur'ana na CD-u. Sjećam se da smo se sreli ispred Mešihata, on je zaustavio automobil i nakon što se poselamismo reče mi: "Harise, slušao sam u autu tvoj CD, baš mi se dopalo tvoje učenje Kur'ana." To je za mene bilo veliko priznanje i podrška, od jednog takvog velikog insana, iako sam, naravno, svjestan svojih manjkavosti i grešaka u životu i radu.
Svaku knjigu koju sam napisao i štampao, mubareklisao bi mi, podržao me i podijelio radost sa mnom, na čemu sam mu vječno zahvalan uz dovu Allahu Uzvišenome da ga nagradi najljepšim mjestom u Džennetu. Naravno, zahvalan sam mu na svakom povjerenom emanetu, i njemu i Muftiji dr. Mevludu-ef. Dudiću kao direktoru medrese, i kasnije kao rektoru IUNP-a, i kao predsjedniku Mešihata.

Posebno će mi ostati u sjećanju 16. dan Ramazana (28. Septembar 2007.) kada smo proučili dovu za početak izgradnje Islamskog centra i džamije, na bolničkim livadama, na Hadžetu, koje su, zapravo, vakufsko zemljište.




Tada sam bio imam, i sa svojim kolegama smo bili pripremili bogat program, koji se sastojao, kao i uvijek, od učenja Kur’ana, tekbira, salavata, ilahija i kasida. Tako smo se, inače, pripremali i za ranije održane slične skupove i. svečanosti koje je organizovao Mešihat. Međutim, pred sam početak programa, Allah Uzvišeni je dao jaku kišu, tako da je Muftija rekao da samo ja proučim par ajeta, a nakon toga se on obratio. To je za mene, kao i uvijek, pored velikog emaneta, zaista bila velika čast, i zahvalan sam mu posebno i na tome. Ostaće mi duboko urezane u pamćenju njegove riječi koje je izrekao tada, dok sam gledao toliko prisutnih džematlija, kao nikada prije, s toliko otvorenih kišobrana, da Novi Pazar mora imati jednu veliku centralnu džamiju koja može primiti više hiljada vjernika, inšallah. Nadam se, da će taj Islamski centar s džamijom nositi njegovo ime kada se izgradi, inšallah.
Ostaće mi u sjećanju i otvaranje Islamskog centra “Gazilar”, uoči mubarek mjeseca Ramazana, 12. aprila 2021.godine, na kome je bio prisutan rahmetli Muftija Muamer, kao i bajramska svečanost i prijem koji je organizovao predsjednik Mešihata muftija dr. Mevlud-ef. Dudić, na kome smo se svi zajednički družili uz kahvu i baklavu uz prelijep muhabet. O svakom bajramskom prijemu na kome sam bio s rahmetli muftijom Muamerom, kao i sa muftijom dr. Mevlud-ef. Dudićem, mogao bih napisati poseban rad ili knjigu, koliko je to bilo lijepo i pripsano u bajramskoj atmosferi i muhabetu, kao i uvijek, o “velikim temama” i daljem razvoju IZ-e, i radu na Allahovom, dž.š., putu.



Detalj iz Offenbacha sa druženja s Muftijom
Mešihat je 2015. godine, na molbu džemata BKZ 'Sandžak' iz Offenbacha, u Njemačkoj, a u dogovoru sa Školom Kur'ana Časnog iz Novog Pazara, otvorio departman te škole u navedenom džematu, a za prvog muhaffiza i predavača u školi, Muftija Muamer je imenovao mene.



