Ne bih sugerirao Hrvatima zašto ih Bošnjaci obavezuju na principijelno bosansko-hrvatsko savezništvo u obrani od velikosrpske hegemonije. Ostavljam to Hrvatima da se sami sjete i o tome progovore. No, ono što je, u ovom trenutku, prevažno da se naglasi jeste da hrvatska i bosanska države shvate, ali i Bošnjaci i Hrvati da prihvate, da im je danas savezništvo potrebnije više nego ikada ranije...

Lijepa je i ohrabrujuća vijest o jučerašnjem susretu Bakira Izetbegovića i Andreja Plenkovića u Dubrovniku.

Nisu nam poznati detalji sa tog susreta, ali je važna poruka hrvatskog premijera Plenkovića da je za Hrvatsku blokada bosanskih državnih institucija neprihvatljiva.

Prijateljsko ozračje sa dubrovačkog susreta se odmah reflektiralo u pomirljivim tonovima Izetbegovića i Čovića o potrebi „otopljavanja“ odnosa Bošnjaka i Hrvata.

Nije bilo ni razloga za „zahlađivanje“ bosansko-hrvatskih državnih odnosa, kao ni odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Možda je kasno, ali nije prekasno da se obnovi prirodno i povijesno bosansko-hrvatsko savezništvo kako na državnoj tako i na etničkoj (Bošnjaci-Hrvati) razini, posebno u Bosni i Hercegovini.

Ne treba zaboraviti da hrvatsko-bosansko savezništvo ima povijesnu važnost u činjenici da su Bošnjaci i Hrvati uvijek bili na istoj strani u kriznim situacijama, posebno u situaciji raspada bivše Jugoslavije. Zajedno su izašli na referendum za nezavisnost i suverenitet bosanske države što ih obavezuje da tu povijesnu tradiciju njeguju i razvijaju savjesno i odgovorno u korist mira i stabilnosti bosanske države pred obnovljenim naletom velikosrpske politike.

Nadalje, Vatikan je izuzetno bio i ostao na pravednoj bosanskoj strani što je dodatna obaveza bosanskih katolika i muslimana u Bosni i Hercegovini da budu na istoj liniji obrani od srpsko-hrišćanskog iredentizma i secesionizma.

Bošnjaci/Bosanci ne smiju nikad zaboraviti da im je Hrvatska bila glavna potpora u njihovoj borbi za slobodu i nezavisnost od srpsko-crnogorske agresije na bosansku državu. Pa čak i onda kada je došlo do nesretnog i nepotrebnog sukoba između hrvatske i bosanske armije, Hrvatska nije zatvarala svoja vrata, koja su za Bošnjake u to doba bila jedini prolaz u svijet, dok je pokojni kardinal Kuharić primio u Zagrebu rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića zbog čega je bio žestoko kritiziran od strane Mate Bobana.

Ne bih sugerirao Hrvatima zašto ih Bošnjaci obavezuju na principijelno bosansko-hrvatsko savezništvo u obrani od velikosrpske hegemonije. Ostavljam to Hrvatima da se sami sjete i o tome progovore. No, ono što je, u ovom trenutku, prevažno da se naglasi jeste da hrvatska i bosanska države shvate, ali i Bošnjaci i Hrvati da prihvate, da im je danas savezništvo potrebnije više nego ikada ranije i to iz nekoliko razloga:

1) Zato što je vjekovna velikosrpska ideja o „Velikoj Srbiji“ ili „Srpskom svetu“ u međuvremenu od agresije na Hrvatsku i Bosnu mutirala u strašnog monstruma, koji prijeti miru i stabilnosti ne samo Bosni, već i balkanskoj regiji i Europi. Nije Milorad Dodik problem (Zoran Milanović), već je problem njegov mentor Aleksandra Vučić, koji je danas opasniji od jučerašnjeg Slobodana Miloševića. Zbog toga principijelno bosansko-hrvatsko savezništvo ima kako povijesnu odgovornost tako i egzistencionalnu nužnost da se suoči i suprotstavi tom monstrumu, koji ugrožava mir i stabilnost ne samo Bosne, već i Hrvatske, Balkana i Europe.

