Autor: Said Šteta

SAID ŠTETA, književnik i novinar: I tako ode Torabi a torovi se opet zatvorili, da se gađamo izmetom preko tarabe. Lani je neki ljigavac dolazio iz Zagreba i to rabio. Ciljano djelovao taktilno u kući sevdaha. Onako bez vode, na suho. Kontam, ako smo već prisiljeni na marifetluke brojnih domaćih hohštaplera u vlasti, ali i onih iz susjedstva, koji nas grubih i pohlepnih ruku miluju samo po džepu i nervima, neka nam se vrati Torabi. Nije on nama riješio probleme ni onaj put, ali da ih danas imamo još više, to je evidentno. Onaj političar kojem se za guzicu zalijepila fotelja preko dvadeset godina, išao jadan kod raznih hirurga, i onih plastičnih, ma ja.

Godina je dvije hiljade i deseta! Jesen zrela i sočna steže mišiće na vratu stegnu kako bi progutali slast. Nepregledna je rijeka ljudi odavno mašila Kobilju glavu pa sve do Vogošće sa sjevera, a sa juga, rep kolone je u Tarčinu kod Sabita koji zadovoljno trlja ruke da će im prodati koji zavežljaj svoje magle, taze ubrane na obroncima Bjelašnice. Svi žele Torabija!

Došao iz rodnog sela Skhirat u Maroku, donio navodno sposobnosti da “iscijeli”, a naš narod prepun rana što od rata što od zgubidana, pohrlio njemu u Zetru. Sjećam se koliko sam još morao ratovati unutar porodice da ne popustim da me još Torabi dotakne svojom čarobnom rukom nakon svih oluja, granata i gelera, gladi i očaja, jer “Odoše svi, što ne bi i mi”. Oživio narod i ne pita se ko je ko, svi u Zetru, konstituentni i ostali, nebitno iz kojeg entiteta ili kantona, jesu li vjernici ili atesti. Svi su dobro došli! Natiskani kao u kutiji od kartona. A Torabi, miluje boksove vode, naše domaće, sarajevske i krčmi je da se strahovalo kako će i Miljacka presušiti. Nije bila ni skupa k’o sad ova uvozna žabokrečina. Energiju koju je kako tvrdi dobio od pet planeta i bića koja podsjećaju na kornjače, dijelio je Bosancima i Hercegovcima, još navikle na džabaluk. Miluje pacijente, više pacijentice, kako mu ime i slovi, Meki. Biva liječi karcinom, dijabetes i "đavolje bolesti".


Dolazili mu sa muškim i ženskim bolestima. Dolazili mu i oni kojima je uvođenjem PDV-a stao pos’o, i gutljaj dva vode, pa sve k’o nekad. Dolazio mu jedan da ga Torabi pomiluje i samo što je onako mamuran iskapio flašu vode, počeo vikati kako nam treba samo jedan predsjednik i da je Karadžić ratni zločinac. Nakon toga, je ne svojom voljom puno je pio ruske votke. Sad nije nikako ni onaj ni svoj. Iako se jesen sa Torabijem uvlačila u zimu, sve je još mirisalo na proljeće, lijepo, pravi vrbopuc. Neki to zovu aprilski paket! Još pamtim televizijski prilog kada premijer Federacije BiH, primaTorabija da mu uruči zahvalnicu kao i prigodan poklon, što je biva “velikom broju ljudi vratio osmijeh na lice". Nisu to mogla ni tri predsjednika države, ni dvojica entiteta, ni deset premijera kantona, ni nebrojeno parlamentaraca koji samo dođu na posao kada se zob dijeli. A Torabi je liječio sve. Čak i boje. U nekom selu u kojem je doktorica imala više glasova nego upisanih glasača, krava počela davati crveno mlijeko. Da je bar zeleno, ali baš crveno. Skupilo se selo da je smakne kad je žena domaćina povikala: “Idite Torabiju!” Tako i bi. Kada mu je menadžer preveo poruku, on se namrštio pa nešto ljutito izgovorio istom. Menadžer se okrenu delegaciji od krave pa će ti: “Rek’o je ne dajite joj više cveklu!” I tako spasi kravu ali i političku boju koja još koju godinu osta u selu. Ma bilo lijepo tada. Ne znam je li milovao cisterne gorive ali sam mogao sa jednim rezervoarom otići na more. Sada ne mogu ni sa dva, a uvijek točim za pedeset BAM. No, kako vele sve što je lijepo kratko traje. Iz ministarstva obrazovanja tražili mu diplomu za sve te marifetluke koje posjeduje. I tako ode Torabi a torovi se opet zatvorili, da se gađamo izmetom preko tarabe. Lani je neki ljigavac dolazio iz Zagreba i to rabio. Ciljano djelovao taktilno u kući sevdaha. Onako bez vode, na suho. Kontam, ako smo već prisiljeni na marifetluke brojnih domaćih hohštaplera u vlasti, ali i onih iz susjedstva, koji nas grubih i pohlepnih ruku miluju samo po džepu i nervima, neka nam se vrati Torabi. Nije on nama riješio probleme ni onaj put, ali da ih danas imamo još više, to je evidentno. Onaj političar kojem se za guzicu zalijepila fotelja preko dvadeset godina, išao jadan kod raznih hirurga, i onih plastičnih, ma ja. Na kraju kod kolega ginekologa, ali mu nisu mogli odstraniti stolicu, k’o vele moraju mu odsjeći sve i ono što nema. Eno ga hudi sa platom od sedam ili čak osam hiljada BAM, ali ne miče iz stolice. Nakav doktorirao na benzinskoj pumpi sad ima noćne more u kojima mu na san dolazi pumpadžija koji mu je dao diplomu i i sve mu ponavlja “ti si šupak, ti si šupak”.



