SAID ŠTETA: - Dobro došao! Ja sam Ćamil fon Filantrop! Visoki predstavnik sav u čudu znajući lika od prije nekoliko dana, široko otvorenih usta gledao je začuđeno dok nije stigla recepcionarka da pripomogne. Sve je razumio osim ono filantrop. Na šta li cilja, mislio je? Prihvatajući da je ovo taze susret i upoznavanje sa Ćamilom, iz džepa je vadio Izborni zakon u kojem stoji da predsjednik neće biti ni bošnjački, ni hrvatski ni srpski, već predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine.

Nakon što su zasigurno propali pregovori oko izmjena Izbornog zakona kojem su sudionici prefomansa, znači oni što znaju obećati ali ne uraditi, danima glasali poput vukova što zavijaju u prostoru koji postaje sve više pust, spremio se Ćamil da ode u Neum. Nije mu do mora, niti je da mora, ali je nemoranje najgore oranje, što bi akademik rekao, to ti je oranje mora. Došao Ćamil na recepciju hotela gdje su bili pregovori. Traži istu sobu. Sam, “brez” žene! Jedino tako je skupa, ono sam a svoj. I dok mu ljubazno osoblje nudi porciju školjki kamenica na račun kuće da mu podignu raspoloženje, Ćamil odbija i poručuje slatko od smokava iz Stoca. Da malo umoči, Pa Ja. Još mu se podriguju one što je morao jesti sa bjelosvjetskim poguzijama što su u neumskim kamenicama tražili rješenje za izborni zakon. I sama pomisao na kamenice priziva dizenteriju kao nus pojavu istih. Sjedi Ćamil u sobi s pogledom na Pelješac a njegov poduzetnički duh ne miruje. Zove recepciju da mu ugovore sastanak sa načelnikom općine kako bi dogovorio eksploataciju slane vode. Odmah na proljeće dok se otvori novi put preko Stoca. Zamislio Ćamil da “bizmismenima,” ja bolan, tako se viču ovi skorojevići iz rata, ugovori uzimanje slane vode za bazene po Bjelašnici, Trnovu, Hadžićima i na Vlašiću. Veli doći će braća Arapi, oni što su nam pomagali sve ove godine, u ratu i nakon rata. A koliko pomažu vidi se po tome da godinama grade “Beograd na vodi” vjerujući da smo još u sastavu Jugoslavije. Mladim i atraktivnim ženama daju posao u Dubai, ono za vatromet i Novu godinu, kad se puca. Pa Ja! Red im je zato lijepo uzvratiti da se kupaju gdje god im prahne, a oni će sve opet platiti. Bezbeli!
Načelnik zadihan dođe u separe, vidno zainteresovan za posao ali kaže da mora zvati Dragana Milijunaša.
- Ne zovi ga! Ozbiljno zatraži Ćamil da mu ne pokvari sve važne sporazume za državu koje je u Mostaru sklopio sa Draganom. Načelnik skonta zaradu, i bolje je da mu ne pišaju u more a para kaplje, pa potpisa sporazum na salveti sa logom hotela. Ćamil sretan kako je dobro prošao da ne pokvari višedecenijsko poslovanje sa Draganom Milijunašom. Obećao mu dugogodišnji poslovni partner navratiti u bašču malo Radobolje. Veli zasadio šipak i to divlji pa će džaba dijeliti svome narodu. Ono da mu šćipi usta pa neće moći ni progovoriti. A narod progovori jal’ na usta jal’ na drugu stranu. Zasadio je veli i smokve. Ali će narodu dijeliti samo smokvin list da pokriju stidna mjesta. Biva toliko je svoj narod dotjerao do gola. Sramota!
I Dragan Milijunaš okrenuo se skroz poduzetništvu. Sve uložio u mlin gdje je cijeli život navraćao rijeku Radobolju ali mu prazan koš, pa ga snašlo ono prokletstvo da sada trlja kamen od kamen. Isto Goli otok!
Opijen plavetnilom mora na februarskom suncu, onom istom što mačkama probudi hormone da im ne trebaju neumske kamenice, Ćamil smišlja što mu je još činiti. Kada se vrati u Sarajevo valja mu zvati Milu Dodo. Voli on poziv iz Sarajeva čudo jedno. Toliko da mu iz “Mrkve” ćevapi zamirišu kroz slušalicu. Doduše sad mu uglavnom daju štap a prestali davati mrkvu. Zadesila ga sudbina one rijetke tice Dodo, pa veli da proda šta se prodati može. Tako je Ćamil sa Miletom Dodo pogodio jeftino onaj kameni grad u Višegradu. Veliki dugovi a režiser u nekom drugom filmu s radnim naslovom “kokuz.” Sada će Ćamil taj grad nazvati po sebi, Ćamilgrad. U mirovini, sa jednog od pendžera će gledati ruševinu kuće Ademove u Pionirskoj ulici na Bikavcu u kojoj su hrabri borci Vojske RS zapalili sedamdeset civila Bošnjaka, mahom žena i djece, pa kuću prozvaše “živa lomača”. Sa drugog pendžera gledat će Ćupriju na Drini, pa ako ga neko i upita je li čit’o, da mu u brk reče: “Šta bolan čit’o, hodo po njoj, hodo.” Htio je Ćamil prvo kupiti elektranu na Trebišnjici ali ko biva nije mu sigurno. Ponornica bolan!
U neka doba ustaje Ćamil nenaviknut da spava sam, jer mu već godinama naviknuti strah njenog prisustva umiri sve druge strahove, pa i one za državu. Hoda od zida do zida poput Baltazara, samo bez epruvete. Hvata se telefona i diktira bunovnoj recepcionarki da mu do jutra dozove visokog predstavnika.
-Ti jel’ de znaš njemački, ma ja, to je bitna stvar. Lijepo mu reci da ga Ćamil čeka u istoj sobi. Pa ja!
Kada je samo nekoliko sati poslije čuo kako se otvaraju vrata na liftu, Ćamil otvori nestrpljivo i ugleda visokog predstavnika pa će ti tačno kako ga recepcionarka uvježbala izgovoriti na njemačkom jeziku.
- Dobro došao! Ja sam Ćamil fon Filantrop!
Visoki predstavnik sav u čudu znajući lika od prije nekoliko dana, široko otvorenih usta gledao je začuđeno dok nije stigla recepcionarka da pripomogne. Sve je razumio osim ono filantrop. Na šta li cilja, mislio je?
Prihvatajući da je ovo taze susret i upoznavanje sa Ćamilom, iz džepa je vadio Izborni zakon u kojem stoji da predsjednik neće biti ni bošnjački, ni hrvatski ni srpski, već predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine.
-Nego recite mi gospodine Ćamile, koje je Vaše zanimanje izvan svijeta politike?
-Armirač! Odgovori Ćamil kao da je čekao ovo pitanje, pa dodade: „Jebo beton brez dobre armature, Pa Ja!“
Tako su inkognito završeni pregovori u Neumu a da Ćamil nije morao smočiti guzicu u slanu vodu. Izborna je godina ali prije toga treba znati da je po kalendaru nastao hamsin i evo ja čekam prvo džemre u zrak. Zapravo to je sunčeva toplina koja počinje intezivno da utječe na Zemlju i budi prirodu. Zato nam prije izbora valja očistiti naše bašče i avlije, potkresati voće, uzorati zarasla polja i spremiti sjemena za sjetvu. Posijati!
Ko se nije probudio magarac bio!