Noć prije zvaničnog otvorenja tog departmana škole, doputovao je Muftija. Organizovali smo druženje s njim na sijelu kod našeg zajedničkog prijatelja hadžije Muzafera Hadžića. Jedan detalj mi je posebno ostao u sjećanju, naime, dok nas je h. Muzafer vozio od frankfurtskog aerodroma ka Offenbachu, i dok smo s Muftijom pričali o raznim pitanjima, h. Muzafer ga je u jednom momentu upitao, - kako sve izdrži i kako se ne umori, toliko godina da radi, faktički u sve tri smjene? Muftija je na arapskom citirao 23. ajet iz Sure El-Ahzab u kome se kaže:
"Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju - nisu ništa izmjenili..." Mi smo samo zašutjeli par trenutaka i shvatili po ko zna koji put njegovu odlučnost i žrtvu - da se bori na putu hajra za svoj narod, dok je živ, ne žaleći ni vremena ni imetka, pa ni svoj život, govoreći da dok je živ od borbe odustati neće. Volio je često citirati u raznim prilikama, skupovima i našim druženjima, 139. ajet iz Sure Ali Imran: "I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici..." Kada bi to čuli, dobili bismo dodatnu snagu i energiju da ustajemo u borbi na putu dobra. Često bi nas podsjećao na hadis Allahova Poslanika, a.s.: "Poslan sam da usavršim plemenite ćudi, ahlak, moral i karakter kod ljudi”, i na taj način nam govoreći da je čitava misija Allahova Poslanika, a.s., bila odgoj i obrazovanje ljudi u duhu islama, te pozivanje na dobro, a odvraćanje od zla tokom čitavog života. Zato nas je bodrio da moramo biti hrabri i vrijedni, i da ne govorimo tokom života da nešto 'ne može', može samo ako je halal, uz pomoć Svemogućeg Allaha, dž.š., samo treba ustrajati do dostizanja cilja.




Naši razgovori u četiri oka
Mnogo puta smo pričali u četiri oka. Pored službenih razgovora, mnogo puta smo pričali i o privatnim problemima. Bio je takav insan, da ste mogli da ga pitate i za savjete u vezi privatnoga života, on bi sa visokim uvažavanjem sagovornika iznosio svoje mišljenje, svoje argumente i svoje sugestije. Nikada me nije odbio, kada sam želio da popričamo, bez obzira koliko je bio zauzet i gdje se nalazio, našao bi makar minutu da me sasluša.

Naš posljednji razgovor

Bilo je to skoro, došao je u zgradu Mešihata, i javio sam mu se da ga poselamim u kancelariji...primio me kao i uvijek, iako nije imao puno vremena, i družili smo se oko pola sata...nisam znao da će nam to biti posljednji razgovor, ali evocirali smo neke uspomene iz prošlosti i govorili o našim porodicama, rodbini i krvnim vezama...čestitao mi je na novoj knjizi, i na energiji koju ulažem na našem zajedničkom 'frontu', i kao službenik IZ-e, i kao jedan od njegovih 'kapitena' za moj dio grada, na angažmanu na izgradnji džamije u naselju Ćeremidžinica, gdje stanujem, o emanetu u Islamskom centru “Gazilar” i dr. Nisam mogao ni sanjati da će biti naš posljednji razgovor…