Kazuje Ćamil da neće biti rata! Veli da nije više dobro umrijeti kao ratnik već kao intelektualac. Samo on kasno poč’o mislit’. Od nebrojeno Roma, čak i onih koji su se vratili iz Italije kako je nastupila korona, svi su dobili stanove osim jedne osmočlane porodice koja živi u Golfu 2. Pored barake koja se incidentno zapalila forenzičari još utvrđuju uzroke požara. Lokalni moćnik koji je prošlo ljeto zbog korone dovozio u bazen slanu vodu iz Neuma, neodložno treba Torabija da mu pomiluje cisternu kako bi u bazenu ispred vile pokrenuo biznis. Kolektivno kupanje!

Među izmanipulisanim narodom njegovo prisustvo Torabija je jako bitno, zato predlažem da ga “povrate.”

Znam da je povratak u našoj zemlji čak i nakon trideset godina od rata još negdje u oblacima. Neku noć tako reče federalni ministar za izbjeglice “U ovoj zemlji je bio rat!” Ne moraju ga “povraćati” preko onog ministarstva koje ga pitalo za diplomu. Jok! U ovaj vakat najviše uposlenih u državnim institucijama je bez validne diplome. Povratkom Torabija predosjećam historijski trenutak u kojem su se usaglasili svi nivoi vlasti da se na nivou države osnuje jedinstvena agencija za torabizam. Dobro je napisano, torabizam! Svi konstituentni i oni koji to nisu, podržali prijedlog izmjena zakona umjesto dosadašnje odrednice turizam koja je duboko zadirala u vitalne nacionalne interese svih. Konačno, usaglašena je i izmjena izbornog zakona gdje će sad svako moći da bira sebe za predsjednika. Demokratski i legitimno, pa ja.
Od kako je izmišljen “selfi” ionako svako svoju sliku ljubi. Čujem parole. Jedan kandidat i jedan glas! Mrtvi bez glasa! Umjesto kladionica apoteke! Živi za državu! Stop svakoj manipulaciji! Samo realno!



Već vidim kolonu autobusa djece bivših uposlenika fabrike “Soko” sa vodičem koji ju prodao obitelji, kako hrle u Sarajevo, točnije u Zetru da ugase privatizacijsku žeđ. Vodič čudnog glazbenog odabira im pjeva, “Neke ‘tice nikad ne polete”. Uvodi se direktna linija iz Laktaša do Zetre, da se izbjegne spominjanje glavnog grada jer bi mu tamo razbili stakla, veli vlasnik putničke agencije. Onaj što ih je do sada milovao, da su ga od srca zvali Mile, kažu sad piči lajkovačkom prugom. Što bi rekli, niko ga ni za suhu šljivu.

Treći igrač pokera manipulacije vlastitim, spostvenim ili ti osobnim narodom, koji je u tri riječi znao četiri puta izgovoriti “stvar”, od kako je pihn’o gutljaj Torabijeve vode, više stvar nikako ne spominje. Nema je!

Drži sad govore sa jasnom dikcijom. Doduše, pročitao sam ih davno, poznat mi i autor. Samo ga niko više ne slušao, prazna mu sala. Mladost otišla vani, u inostranstvo, a stari čekaju u redu ispred apoteke.
U Neumu se tri nacionalna predstavnika kupaju u istim gaćama, nije šala. Dobro je! Vratio se Torabi!

Eno ga kod vječne vatre! Čuči Marokanac i grije dlanove koji liječe sve osim gluposti. Asistira mu crvenokosa seka, zarad konstituentnosti. Ma poezija! Valja mu za predstojeće izbore pomilovati i napojiti 3.531.159 stalnih stanovnika BiH. Mrtve neće fakat! Po zadnjem popisu, nego. Zamalo ne rekoh sve im po spisku, kada svake dvije godine prihvataju biti stvar u rukama onih koji ni vlastitoj stvari ne znaju svrhu.

Eto zamalo!

Upozoravam na kraju! Ko ovo rabi, to rabi na svoju odgovornost! Vozdra Torabi! Šta ima ba?