Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

VJENČAVANJE POEZIJOM - OSVRT NA DJELO BILJANE HANDŽO
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 22. December 2021. 15:12:11


Odavno u mislima sakupljam riječi koje kanim posložiti u osvrt na djelo Biljane Handžo, pjesnikinje, prozaista, filozofa i sociologa, matičarke, kulturnog radnika i domaćice, gospođe i drugarice, što se iz grada gdje zastade konjic iz legende, otrgne gore na Borke odakle je priča o Konjicu i krenula, da u skladu sa prirodom, tamo gdje ljudi ne remete harmoniju, zapiše ono što kao medna rosa kane. Rođena 11.oktobra, u nekoj polovici šezdesetih prošloga stoljeća, nekako blizu kada su i Češka i Slovačka gorjele na istoj lomači staljinizma. Njeno suprotstavljanje realnosti bez inata, osim iz potrebe da dokaže kako postoji lijepo ako se pogleda iz drugog, naoko ne baš ugodnog ugla, splet je svih nabrojanih referenci ali i odlika generacijskog koda kojim smo istih godina žigosani. Zapleten u stihove što pozivaju na promišljanje ne mogu a da se ne uhvatim pera. Neću dozvoliti da mi nestrpljivost umjesto riječi potroši mastilo na krivudave linije u kojima ne mogu u svakom znaku vidjeti insana o kojem pišem. Zauzdavam divlje konje koji moje pero zovu prostranstvima i sjedam sa zavežljajem misli o čovjeku što umije nositi ljepotu žene a opet biti čovjek za duge, iskrene besjede. Zaustavljam se nad stihovima pjesme “Gdje je ta...” koja se ne završava znakom pitanja, već znakom nezavršenosti i traganja, da svako od nas ima pravo biti vagabundo i pronaći ono što osjeća.
“Petu stranu, Svijeta tražim, U kojoj nakon mrve radosti, Ne dolazi grumen tuge...” Svoj poetski san iz pjesme koja je napisana puno godina prije nego će Biljana ugledati stvarno iz autobusa u Kairu, tog ranog jutra u četiri sata i trideset dvije minute, pa glasno podvrisnuti kada se na jednoj strani iznad pustinje pojavio pun mjesec a na drugoj iznad mora, ali u istoj ravni, krvavo sunce i tako oslikavali pjesničko stvaranje. Uvjerljivo, očima dohvatna, peta strana svijeta je dočekana da potvrdi kako poezija jeste stvaranje u kojem nada znači strpljenje a sve godine koje proteku nisu proliveno mlijeko, već jedan život iskreni.

Sa dušom bogumila, Biljana odlazi gore na Borke da sa te zemljane pozornice dohvati zvijezdu, zavodljivo namiguje mjesecu, ili se prepusti i zagrljaju sunčevih zraka po kojima Hercegovina i jeste nadahnuće. No kada se vrati u grad, najsretnija je pozivu da ovjekovječi ljubav mladih, kojima umjesto paragrafa, u mlada čula toči poeziju i priču, da ponesu kao osnovu na kojoj će tkati ćilim života. Takva vjenčanja sa njenom poezijom osjećaju se među prstima kao tek ubrano zrelo voće, sočno i sladunjavo.


Poput male podmornice uranjam u korice njenog romana “U zemlji dobrih ljudi i debelih mačaka” opijen fakcijom koja donosi sve likove, od Klare, njenog Dječaka i roditelja, do nekog kamiondžije koji ih odvozi u nigdje, njene ujne i dobrih vremešnih ljudi što iščekuju smrt. Toliko uvjerljivo da mi se čini kako je autorica nadvisila “Dnevnik Ane Frank” i ogrnula mi plašt tuge da s njim hodim do zadnje stranice, ne strahujući da će me pojesti tuga kako to ujna Klari savjetuje na sto dvadeset trećoj stranici kada je poželjela da se vrati iz Francuske sa onim istim kamiondžijom koji ju dovezao do Minhena. Sve je tako opipljivo baš kao i ključ od stana kojeg Dječak drži u ruci spreman da krene za Bosnu. Povratak u rodni grad na Neretvi, grotla rata, ljudskih patnji, stradanja, gladi i čovječnost kao bedem koji odolijeva granatama. Zastajem ovdje. ”Večeras će se čekati nova 1993.godina. Svi će se ljubiti, jedni drugima željeti najljepše želje, one koje i sami sebi žele. Željet će puno ljubavi, zdravlja, novca jedni drugima. Pitanje je koje Klara sebi postavlja dok ih gleda, da li će iko od ovih dragih ljudi koji su tu sa njom ispred ujnine kuće, jedni drugima poželjeti mir. Poželjeti da ne bude rata. Ne vjeruje da će, jer ne znaju šta znači željeti mir, dokle god ga imaš kao nešto što je normalno i prirodno da imaš. Ispraćaju je na taxi.” Dovoljan razlog da roman posmatram kao recept života okačen na vezenoj krpi od šifona iznad šporeta. Sjetno, ali ne previše da tuga postane hrđa, svjestan velikih koraka žene na kojima moraju zavidjeti i muškarci. Ušuškavam se u rečenicu na francuskom i prizivam nastavnice Zoru i Seniju, za pomoć. - La vie est trop courte pour une separation. (Život je vrlo kratak za razdvajanje).