2) Zato što hrvatsko-bosansko savezništvo, koje ima glavni cilj da se Bosna i Hrvatska zajedničkim snagama obrane od naleta velikosrpske hegemonije, nema alternativu u očuvanju hrvatskog i bosanskog teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta. Ako je to usuglašeni princip hrvatsko-bosanskog saveza, onda nije važno ko je ministar, Bošnjak ili Hrvat, u bosanskoj državi jer je cilj isti – obrana bosanske države od srpske antibosanske politike. Onda nije važno ni ko će od Hrvata ili Bošnjaka biti u Predsjedništvu bosanske države jer nema ni nelegitimnih Hrvata ni nelegitimnih Bošnjaka ako ih obavezuje jedan legitimni cilj, a to je obrana suvereniteta i teritorijalnog integriteta bosanske države protiv srpskog iredentizma i separatizma.

3) Zato što političko obezvlašivanje ili slabljenje Bošnjaka u Bosni i Hercegovini ne ide samo na štetu Bosne i Bošnjaka, već to ide i na štetu i Hrvatske i Hrvata u Bosni. Politički snažni Bošnjaci u Bosni su štit Hrvatskoj i Hrvatima u Bosni od srpske genocidne politike, koja se jasno očituje u negaciji srebreničkog genocida te u odbijanju zakona o zabrani negiranja genocida što je eklatantan primjer necivilizacijskog ponašanja u civiliziranoj Europi. Prema tome, u interesu je Republike Hrvatske jaka, stabilna i funkcionalna bosanska država, kao štit od širenja velikosrpske hegemonije, koju u zadnje vrijeme artikulira Milorad Dodik na najprimitivniji i najvulgarniji način. Zaista, to što Milorad Dodik priča nije upereno samo protiv Bosne, već i protiv Hrvatske jer ako mu uspije plan da uruši bosansku državu na red dolazi hrvatska država kroz povratak ideje o autonomnoj Srpskoj Krajini.

Ima još razloga za nužnost principijelnog hrvatsko-bosanskog savezništva, ali ova tri glavna razloga su dovoljna da uozbilje bošnjačko-bosanske i hrvatske političke, duhovne, kulturne i intelektualne krugove da ozbiljno shvate povijesni trenutak za ujedinjenu, koordiniranu i principijelnu akciju u odabrani od velikosrpske hegemonije, koja, ako se ne zaustavi, može mutirati u opasnu genocidnu zvijer, koju će teško biti zauzdati.

Otuda su bošnjačko-bosanski i hrvatski intenzivni susreti na svim razinama – političkim, duhovnim, kulturnim, intelektualnim i ekonomskim od presudne važnosti za očuvanje mira i stabilnosti ne samo u Bosni, već i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji i, naravno, Srbiji i Sandžaku jer najbolja pomoć agresoru je da ga se spriječi u njegovoj agresiji protiv drugog i drugačijeg.

Prema tome, Bošnjaci i Hrvati su podjednako odgovorni za mir, stabilnost i napredak Hrvatske i Bosne te za hitno članstvo Bosne u EU i NATO.

Udruženi u principijelni savez, ne protiv ikoga, Hrvati i Bošnjaci danas imaju povijesnu priliku, ali i obavezu, da od Hrvatske i Bosne naprave harmonično društvo i prosperitetnu državu kao nikad ranije u povijesti.

Nadam se da su današnji hrvatski i bošnjački političari svjesni ove povijesne prilike i obaveze da usreće svoje narode.

Ako nisu, bit će odgovorni pred Bogom i poviješću!

Želim vjerovati da su svjesni, savjesni i odgovorni! Amin!