Muftijina dženaza
Desetak dana prije njegove smrti, dok sam se pripremao na put za New York, povrijedio sam se i faktički bio nepokretan, osim jedva pomalo na štakama... Zapazih poruku na vb grupi Medžlisa, sa haberom - da je Muftija, Muamer-ef. preselio na ahiret. Jačinu bola ne mogu opisati, neću ni pokušavati, nek ostane u domenu mog osjećanja koje zna samo Uzvišeni Stvoritelj, Allah dž.š.
Moje odsustvo sa njegove dženaze, sutra dan, bilo mi je jedan od najtežih trenutaka u životu. Čitav naš zajednički život i rad mi je u sekundi prošao kroz glavu. Bio mi je kao stariji brat, profesor u medresi, Muftija, Predsjednik Mešihata, Rektor, akademik..., ali i neko ko je bio sposoban da 'umjesto' svih nas 'progovori' i u Beogradu, i u Sarajevu, i širom svijeta, da predstavlja nas Bošnjake, da se bori za naša prava, da tumači islam u najljepšem svjetlu, da polemiše, da daje intervjue na raznim televizijama, dok smo mi tu njegovu borbu, rad, trud i žrtvu mirno posmatrali u svojim toplim domovima, kancelarijama i kabinetima, ne shvatajući koliku on žrtvu čini za sve nas, čak i za one koji ga nisu podržavali, jer su i njihova djeca pohadjala “muftijin” vrtić, medresu ili neki od fakulteta...
Gledao sam, iz bolesničke postelje, čitav džemat, njegove simpatizere, vjernike, kao i pojedine ljude koji su došli na njegovu dženazu, iako su prije toga imali prema njemu po neku zamjerku, ali toga dana žal se vidio na svim licima. Svi pogledi i sve misli svih ljudi toga dana na trgu Gazi Isa-bega, bili su usmjereni ka njegovom tabutu. Svi su tražili od Muftije halaluk, i sa svoje strane mu halalili za bilo kakvo osjećanje uvrede ili nepravde, za slučajnu lošu riječ, za eventualno nerazumijevanje.
Gledao sam premotavajući film unazad i ibretio se, kakvog čovjeka je imao ovaj narod, ovaj grad, ovaj Sandžak, ova zemlja. Kako izgubismo insana 'lokomotivu' koji je snažno vukao naprijed toliko 'vagona', iako su mnogima od njih bili 'blokirani' točkovi…
Nažalost, mnogi koji ga ne podržaše za vrijeme života, tek kad preseli shvatiše koga smo svi izgubili. Potvrdi se još jedanput ona stara izreka da ne znamo cijeniti nešto ili nekoga, i koliko nam znači i vrijedi, dok ga ne izgubimo...Gledao sam toliko osnovanih dječijih vrtića, toliko obrazovanih naših žena, sestara, kćerki, djevojaka koje su sa diplomama medrese, raznih fakulteta, magistrice, doktorke i stručnjake raznih profila…
Gledao sam toliko sirotinje koja se hrani u vakufskim kuhinjama, tvojim sebebom, brate Muamere, koji su došli da klanjaju dženazu i prouče dovu svom Muftiji...
Brate moj, klanjah ti dženazu u odsutnosti u svojoj bolesničkoj postelji i dovu Allahu Uzvišenome uputih da ti se smiluje i da ti oprosti grijehe, toliko sam samo mogao u tom halu, a u znak sjećanja na tebe, zabilježih ovih par trenutaka provedenih s tobom… Možda nekada smognem snage da napišem i jednu posebnu knjigu memoara, gdje ću zabilježiti razne događaje iz života koje smo zajedno proživjeli i borili se na putu dobra, a koja bi sigurno imala više stotina stranica... Iako mnogi kažu da si bio strog, bio si pravedan kao hazreti Omer, r.a., a bio si blag kao hazreti Ebu Bekr, r.a. Mi koji smo ti bili bliski, bili smo puno puta svjedoci nježnosti tvoga mu’minskoga srca i suzama koje su tekle iz tvojih očiju tamo gdje treba, kao na dan kada si nam donio muštuluk o još jednoj našoj pobjedi, i uručio rukovodstvu Mešihata i muftiji Dr. Mevludu-ef. Dudiću, kao hediju papir tj. sudsko rješenje o vraćanju zgrade FIS-a u vlasništvo IZ-e. Tada si nam uzličio na emotivnog hazreti Osmana, r.a. Bio si nepokolebljivi borac na Allahovom putu kao Halid bin Velid, r.a,, jer za vrijeme svog života, predvodeći nas, nisi izgubio nijednu bitku u borbi na putu razvoja IZ-e, osnivanju raznih institucija, odbrani i vraćanju vakufa, i na svakom drugom frontu gdje si se borio za dini islam, Bošnjake i Sandžak. Bio si iskrena i predana mu’minska duša, kao hazreti Alija, r.a., i do kraja svoga života se borio da učiniš što više hajra našem narodu, prije svega kroz odgoj i edukaciju. Ponosan sam što sam bio dio tvog tima, a zahvalan sam Svevišnjem na počasti da mi budeš i brat, i učitelj, i profesor, i kolega, i Muftija. Molim Uzvišenog Stvoritelja da ti oprosti grijehe, da ti se smiluje, da te uvede u Džennetu'l-firdevs, i da budeš u društvu Allahovih Poslanika, a.s., iskrenih, šehida, odabranih i čestitih Allahovih, dž.š., robova, a divno li je to društvo. Allahumme amin!

Na kraju, nedostajat ćeš nam puno, dragi brate i muftija Muamere, ali mi moramo dalje nastaviti uz Allahovu, dž.š., pomoć našu misiju, tj. da pozivano na dobro i odvraćamo od zla, dok smo živi, inšallah. Molim Allaha Uzvišenoga da nam sačuva naš Sandžak, Bošnjake i jedinstvenu islamsku zajednicu na čelu s našim poštovanim predsjednikom Mešihata IZ-e u Srbiji muftijom dr. Mevludom-ef. Dudićem, i da nam On Uzvišeni uvijek bude na pomoći da radimo djela koja vode Njegovom raziluku i zadovoljstvu. Allahumme amin!

Tvoj brat i ‘kapiten’ sa Ćeremidžinice, Haris Hadžić…