Razgovaramo u njenom uredu stručne saradnice za kulturu u općini Konjic, i ne dam joj da poruči ni čaj ni kahvu, jer tako upijam i tišinu koja progovara. Biljana mi priča o zaustavljenom kulturnom događaju, kojeg je idejno i stvarno štirkala, o nagradi “Zuko Džumhur” za neobjavljenu zbirku priča. Zato skromnost kojom se ogrnula pjesnikinja i pripovjedač stvaranja Biljana Handžo, ne smije biti u sjeni književnog mulja kojeg smutljivci donose poput mutnih rijeka da nas preplave. Njeno retoričko stvaranje jeste građevina koja će nadživjeti trend, u to nema nikakve sumnje. I kako reče u svom romanu: “Lijepe stvari nikad ne zastarijevaju.” Nije li obaveza svih nas koji na kulturu gledamo kao na pješačku zebru preko koje jedino sigurno možemo preći ulicu, da svojim glasom i perom dozovemo pobjegle ljepote koje se pred sramnim osvajačima pozornice nepotrebno skrivaju. U književni svijet Biljana Handžo je ušla sa svojom prvom knjigom, zbirkom poezije “Oblutci i paperje” kako to voli kazati, “izdala je samu sebe radije nego da je izdaju drugi” aludirajući na to da je knjigu štampala o svom trošku.

Njen roman “U zemlji dobrih ljudi i debelih mačaka” taj “hologram jedne duše” vidljivo pobjeđuje sljepilo modernosti koje se kao takvo nameće nemoralom kao prihvaćenom normom. Roman je definitivno bijeli štap sa kojim će svi lakše hoditi do sunca ovim vremenom kulturnog mraka. Čak i oni uvjereni da je koračati besmisao, a nije. Pored ansambla “Rezonanca” i istoimene muzičke škole koje Biljana Handžo već godinama uspješno vodi, odjekivati će njeni stihovi i bogumilski pozivati na povratak majci prirodi. Jer to je istinski povratak sebi u sebi a nikako u nekom drugom. Biljana Handžo pjeva prozu i priča poeziju u tonalitetu istine odgođenog doživljenja. Zato ću završiti njenim stihovima iz pjesme “Hodi”, “Ne...!, Šuti! Ne govori da kasno je. Za ljubav su stotinke mjerilo vremena.“



Ostali prilozi:
» VJENČAVANJE POEZIJOM - OSVRT NA DJELO BILJANE HANDŽO
Said Šteta | 22. December 2021 15:39
» NADŽIVJETI KRAJ
Faruk Dizdarević | 07. December 2021 16:00
» UTOPLJENIK
Said Šteta | 01. December 2021 17:26
» STRAH, KOSA, ČEKANJE
Aida Klanco Mrković | 10. November 2021 14:55
» BELKISINA SUDBINA
Smaila Balić Rahmanović | 01. November 2021 18:22
» OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE "ZEJNA” AUTORA SULEJMANA-BEĆE KUJEVIĆA
Božidar Proročić | 18. October 2021 20:11
» U MADRIDU OTVORENA IZLOŽBA SARAJEVSKA HAGADA
Anadolu Agency (AA) | 15. September 2021 13:38
» KLAUN KOJI JE ZAPLAKAO
Said Šteta | 08. September 2021 13:00
» BATON PROMOCIJA KNJIGE - OD FIZIKE DO ETIKE
B.net | 16. August 2021 23:31
Ostali prilozi istog autora:
» DOBRO JE NE UMIRATI PONEDJELJKOM
18. January 2022 14:47
» PROSTATITIS MARŠIRA BANJA LUKOM
12. January 2022 13:15
» ALADIN U BOŠNJACIMA
06. January 2022 23:58
» DRŽAVA NA FEJZBUKU
27. December 2021 13:44
» VERTIGO
21. December 2021 13:30
» NE PODMAZUJ GA, MURADIFE
16. December 2021 16:52
» UTOPLJENIK
01. December 2021 17:26
» BESANA ZEMLJA
23. November 2021 12:27
» USTANI, ŠAMPIONE!
01. October 2021 15:17
» KLAUN KOJI JE ZAPLAKAO
08. September 2021 13:00
» BAŠČA DOBROTE
16. August 2021 18:14
» NESTALI
14. July 2021 13:47
» MAJKO, DA NE ZALUTAM
30. May 2021 15:36
» ZA SEJDEFINE OČI
30. May 2021 15:10
» ZILHA
12. May 2021 14:40
» IMA LI KO GORI OD BAKIRA?
30. April 2021 14:53
» VAKAT
31. March 2021 20:29